Lou Reed, New York: Prljavi bulevar je svakim danom sve duži i širi

Lou Reedov album “New York” dobio sam na poklon za rođendan, na početku 1990. godine, dok se zagrijavao haos iz kojega do danas nismo izašli. Ništa nisam slutio, danima sam svakodnevno slušao tu ploču i sve na njoj volio. Zbog toga sam ušao i u stih Pecine pjesme "Zenica gori" - "Ja sam Nick Cave, a Sefke - Lou Reed".

Kad sam prestao, nisam je više niti jednom stavio na gramofon. Uvijek je nešto bilo preče od nje. Večeras sam je izvadio iz najlona. Na vinilu se skupila sitna prašina, decenijama stara. Četka ju je lako pokupila i ploča je zasvirala kao nova. I dalje znam svaki refren, riff, solo na gitari, i dalje mi se sve na toj ploči sviđa. Kao da se ništa nije promijenilo od tada. A, jeste...

Imao sam priliku da vidim Reedove "prljave bulevare". U "Malim smakovima" napisao sam kratku bilješku koju ovdje proširujem, mada nemam bogznašta dodati.

Kako tada rekoh, bio sam u New Yorku, nakratko, možda tri ili četiri dana, možda i manje. Odlučio sam da ne obilazim turističke lokacije. Lutao sam, bez ikakvog plana, nasumično skretao u uličice, kratko odmarao u barovima i “Starbucks” kafeima, pa nastavljao pješačenje. Mislio sam da tako mogu bolje osjetiti veliki grad. Moje lutanje nije bilo sasvim bez cilja, tražio sam prodavnicu ploča. Planirao sam kupiti neku tipičnu njujoršku ploču, albume Ramonesa ili New York Dollsa, “Marquee Moon” Televisiona, ili bilo koji Reedov album. Želio sam da to bude prvo izdanje, nije trebalo biti pretjerano očuvano, ne bi mi smetale ni sitne ogrebotine niti ljepljiva traka, tražio sam predmet sa tragom vremena na sebi. Bio bi to, mislio sam, idealan suvenir.

Našao sam tobacco shop u kojem je desetak tipova nalik na Wu Tang Clan ozbiljno pućkalo iz lula, comic shop sa figurama Batmana od nekoliko hiljada dolara, popio kafu sa rastafarijancem od tri metra koji se zove Dino i kojem je bilo jako smiješno moje ime na “Starbucks” čaši, sad se sjećam da sam gledao trbuhozborkinju kako se svađa sa lutkom Alise u zemlji čuda, posmatrao uličnog slikara koji otiscima palca pravi savršenu panoramu grada, slušao muzičare, puno uličnih muzičara sa različitim instrumentima, popio nekoliko preskupih votki, stajao na uglovima, sjedio na klupama, dobio upozorenje od policajca da ne pušim pored žardinjere sa cvijećem jer uništavam prirodu... Sve se kretalo ubrzano kao scene u traileru akcione serije, iskidano, bez naslućivanja cjeline. Vidio sam i dugački bulevar na čijem trotoaru leže beskućnici umotani u kartone i krpe, kao larve. Veliki crni kamion, sa rotirajućim svjetlima, vozio je niz ulicu i dijelio sendviče. Glave su se polako pomaljale iz pokrivača, ali neki sendviči samo su se odbijali od "larvi" koje se nisu micale. Možda su beskućnici preduboko spavali.

Bilo kako bilo, prodavnicu ploča koju sam tražio, nisam uspio naći. Još jedan moj plan nije uspio. Odavno je prošla ponoć, šetao sam kao omamljen i odjednom shvatio da sam zaboravio broj avenije, ulice, pa i naziv hotela. Možda zbog jet laga, uzbuđenja, umora, nekoliko votki i previše kafe? Ne znam, ali nisam brinuo, vjerovao sam da ću se sjetiti tokom večeri. Stao sam ispred jedne pepeljare na trotoaru, zapalio cigaretu da bih razmislio, okrenuo se i vidio da se nalazim baš ispred hotela u kojem sam odsjeo. S visoko podignutim dolarom u ruci, kao da drži baklju, prišao mi je muškarac sa aktovkom pod miškom i zatražio cigaretu. Odbio sam novac i ponudio cigaretu, a on je uvrijeđeno ustuknuo i uz psovku otišao.

Sergej Dovlatov je New York uporedio sa brodom napunjenim milionima putnika, gradom toliko raznolikim da svaki došljak pomisli da u njemu može pronaći kutak za sebe. Odatle, pisao je, čovjek može pobjeći samo na Mjesec. Sjećam se da se u New Yorku nisam osjećao kao stranac i da sam bio siguran da u njemu nema ničega što treba da me plaši. Vjerovatno sam bio suviše kratko tamo, jer jedan od najboljih poznavalaca New Yorka Paul Auster ovako je opisao tamošnje ulice:

... Ali prosjaci i izvođači samo su mali dio populacije besprizornih. Oni su aristokratija, elita onih koji su pali. Daleko su mnogobrojniji oni koji nemaju šta da rade, koji nemaju kuda da odu. Mnogi od njih su pijanci - ali ta riječ ne odražava jad koji oni otjelovljuju. Trupine živog očajanja, odjevene u rite, natečenih i krvavih lica, oni se vuku ulicama kao u lancima. Oni koji su usnuli u ulazima zgrada, oni koji kao ludi teturaju između vozila na ulici, ili padaju u nesvjest na pločnicima - čini se da ih ima na sve strane, svaki put kada ih čovjek potraži. Neki će umrijeti od gladi, neki od lošeg života, a neki će biti pretučeni ili spaljeni ili mučeni.

Kući sam donio samo otvarač za flaše u obliku “Les Paula” i moju fotografiju ulaza u podzemnu željeznicu, koji izgleda baš kao onaj sa omota albuma “Loaded” grupe Velvet Underground. Donio sam i ovu mutnu, nepouzdanu uspomenu. Življe sjećanje na New York daje mi moja stara “Jugoton” ploča.

Prije svega ostalog, "New York" je protestni album, u najboljoj tradiciji tog žanra. Čini ga 14 pjesama, 14 prizora iz života grada - napisanih žestoko, direktno, skoro na novinarski način, ali onako kako bi to učinio Hunter S. Thompson. Reed je pisao o gradu koji propada i koji se vraća na svoje divlje početke. Čitam da je želio da album izađe tokom predizborne kampanje za američke izbore, mislio je da njegove pjesme mogu spriječiti pobjedu Georgea Busha. Ploča je kasnila i Bush je pobijedio. Ne vjerujem da bi uspjela uticati na ishod izbora, nikada to umjetnost nije mogla, ona djeluje sporije, ali temeljitije. Kada je ploča izašla na dan inauguracije, zvučala je kao precizno pogođen soundtrack.

Vrijeme nije naškodilo ploči, i dalje mi se sviđa, kao što rekoh, ali samo to je ostalo isto. Sve ostalo je drugačije. Čitam posvetu na omotu, potpise mojih prijatelje. Neke rijetko viđam, ni sam ne znam zašto, neki su odavno otišli iz Bosne i Hercegovine, njih viđam još rjeđe, a neki su zauvijek napustili čitav svijet. Više ništa ne može biti kao što je bilo.

Doduše, ni sve oko nas nije kao što je bilo. Svijet je postao znatno okrutniji, moćni više ni iz kurtoazije ne kriju svoj prezir prema slabima, a bogati otvorenije nego ikada demonstriraju gramzivost. "Prljavi bulevari" su svakim danom sve širi i duži.

(zurnal.info)