Prvi maj: Šta slavimo kada slavimo Praznik rada?

Još od djetinjstva Prvi maj mi je najdraži praznik. Volio sam ga jer je podrazumijevao boravak u prirodi, roštilj, loptu, druženje... Nije bilo nikakvih tradicionalnih pravila, obaveza ili ceremonija, što je opterećivalo ostale praznike. Praznik rada nije moglo ništa pokvariti, čak ni kiša. Tada smo svi bježali pod strehe i bili još bliži jedni drugima.

Privlačnost tog praznika nije imala nikakve veze sa ideologijama, dugo je meni trebalo da postanem svjestan bilo kakvih ideologija, a kamoli da napravim izbor među njima. Dugo nisam bio svjestan niti pripadnosti nekoj klasi, jer tokom odrastanja nisam ni imao priliku da upoznam druge, izuzev moje - radničke. Mislio sam da svi oko mene rade u željezari. Tek sada sam svjestan kako je bilo blaženo to neznanje.

...

I danas mi je Prvi maj najdraži praznik. Kad god mogu, slavim ga uz roštilj. Ne mora biti pretjerano raskošan, važno je da par ćevapa proskakuće na rešetki. Priznajem da svaki put osjetim blagu nelagodu kada neko pomene kako su radnici u drugim zemljama izašli na proteste za poboljšanje svoje pozicije. Naročito kada čujem u kojim državama su protesti najmasovniji - obavezno onim gdje su radnici već izborili pristojan život. Oni više ne iznose nikakve zahtjeve, ne znaju ni šta bi poboljšali, prvomajskom paradom samo podsjećaju vlast na svoju snagu.

To što u Bosni i Hercegovini nema prvomajskih protesta niti parada najbolji je dokaz potpunog odsustva svijesti o bilo kakvoj moći radništva. Radnici su kod nas do te mjere poniženi da su postali nevidljivi. Njihov eventualni izlazak na ulice ne bi bio dokaz moći, nego ukazanje.

Ali, priznajem, ona nelagoda uz roštilj brzo prođe, neko ispriča vic, pojača muziku i vratim se ćevapima. 

...

Domaći poslodavci sigurni su da se ne moraju plašiti radnika. Decenijskim ucjenama, prevarama i manipulacijama radnicama je oduzeta svijest o zajedništvu i pripadnosti klasi. Ubijedili su ih da za njihov težak položaj nisu krivi izrabljivači, nego drugi radnici koji su u istoj ili težoj poziciji od njih.

Brojni su primjeri pokvarenosti "domaćih poslodavaca" i bezbroj puta ispričani, ali uvijek se može još nešto dodati. Za ovu priliku izdvojiću originalnu poslovnu ideju jednog lokalnog vlasnika lanca samoposluga.

On je nedavno izgradio stambenu zgradu za svoje radnike, što može zvučati pohvalno, ali nije - naplaćuje im kirije u visini polovine njihove plate. Drugu polovinu isplaćuje u bonovima koje mogu potrošiti samo u njegovim radnjama. S tom inovativnom lihvarskom strategijom zatvoren je magični krug novca koji nikada ne napušta "gazdine" džepove.

...

Poslodavci se ne moraju plašiti ni sindikata niti samoproglašenih ljevičara. Prilagodili su ih sebi.

Gilles Deleuze smatrao je da "biti ljevičar" znači "opažati svijet", "opažati horizont", a "ne biti ljevičar" znači usmjeriti se samo na zemlju ili čak ulicu u kojoj živiš.

"Ljevica" u Bosni i Hercegovini opaža svijet samo u skupim turističkim aranžmanima. Nisu usmjereni čak ni na čitavu ulicu, nego samo na onaj dio u kojem imaju svoje nekretnine. Nema kod njih više ni traga nekakvoj ideologiji, čitava politička strategija usmjerena je samo na opstanak na vlasti. Nemaju nikakve veze sa radničkom klasom, putevi im se ukrste samo kada renoviraju kupatila. U njihovim rukovodstvima sjede profesionalni političari, kada bi im se u kancelariji pojavio kakav bravar vjerovatno bi ga prezrivo gledali.

Ne vjerujem da oni osjećaju nelagodu kada vide kako njihove ljevičarske kolege organizuju i predvode proteste. Jedinu nelagodu osjete tokom prebrojavanja izbornih listića, kada strepe od gubitka privilegovanih pozicija. Ali, to nije pretjerano često, tek od izborne do izborne noći. Pregura se to.

...

I ove godine sigurno ću osjetiti istu onu prvomajsku nelagodu dok stojim uz roštilj, potpuno svjestan da to što radim nema nikakve veze sa borbom za radnička prava.  

Šta onda radim, šta slavim kada slavim Prvi maj? Ne znam tačno, ali možda mi je djelić odgovora dao jedan njemački penzioner nakon izvedbe predstave "Moja Fabrika" u Berlinu. U jednoj rečenici sažeo je priču o odnosu grada i njegove fabrike, o formiranju i propasti radničke klase:

- Ovo je predstava o krahu jedne epohe u kojoj smo vjerovali da ćemo sretno živjeti ukoliko budemo vrijedno radili.

Mislim da se o tome radi, o nostalgičnom sjećanju na tu epohu. Ništa drugo, sve ostalo uspjeli su mi ogaditi.

P.S.

Razgovarao sam s prijateljem o posljednjem pasusu. Rekao mi je da prvomajski tekst ne smijem ovako pesimistično završiti, da moram ostaviti malo nade, ako ni zbog čega drugog onda zato što moramo vjerovati u energiju mladih ljudi. Ali, toliko toga smo razvalili da je skoro nepristojno očekivati od njih da sve to poprave.

Kada je novinar pitao Neila Younga "šta biste poručili mladima?", on je odgovorio:.

"Poručio bih im da što duže ostanu živi".

To je dovoljno od njih, prema nama nikakvu obavezu nemaju.

(zurnal.info)