Čitaonica Žurnal
LOŠE VIBRE: Gađaju, moju glavu rafalom kao strojnica
Najgori su oni koji nas "savjetuju" da ugasimo vijesti i "izgradimo vlastiti svijet". Da bi se izgradio "svoj" svijet, potrebno je razumjeti svačiji, a to ne može osoba bez saosjećanja, "dio personala bez talenta". Jasno je, naši savjetodavci nisu izgradili nikakav "svoj" svijet, nego privilegovano uživaju u ovom našem, potpuno slijepi na tuđi belaj.
Mjesecima, kao i svi, slušam samo loše vijesti, pa danima prevrćem u glavi stih "loše vibre gađaju, moju glavu rafalom kao strojnica" iz Štulićeve pjesme "Visoko iznad vlakova". Sazrijevao sam uz njegovu muziku, tokom odrastanja opsesivno slušao njegove albume, pa ne bi trebalo biti čudno što mogu uz svaku životnu situaciju vezati neku njegovu pjesmu.
...
Čitam da je 11. aprila napunio 72 godine. Kada se osamdesetih godina pojavio na zagrebačkoj novovalnoj sceni Branimir Štulić je bio vjerovatno, njen najstariji akter. Nije ga samo to odvajalo od ostatka scene. Nije to bila ni njegova kombinacija harmonija sevdaha i Beatlesa koje je neprestano uvježbavao. Razlika je bila suštinska. Štulić nikada zaista nije bio dio te scene, stigao je iz drugačijeg svijeta - svog svijeta, koji je već bio zaokružen i sasvim zreo. Ostali bendovi tražili su najbolji način da kanališu probuđenu energiju i pronalazili ga sa manje ili više uspjeha, a on je od samog početka tačno znao šta želi.
Kada je progovorio, učinio je to u bujicama riječi, kao nakon duge šutnje, prije nego što mu eksplodira glava od nagomilanih stihova. Imao je do kraja artikulisane, jasne stavove o društvu, bez ikakvih lutanja, uzrokovane dugim posmatranjem, analiziranjem i razumijevanjem. Napisao je veliki broj takozvanih angažiranih pjesama, ogorčenih "budnica" u najboljem smislu te unakažene riječi, a meni su do danas najdraže ostale one koje imaju samo "žive" verzije - "Ravno do dna", "Nedeljni komentar", "Rođen da budem šonjo"...
(Negdje sam pročitao da je Danilo Kiš, nakon što je čuo te pjesme rekao: "Ovom čovjeku je sve jasno". Na žalost, nisam uspio pronaći izvor ovog citata, pa ga pročitajmo s rezervom, sa ogradom, zato je u zagradi.)
Uveo je likove koji se do tada nisu pojavljivali u pop pjesmama i progovorio drugačijim jezikom, o konkretnim, "malim" problemima, strahovima od starenja, smrti, samoće, o dosadi, paranoji, pobuni, bijesu, probuđenoj nježnosti... Iako "dotepenac" u Zagreb i stanovnik njegovog radničkog predgrađa, vrlo brzo postao je najuspješniji pjesnik "poderanih" gradskih ulica, tvorac dojmljivih minijatura, poput "odnekud dopiru krici ljubavi i psi laju u susret danu, danu običnog tempa i osamnaest karatnog razočaranja".
U prvoj kreativnoj eksploziji, za samo tri godine objavio je jedan trostruki, dva dvostruka i tri obična albuma. Poslije je uspostavio nešto sporiji ritam, ali uvijek je bio u žurbi, kao da mu nedostaje vremena - jer je tu slučajno i prokleto je ljut.
I onda mu je zaista nestalo vremena, na pločama se mogla osjetiti (ili sam je umislio) rezignacija, otpjevao je "u deželi lele, ne postoji pravda, samo krivda mori, što se ne ispravlja, parazitstvo jado, od koga boli glava" i napustio Zagreb. Vratio se ponovo tamo odakle je došao - u svoj svijet, usamljenički, ali cjelovit i samodovoljan. Uzaludne su sve finansijski primamljive ponude za povratak. Rekao je sve što je imao.
(Da napomenem prije nego nastavim: Svjestan sam da, kada pišem o Štuliću, pišem o mladalačkom mitu, ne o stvarnoj osobi. Valjda je to prirodno.)
...
Vratimo se lošim vijestima, zato što ih je teško, čak i na kratko, zanemariti. Jer, na žalost, naše brige i strahovi nisu bez osnova. U svijetu se traži nova ravnoteža moći, sklapaju se do sada nezamislivi savezi, nekadašnje žrtve postaju krvnici, planeta se ljulja a dok se ne smiri stradaće najslabiji, najsiromašniji i oni koji se nađu u procjepu velikih sila. U Bosni i Hercegovini kriza je trajno stanje, samo dolazi u manjim ili većim valovima. Mi se možemo samo nadati da ćemo na vrijeme prepoznati najveći, katastrofalni talas. Da ne dužim dalje, valjda slušate ili čitate vijesti.
Dok slušam loše vijesti, smetaju mi svi koji govore da se ne nerviram i brinem. Svi poznajemo barem jednog takvog, znate ih sigurno, to su oni koji nam kažu: "pusti kraju" ili "šta se to tebe tiče" ili "gledaj svoja posla" ili "biće šta bude" ili "a šta ti tu možeš, ne budi lud"... Ne samo zbog toga što zbog njih ne čujem detalje. Nego zbog svega. Najgori su oni koji savjetuju da ugasimo vijesti i "izgradimo vlastiti svijet". Da bi se izgradio "svoj" svijet, potrebno je razumjeti svačiji, a to ne može osoba bez saosjećanja, "dio personala bez talenta". Da se razumijemo, svi naši savjetodavci nisu izgradili nikakav "svoj" svijet, nego privilegovano uživaju u ovom našem, potpuno slijepi na tuđi belaj. Ni njihovi savjeti nisu nikakva briga za naše duševno zdravlje, samo pokušavaju da nas natjeraju da zašutimo prije nego što se pojave naprsline u njihovoj iluziji.
"Svako malo neko se pospe pepelomPo glaviOpreznost iznad svega budi pametan stariA kaj ti tu možeš ne budi ludOni budu tebe rista ravno na sud..."
U jedinom ozbiljnom intervjuu koji je Štulić nakon decenija šutnje dao za "Nin" 2020. godine, mladi novinar ga pita šta mu to konkretno smeta, "šta ga boli"? Odgovorio je:
"Pa, boli me sve, bre. Sve, jebote. Sve ono što ne volim. Ono što ne podnosim ni u snu da vidim, nameće ti se i gura te na silu, pa mislim se, to je kao kad ti neko gura prste u oči, i ti kažeš jao, a on se čudom prenemaže i kaže: gledaj ga, kaže jao!"
Eto, da ga još jednom zloupotrijebim, da objasni umjesto mene. Sretan mu rođendan.
(zurnal.info)
