Da, za Noć vještica došla bih onakva kakva sam bila za sve druge rođendane, prije nego što sam shvatila da samo dvije-tri osobe znaju kakva sam tad bila, i da će me, kad njih više ne bude, svi zaboraviti kao osobu. Došla bih kao ona koje se svi sjećaju. Došla bih kao osoba koju sam voljela...

I sve što imam da mu kažem, sve što sam mu ikada trebala reći, a nisam, jer njegovo sam zlato čuvala, je da nismo mi krivi što smo šutjeli. Krivi smo jer smo vjerovali da je ono o čemu se ne priča, dragocjeno.

I ništa ne postoji slađe, ništa ne postoji ljepše od potpune odvojenosti od svijeta u pola devet ujutro, kad napokon bolnih udova utonem u san. Neće on biti okrepljujući, neće on možda biti ni zdrav, ali bit će samo moj, jer đavolji sat je prošao, putnici su otputovali, komšinica je otišla, lift je utišao, ptice ću opet vidjeti jednom.

I onda, ako smo sretni, ide „treća životna dob“. U kojoj smo, ako imamo sreće, relativno zdravi i bistri. I tad, nećete vjerovati, baš tad imamo jedinu mogućnost da živimo vlastiti film. „Meni nije važno imam li vode, plina, i koliko je hrane u frižideru“, govori slučana prolaznica, penzionerka, koju je zaustavila novinarska ekipa, da je pita kako preživljava. „Meni je važno da imam kablovsku televiziju i puno kanala koje ću da gledam. Znači, djeca mi plate struju, ja platim kablovsku. I meni dobro.“ I bila sam tužna kad sam to čula

Svi živi koji ste mi ostali: dobro sam. Bolja nego što vidite, bolja nego što vam se čini. Uvijek sam bolja nego što vam se čini.

To jedino dobro, njegovo srce, koje smo svi spominjali i koje je on tako pomno čuvao, umorilo se. Umorilo se od pravdanja sebi, od pravdanja svima. O pravdanja bogu u kojeg je vjerovao.

Moja je ljubav prema životu moja molitva za sve one koje volim i koji su voljeli, i koji još uvijek vole mene. Gdje god bili, šta god radili, ja živim i za sebe i za njih, onoliko koliko mogu i koliko mi je život dopustio i podario.

Nebeske vode, za razliku od zemaljskih, imaju svoje ćudi. Nekad uz nebeske kiše plačemo, nekad se smijemo i otvaramo im svoje zagrljaje, a nekad spavamo. Ili makar jako želimo da mirno spavamo, do sutra, kad će se možda sve promijeniti, ili neće, ali nam je svejedno.

Koja god od nesanica da nas je zadesila, dan provodimo sa sličnim osjećanjem. Da će naredna noć biti drukčija. Da će okus i miris kafe zamijeniti sve naše tjeskobe. Da će dan, kakav god bio, biti dovoljan da iscrpi naše tijelo i um, kako bismo se mogli na nekoliko sati ugasiti. Jer bez sna se ne živi.

Želim nam svima da se vratimo u svoje domove, namještene kako smo znali i umjeli, i shvatimo da je to jedini prostor u kojem smo zaista slobodni. 

Bacajući punu šaku košpica od trešanja pticama u travu, rekla sam, da su sve to normalne ljudske stvari. Da će proći, a i ako ne prođe, svi ionako pričamo najviše sa sobom. I da nema razloga da je bude strah bilo koje normalne stvari.

Zamišljam da je u bolničkom krevetu govorio da će sve biti u redu. Ali ne sebi. Svima nama za koje je znao da nam njegova neobična utjeha nedostaje. Iako smo svi znali da je rijetko kad sve u redu.

Neko vrijeme sam lutala, tražeći sigurno mjesto u sebi samoj. I tu je počela, umjesto samoljubavi, samoća. A teško je naći sigurno mjesto u samoći. To je  jedna od najtežih stvari koje čovjek može postići. I nađem se još uvijek kako tražim sigurno mjesto u mojoj samoći. 

U kući, Nada je nervozno hodala po predsoblju i mislila kako mora da je mrtav, jer ovo joj nakon svega nije mogao uraditi. Nije. Najbolje je da je mrtav, mislila je. Rodbini stisnutoj u zadimljenoj dnevnoj sobi nije izlazila na oči.

Pred Novu godinu, pao je divni, suhi, krupni snijeg i cijelo je naselje vrištalo radosno i bijelo. Sva su djeca bila vani, cijeli je život bio vani. Vedad je gledao kroz prozor i srce mu je odjedanput jako počelo lupati.

I proći će možda veći dio mog života dok ne shvatim da stvari moramo da pustimo, kao papirnati brod niz nestašan potok, da ide. Neka se i prevrne, samo neka ide. U mom životu, međutim, voda je drugačija. Nije nestašni potok, već mirno jezero, na kojem brodići od papira i stare slike prosto – plutaju

Ne odlazi ljubav nigdje. Kao što je bila sveprisutna u našim tijelima, tako je sveprisutna i izvan nas. Ugrađuje se u naše svjetove, u naše nove ili stare živote, i vječno živi u našim naramcima. Na našim rukama. I njoj se uvijek obraćamo kao majci. Grlimo je, a ne znamo da li je grlimo. Grlimo li nju, sebe, ili nekog konkretnog koga smo voljeli, a izgubili u ovom svijetu.

I skoro će ponoć. Iz mraka više ništa i niko ne izlazi. Povremeno ga poremeti pirotehnika, nebo kratko zasja, onda opet tišina. I znam da sam čekala, ali to što sam čekala nije bila naredna godina. Čekala sam da se moje srce ušuti skupa s tišinom...

Zamislila sam da svi ubijeni u ratovima, i mi koje ubija zagušljivi, lažni i tužni mir, nikad ne vidimo ko dolazi iz magle. Zabrinuta za prijatelja, pomislila sam kako je strašno kad život punu šaku duša baci u maglu – onu od raketa, granata, sveg oružja. Maglu koja smrdi kao i naša – u njoj je i smog i bog. I mogućnost raja i pakla, ali prije svega, mogućnost ništavila.