GOLE GODINE SENADA AVDIĆA (2): Jesi li slušao budalu Tempa kako pjeva sa Bijelim dugmetom?

Do kraja 1986. ostao sam služiti vojni rok u Prištini. O Agrokomercu se u to vrijeme nije pisalo u medijima, niti govorilo na političkim forumima, a ja sam se opet skoro svakodnevno s njim susretao “simbolički”, preko čokoladice kremipan koju je vojska dobijala kao dezert uz barem jedan od dnevnih obroka. Ta Agrokomercova čokoladica bila je, realno govoreći, odvratnog okusa – loša kopija neke kvalitetnije čokolade, pa je tim još čudnije bilo da JNA u konkurenciji Zvečeva, Kraša, Soko Štarka ili Sarabona bira ovaj zaslađeni fušeraj iz Agrokomerca. Ranije se među novinarskim i privrednim krugovima u Sarajevu spekuliralo da za Agrokomerc nema zime, da iza Abdića stoji JNA i da će, dok je te sile koja unaprijed otkupljuje značajan dio njegove proizvodnje, biti i Agrokomerca.

HALAL KLAONICA

Zanimljivu sam priču, za ta vremena gotovo nestvarnu, čuo od mog amidže Hasana koji je rukovodio električnim instalacijama i signalizacijom na sarajevskom aerodromu. Radio je to i tokom rata za francuske vojnike UNPRPOFOR‑a, koji su kontrolirali aerodrom, jer niko osim njega nije “u dušu” poznavao aerodromski sistem elektronike. Amidža mi je pričao da su u godinama prije izbijanja afere Agrokomerc na aerodrom dovoženi iz Velike Kladuše šleperi prepuni žive peradi koje su dočekivali kupci iz arapskih zemalja. Bila je u sastavu aerodroma instalirana posebna, izdvojena improvizirana klaonica s betonskim kanalima za oticanje krvi, jer su Arapi tražili da se pilići kolju na licu mjesta, pred njima, kako bi se uvjerili da je sve obavljeno u skladu s “halal procedurama”, o kojima ja u to vrijeme nisam ništa znao. Rekao mi je amidža da su se tokom tih isporuka po aerodromu neprestano vrzmala uniformirana, vojna lica, naša domaća, kao i strana, arapska.

Mjesec ili dva nakon povratka sa služenja JNA, u prvim mjesecima 1987, sreo sam prvi i zadnji put Hamdiju Pozderca, u to vrijeme potpredsjednika Predsjedništva Jugoslavije. Istina, viđao sam ga na nekim manifestacijama koje je organizirala Omladina, poput proslave Ferijalaca kad je domaćin uz Pozderca redovno postavljao mlade djevojke da mu “prave društvo”. Pričao mi je jedan slovenački kolega da je tokom trajanja afere Agrokomerc razgovarao s Pepcom Kardelj, udovicom Edvarda Kardelja, dugogodišnjeg drugog čovjeka vlasti Jugoslavije.

“Ja nikada nisam mogla razlikovati ovu dvojicu Pozderaca. Znam da je jedan bio ženskaroš, a nikad se nije razveo od supruge. A da se drugi brat Pozderac, čim se zaljubi, razvede i ponovo oženi”, pričala je drugarica Pepca.

Prvi je, valjda, bio Hamdija, a drugi Hakija Pozderac.

Republička organizacija Socijalističke omladine, u kojoj sam bio zaposlen, organizirala je svoje redovne seminare, okupljanja i ideološku naobrazbu omladinaca iz cijele Republike i najčešće bi se ti skupovi organizirali u Neumu. Djelomično sam bio uključen u dogovore oko dolaska gostiju, predavača, po pravilu istaknutih društveno‑političkih radnika iz bh. i saveznih institucija.

Dolazak u Neum i temu predavanja Hamdije Pozderca dogovarali smo sa šefom njegovog kabineta Asafom Džanićem. Bio sam pomalo iznenađen da se Džanić nalazi na toj preispoljno političkoj, činovničkoj dužnosti. Nisam ga osobno poznavao, ali sam u različitim časopisima nailazio na njegove tekstove i prijevode, uglavnom s francuskog jezika, koji su se bavili fenomenima masovne kulture, filmom, rock‑and‑rollom. U Kinoteci BiH se besplatno dijelila njegova knjižica posvećena rock and rollu na filmu na čijoj se naslovnici nalazila fotografija pjevačice Janis Joplin.

BREGOVIĆEV PARTIZANSKI TEMPO

Hamdija Pozderac je u Neumu bio okružen svitom ambicioznih omladinskih karijerista – mojih šefova – i nakon predavanja na klišeiziranu opću temu “Zadaci SSO u razvoju društveno‑političkih odnosa”, zasjeo u restoran hotela Sunce. Ne znam uopće kako je došlo do toga da sam se u jednom trenutku našao za njegovim hastalom, ali vrlo dobro pamtim temu razgovora, jer je bila neobična i za mene iznenađujuća, pa je prepričavam bez straha da ću u nečemu pogriješiti.

“Rekoše mi ovi tvoji omladinci da se ti razumiješ u muziku, grupe i ove nove muzičke pojave”, obratio mi se drug Hamdija. Nisam siguran da sam stigao išta odgovoriti, niti je to kolektivni predsjednik države od mene očekivao, nego je započeo ljutiti monolog tokom kojeg je galamio i gestikulirao tako raskošno da su ljudi okolo mislili da sam mu ja žrtva na kojoj iskaljuje neke svoje frustracije i bjesove.

“Jesi li ti slušao budalu Tempa kako s onim Bijelim dugmetom pjeva ‘Padaj silo i nepravdo’!?”, upitao me, ne očekujući odgovor.

                                                                   Svetozar Vukmanović Tempo pred partizanskim strojem

Bijelo Dugme je nekoliko mjeseci ranije objavilo album naslovljen "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" na kojem se našla i stara antifašistička pjesma “Padaj silo i nepravdo” koju je Goran Bregović snimio i otpjevao sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom, partizanom, revolucionarom, jednim od najbližih suradnika Josipa Broza Tita. Tempo je već dvije decenije bio u nimalo dobrovoljnoj političkoj penziji i dane provodio u svom rodnom selu u Crnoj Gori. Bila je to klasična Goranova provokacija, planirao ih je on na toj ploči nekoliko, poput gostovanja bunkerisanog hrvatskog pjevača Vice Vukova ili korištenja slike srpskog slikara Miće Popovića za naslovnu stranicu albuma. Nešto je od toga prošlo cenzuru, poput Tempa, ali je većina ideja otpala.

“Našla se stara mrcina Tempo da on sada poručuje nama ‘Padaj silo i nepravdo’?”, galamio je Hamdija Pozderac pred sve većim i brojnijim znatiželjnim auditorijem u restoranu neumskog hotela.

“Pa taj čega se god dohvatio, to je uništio. Dok je bio savezni ministar poljoprivrede, kamen na kamenu nije ostao, trebalo je da prođu godine i godine da se normalizuje stanje. I on sad traži da mi ‘padamo’?! E, pa neću da padnem, jebo ga otac seljački, bezobrazni.”

Na tome se uglavnom završio naš susret, odnosno njegov gromki monolog.

Ovo se sve dešavalo početkom 1987, sedam‑osam mjeseci prije “službenog” otvaranja slučaja Agrokomerc, odnosno “Agrogejt”, kako je slučaj nazivan u srbijanskim medijima. Iz Hamdije Pozderca je progovarala teška srdžba i debela frustracija zbog nečega o čemu nismo imali, niti mogli imati ikakvih saznanja, “osnovanih sumnji”, čak ni slutnji.

NASTAVIĆE SE...

(zurnal.info)