SENAD AVDIĆ (2. DIO): Svjedoci smo terora siledžijstva i gaženja svih vrijednosti

Nisi bio član Saveza komunista. Kako se onda desilo da budeš urednik saveznog omladinskog lista "Mladost"?

To je jedna zabavna priča, koja jednim dijelom „vuče“ na Hašekovog „Švejka“, sa elementima kalambura.  Ukratko, radilo se o tome da ja nikada nisam bio član Partije, dakle nisam imao knjižicu, odnosno „partijsku poveznicu“, a da su iz nekih razloga, valjda mog rada, držanja, „morala“ ljudi koji su odlučivali i nalazili se na funkcijama bili ubijeđeni da se u meni krije nepatvoreni, perspektivan komunista. 

U civilnom životu to nije imalo nikakav značaj ni reperkusije. Međutim, tokom služenja JNA uvjerenost oficira zaduženih za moral i idejni rad da sam ja član Partije, donijelo mi je brojne benefite, slali su me na razne partijske skupove, a jedini san svakog vojnika je da ga pripaze odsustvom iz vojske i u tom je smislu sve, pa i takva sitna prevara legitimno sredstvo. 

U početku je to bilo zabavna igra, međutim kada sam bio delegiran ispred JNA na jugoslavenski partijski Kongres, stvar se „usložnila“. Nijaz Duraković sa kojim sam bio dobar i koji je znao da sam „nepartijac“, što mu nikada nije smetalo,  savjetovao mi je da ne idem na taj partijski skup, jer ako me neko „provali“, neću stradati samo ja, nego i cijela oficirska hijerarhija koja je sebi dopustila takav previd. Uglavnom sam sr „uhinjio“, pritajio  tih dana, umjesto u Beogradu, bio sam kod kuće u Sarajevu, taj je skup i bez mene uspješno održan. 

Ali, to na širem planu jeste mala metafora rasula i aljkavosti  u JNA i u Savezu komunista u drugoj polovini osamdesetih.

KUSTURICA, NASILJE I NACIONALIZAM

Bio si blizak sa Stipom Šuvarom, predsjednikom Predsjedništva CK SKJ. Da li je on znao da nisi komunista? Stiče se utisak da je imao veliko povjerenje u tebe. Pišeš da su vas zbližile porodične okolnosti...

Sredinom osamdesetih povremeno sam pisao  u listu „Polet“ koji je bio glasilo omladine Hrvatske i bio tih godina jedno od najčitanijih glasila, ne samo omladinskih, u Jugoslaviji. Šuvara, koji je tada bio zadužen za idejno-politički rad u SK Hrvatske, se optuživalo da on stoji iza „Poleta“, preko svog bliskog čovjeka Stipe Oreškovića, tadašnjeg predsjednika Omladine Hrvatske, jedne nevjerovatno probitačne, obrazovane osobe koji je i danas, kažu, najveći i najpoželjniji privatni poslodavac u Hrvatskoj . 
Šuvar je pogotovo nakon slučaja poznatog kao „Bijela knjiga“ u kojoj su okupljeni i kritizirani nacionalistički, šovinistički, antikomunistički javni istupi  i brojnih intelektualaca, pisaca iz cijele Jugoslavije, ubjedljivo najviše iz Srbije,  etiketiran kao staljinista, „čvrstorukaš“,  a ljude iz „Poleta“ koji jest slijedio tu uređivačku liniju su nazivali „Šuvarovim komandosima“. Tako da se jedan dio te omraze prenio i ne mene, iako sam bio potpuno efemeran spoljni suradnik u „Poletu“. 

Na jednoj ljetnoj školi hrvatske omladine u Fažani, na koju je pored mene bio pozvan i Vlastimir Mijović, tada urednik „Naših dana“ i Asim Metiljević, kolega iz Naših dana i Omladine, predavač je bio i Šuvar. Budući da je on po osnovnoj vokaciji bio sociolog, obišao je valjda svako selo u bivšoj Jugoslaviji, pokazalo se da zna i za moje porodično stablo, u čemu mu je pomoglo što mu je supruga Mirjana, djevojački Babić, rođena u Bileći kao i moji roditelji. Njena familija je u Drugom svjetskom ratu spasila od četničkih pokolja brojne Muslimane, pa i dijelove moje rodbine. Kasnije, kada je on otišao u Beograd, a kasnije i ja preuzeo „Mladost“ viđali smo se relativno često. 

On je godinama bio „persona non grata“ u Sarejevu i BiH, tada mi je objasnio i zbog čega. Negdje 70-ih godina je u neformalnom razgovoru cinično, a on je bio težak, često neugodan cinik, kazao da Branko Mikulić vlada Bosnom kao što neki afrički diktatori vladaju svojim zemljama. To je stiglo do Mikulića, koji je mobilizirao sav partijski, medijski i drugi aparat da se Šuvara proglasi neprijateljem BiH. To je trajalo čitavu deceniju. U vrijeme o kojem govori moja knjiga, Branko Mikulić je bio predsjednik jugoslovenske Vlade, a Šuvar šef Partije i dobro su surađivali, koliko mi je poznato. Jedno vrijeme su bili najčešće mete Miloševićevih režimskih medija, sve dok Branko nije podnio ostavku krajem 1988. godine.

E, da još jedna ozbiljna stvar nas je zbližila: obojica smo bili vatreni navijači splitskog „Hajduka“. Pokojni genije, Feralovac Predrag Lucić je svojevremeno napisao, parafrazirat ću ga, da je Šuvarovo neprihvatanje da navijači u Splitu skandiraju njegovo ime (kao odgovor na Miloševićevev nacionalistički kult na stadionima u Srbiji) najčasniji politički čin nekog političara u Hrvatskoj…    

Nedavno je u Zagrebu objavljena knjiga o Šuvaru čiji je autor novinar Rade Dragojević, još nije stigla do mene i jedva čekam da je pročitam. Citirao sam u knjizi hrvatskog filozofa Borisa Budena koji je u svojoj knjizi „Barikade“ teško kritizirao i Šuvara i čitav taj milje komunističkih aparatčika s kraja osamdesetih, ne praveći razliku među njima. Kasnije je Buden malo korigirao taj svoj stav, priznajući Šuvaru dosljednost u zastupanju svojih ideja i političkih stavova. Šuvar je bio i ostao dosljedan antifašista, antinacionalista i veliki prijatelj cjelovite Bosne i Hercegovine. To je više nego dovoljno razloga da i danas prema njemu imam veliko poštovanje.

Kroz karijeru si sretao živopisne likove, pominješ ih u knjizi. Neki od njih su iz sjene pokretali društvene promjene. Pišeš o aferi Moševac u kojoj je jedan od glavnih aktera Dževad Galijašević. Danas je on "stručnjak" za islamski terorizam. Kako je došlo do takve transformacije?

Slučaj „Moševac“ koji se valjao bosanskom i jugoslovenskom političkim forumima i medijskom scenom nekoliko godina, posljedica je najmanje dvije notorne činjenice: prva je glupost, birokratska okoštalost političke elite u Bosni i Hercegovini, a druga je vječita spremnost beogradske čaršije, medijske, akademske, da od svake bosanske muhe naprave međeda. Riječ je bilo o besmislenoj, perifernoj  seoskoj svađi nastaloj oko zloupotrebe državnih para tokom izgradnje doma kulture u tom selu u okolini Maglaja. 

Dvojica mladića koja su na to ukazala, zlosretni Dževad Galijašević i Hasan Delić tada su pored ostalog dolazili i kod nas u Republičku Omladinu da se žale na seoske i općinske funkcionere koji su ih proganjali nakon što su ukazali na kriminal koji je bio težak, otprilike,  par vreća cementa i koji kubik drva. I umjesto da se nađe neko u Doboju ili Sarajevu ko će poslati policiju, inspekciju da provjeri njihove optužbe, kazni odgovorne, odjednom se formiraju neke besprizorne radne grupe, komisije, održavaju se jalovi partijski sastanci, šalju kaznene političke i policijske ekspedicije u Moševac. Ova dvojica kao bistri momci koje je „ponijela pjesma“ popularnosti, odnosno izlaska iz anonimnosti, vješto upravljaju tom burom u čaši vode, angažiraju medije iz svih dijelova Jugoslavije, obilaze adrese u Beogradu, gdje ih primaju srpski disidenti, vjerovatno ih pod svoje uzima i tamošnja Služba. I tako se to razvlačilo godinama, niko ne zna ni kako se okončalo.

Dževad Galijašević se nakon rata u kojem je bio pripadnik Armije BiH politički angažirao u Silajdžićevoj Stranci za BiH, čak je bio i visoki funkcioner u Maglaju, insistirao na protjerivanju mudžahedinske zajednice iz sela Bočinja. U to vrijeme smo se nekoliko puta sretali, dao mi je nekoliko svojih rukopisa na recenziju. Riječ je bilo o kritici Izetbegovićeve Islamske deklaracije i političke filozofije Mladih muslimana. Radilo se o amaterskom, pretencioznom radu jednog teoretičarskog naturščika, tako da nisam imao strpljenja  da to pročitam, a pogotovo ih nisam recenzirao. Budući da se veze sa Službom, onom u Srbiji, ne raskidaju tako lako, niti trajno, pretpostavljam da su ga ponovo aktivirali i isporučili Dodiku. Mediji su pisali da njegove „antiterorističke ekspertize“ koštaju poreske obveznike u Republici Srpskoj 3-4 hiljade Km mjesečno, čini mi se da on tu lovu itekako odrađuje..

Kusturica se nije previše mijenjao. Zbog komentara "jedan dan napadaš Partiju, drugi dan moliš njenog ideologa za lovu", osamdesetih godina prijetio ti je "tandžarom". Njegovo tadašnje balansiranje do danas je uspostavljeno kao pravilo ponašanja. Evo, i sada pokušava da se odvoji od Vučića i približi studentskim plenumima.

Ja sam se sa Emirom Kusturicom u Sarajevu viđao, a nisam se sa njim družio. Sarajevo je malo i putevi ti se često ukrštaju sa ljudima pogotovo ako su društveno aktivni i javno eksponirani. Mislim da sam ga prvi put vidio krajem 70-ih godina u redakciji „Naših dana“ lista u kojem je on pisao filmske i televizijske kritike, a ja pokušavao počinjati novinarsku karijeru. Možda je zanimljivo čuti kad i kojom sam ga prilikom posljednji put vidio u Sarajevu: bilo je to u jesen 1991. godine u zgradi Općine Stari Grad. Tada je grupa bošnjačkih, odnosno muslimanskih intelektualaca koje je, mislim, predvodio Rusmir Mahmtučehajić organizirala predstavljanje peticije, ili deklaracije,  za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Taj  je dokument potpisalo  stotinjak ljudi, a među njima je bio i Kusturica.

Nakon toga smo se jednom čuli telefonom, u aprilu ili maju 1992.godine kada me on zvao  u nekoj kafani da pita šta se dešava u Sarajevu. Pozivao je tih dana, čini mi se iz Pariza, koga se god sjetio, javljao se u program Telelvizije, Senada Hadžifejzovića, znam da je zivkao Sidrana… Zvao je generala Kukanjca. Ja sam mnogo godina kasnije od sarajevskih bezbjednjaka koji su prisluškivali Karadžića saznao da je snimljen razgovor u kojem Milorad Vučelić, tada direktor TV Srbije, kojem je Kusturica uoči rata često bio domaćin u Sarajevu, govori Karadžiću da ako treba da Kusturica kaže, ili napiše nešto u njegovu korist, on (Vučelić) će mu to osigurati. 

Kusturica nije gadljiv na dvije stvari koje su meni najodvratnije: na nasilje i nacionalizam. Za njega je to bila ulaznica za (polu)svijet kakav je Miloševićev režim gradio 90-ih godina i u kakav je transformiran cijeli postjugoslovenski prostor. Na otvaranju Doma pisaca u Sarajevu 1990. godine on je mučki izudarao pjesnika Admirala Mahića. Ko god je znao Admirala poznato mu je da Sarajevom nije hodalo benignije, nevinije i nenasilnije čeljade. Mislim da sam jedini u medijima osudio to Kusturičino siledžijstvo, zbog čega mi se vrlo brzo osvetio i angažirao nekog narkomančića da me kukavički, sa leđa, u mraku udari. On ima strahpoštovanje prema jakim, moćnim ljudima, siledžijama i zločincima, otuda nepogrešivo staje uz Miloševića, Jovicu Stanišića, kasnije Putina i njegovog ministra odbrane Šojgua za kojeg kaže da mu je „prijatelj“. Naravno da je sve to izdašno naplatio i ugradio u svoje arhitektonske projekte. 

Trenutno je, koliko vidim, u najblaže rečeno ambivalentnoj poziciji: ne može biti do kraja protiv Vučićevog režima, jer je njihov budžetski abonent, a ne može biti ni indiferentan na pobunu naroda. Odvratni napad vlasnika „Pinka“ Željka Mitrovića na njega u kojem je denuncirao njegovog oca  bilo je nimalo suptilno Vučićevo upozorenje i Kusturica je to shvatio; zato ćuti i čuva rezultat. 
   

NOVINARSTVO KAO POSLANJE

Pripremaš li knjigu o devedesetim godinama? Tu su događaji tekli još brže nego u ove dvije godine. Šta misliš da je najvažnije što bi ljudi morali znati o tim godinama? Jesmo li išta naučili iz njih?

Imam, čini mi se, dovoljno razloga i elementa da u eventualnoj  narednoj knjizi nastavim tamo gdje je ova o kojoj govorimo stala - dakle nekako početkom 1989. godine. U naredne tri godine, do početka agresije na BiH, pratio sam političke i ine događaje sa istim intenzitetom, strašću i energijom, kao i one prethodne, bio sam svjedok brojnih, kasnije će se pokazati prelomnih događaja. Onih koji su se odvijali uoči prvih demokratskih izbora, u novembru 1990. godine, pa turbulentnog perioda koji je prethodio ratu. Dosta toga će ovisiti o mom zdravstvenom stanju, nadam se da ću uspjeti, odnosno da će mi „pluća ići na ruku“.   

Red je i da te pitam kako je zdravlje? Možda sam to trebao uraditi na samom početku razgovora.

Mene je bolest, a radi se o teškom obliku hronične opstrukcije pluća, u velikoj mjeri uklonila iz društvenog života prije skoro desetak godina. Morao sam se oprostiti od  onog života kakvog sam prakticirao prethodnih pet decenije života, aktivnog, turbulentnog, poročnog, intenzivno ispunjenog ljuidima i događajima. (Usput, ta je bolest na kraju i na žalost, dotukla i velikog Davida Lyncha!). 

Pokazalo se da to i nije sasvim luzerska pozicija, bolest mi je namentula neku vrstu discipline, samokontrole koja mi ranije i nije bila svojstvena. Prestala je izlaziti Slobodna Bosna, nakon punih dvije decenije, sa njom je nestala i moja obaveza da se bavim drugim više nego sobom. U novom životu nije bilo mjesta za cigare niti alkohol, sveden sam na „kućnu radinost“, limitiran terapijama i lijekovima, ali sa ogromnim resursima slobodnog vremena za čitanje, pisanje, sudjelovanje u televizijskim emisijama. Sve je to nekako šljakalo do prošlog ljeta, kada sam neukošću i šeprtljavošću ljekara proglašen tuberanom, pa liječen dva mjeseca od tuberkuloze koju uopće nisam imao, što mi je dokosurilo i „ovo malo pluća“  i unazadilo me. Potom je došao put i liječenje u Zagrebu, pa dolazak u Beč gdje sam se prilično oporavio i vratio u neku radnu i životnu rutinu.  

Tvoji saradnici kažu da nikada u životu nisi iskoristio cijeli godišnji odmor. Je li to istina? Tvoj kum Edo Popović, koji te dobro poznaje, piše u predgovoru knjige da tebi novinarstvo nije bilo profesija nego život.

U uvodu knjige sam citirao velikog portugalskog pjesnika Fernanda Pesou koju je kazao da poezija za njega nije profesija nego poslanje. Napisao sam i to da gotovo da i ne pamtim sebe iz vremena kada nisam bio opsjednut novinama i novinarstvom, kao čitatelj, ili kao autor. Neko je davno skovao floskulu prema kojoj je novinarstvo sjajan posao, ali ako ga se na vrijeme napusti. To može zvučati efektno, ali nije ni približno tačno. 

Ja sam nakon završetka fakulteta otišao iz novinarstva, uvjetno rečeno u politiku, samo iz razloga što mi niko nije ponudio posao u novinama, medijima. Iako sam, da budem neskroman, u gotovo svim novinama u BiH, pa i van nje, objavljivao mnogo, često... 

Kada sam nakon tri-četiri godine, radeći „Lica“ i nadzirući njihovo štampanje osjetio miris štamparskih otrovnih isparenja, osjećao sam se poput liječenog narkomana kojeg ja zapahnuo miris „trave“: tražio sam način da se vratim u svijet novina, odlazak u Beograd bio je u tom trenutku najveći izazov…    

Zapravo, ja i ne poznajem primjer ozbiljnog, relevantnog novinara koji se ispisao, otišao  iz toga posla, a poznati su mi brojni slučajevi veliki novinara koji su i doslovno umirali za pisaćom mašinom, ili računarom. Posljednji primjer je nedavni odlazak velikog srpskog pisca i novinara Teofila Pančića, koji se godinama borio sa teškom, neizlječivom bolešću. Međutim, to se ni na koji način nije moglo prepoznati u njegovim tekstovima koje je za cijelo to vrijeme uredno i briljantno ispisivao. 

Puno si čitao, pratio književnu scenu. To se lako prepozna u tvom novinarskom stilu. Stil današnjih kolumnista je prilično sterilan, čitaju samo sebe. Teško je dobro pisati ako se slabo čita. Šta ti misliš o tome? Uspijevaš li danas čitati koliko bi želio?  

U generaciji na fakultetu novinarstva, ili barem krugu ljudi u kojem sam se kretao, kojoj sam pripadao, bilo je nezamislivo i nedopustivo ne čitati, ne samo novine nego i knjige koje su se u nekom trenutku nametale kao bestseleri, o kojim se pričalo,  koje su dobijale nagrade... To se smatralo eliminatornim faktorom u društvu, medijima. 

Kao nekoj vrsti „autodidakta“, meni su moji prijatelji, kolege preporučivali knjige i pisce za koje do tada nisam čuo, srećom takvih je ljudi uvijek bilo oko mene i njihov književni ukus je bio uglavnom nepogrešiv. Tako je ostalo i sve do danas, s tim da posljednjih 7 - 8 godina zbog bolesti koja mi je limitirala kretanje, ne obilazim knjižare, nego me drugi, prijatelji, supruga opskrbljuju knjigama, nekada po mom zahtjevu i afinitetima, nekada po vlastitom izboru. 

Prošlog ljeta mi se desila jedna čudesna stvar: Damir Ovčina, naš sjajni pisac me je posjetio kući i poklonio mi knjigu „Putovanje jednog slona“, Nobelovca Josea Saramaga. Knjiga fascinantno govori o istinitom događaju iz 16.vijeka kada portugalski kralj odluči svom bečkom kolegi Maksmiljanu kao svadbeni dar pokloniti slona. Preko cijele Evrope slon uz ogromnu pratnju putuje do Beča. Nisam uspio pročitati knjigu do kraja jer sam se ozbiljno razbolio i dva mjeseca proveo u bolnici, pa razočaran u sarajevske ljekare u medicinskim kolima najprije otputovao na liječenje u Zagreb, a nekoliko nedjelja, na isti način transportiran u Beč… Kada ponekad svojoj ženi, zahvaljući kojoj sam se ovdje našao i solidno oporavio, pjevušim hit Dine Dvornika „Zašto praviš slona“ od mene, izbjegavam joj reći na šta time aludiram!

Pripadaš onoj generaciji novinara koja nije vidjela veliku razliku između redakcije i kafane, koja je vjerovala u snagu životnog iskustva. Danas su popularni internet analitičari koji uticaj stiču preko društvenih mreža, bez ikakvog rizika i dodira sa stvarnim životom. Da li bi takvi imali mjesta u nekoj od tvojih redakcija? 

Svašta se promijenilo u skoro 45 godina koliko sam se ja zadržao u novinarskom svijetu. Za to su se vrijeme desile najmanje dvije tehnološke revolucije, krenuo sam doslovno iz Gutebergove Galaksije, nastavio u Teslinoj i evo sada kako - tako bauljam po ovoj digitalnoj, Gejtsovoj/Muskovoj. Sve te tehnološke promjene su neminovno morale promijeniti strukturu i karakter novinarstva. 

U knjizi sam opričao jedan susret i razgovor  sa Džonijem Štulićem u Zagrebu u kojem je on govorio o ogromnom napretku tadašnjeg žurnalizma. Kaže Džoni: 
„U vrijeme kada sam ja počinjao karijeru svi su novinari na intervjue dolazili sa nekim sveskama i pisali bilješke. A danas, ne postoji novinar ni najmanje redakcije koji ne posjeduje magnetofon, ili kazetofon kojim snima razgovore. To je ogroman napredak“, 

Živimo u svijetu u kojem je brzina postala glavno mjerilo i kriterijum i mjerilo uspješnosti nekog medija. Ja sam posljednjih godina uređivanja „Slobodne Bosne“ nastojao sa kolegama u redakciji praviti sedmičnu novinu tako da u trenutku izlaska na kiosku bude ne samo po kvaliteti, već i po svježini informacija konkurentna dnevnoj štampi, pa čak i portalima. Da čitatelj u našem listu pronađe nešto što već nije objavljeno, nije bajato, prežvakano.

Već dugo sam izvan „neposredne proizvodnje“, pa nije korektno da kritiziram i držim lekcije mlađim kolegama. Kada smo pokretali „Slobodnu Bosnu“ u ljeto ratne 1995. godine problem je bilo naći novinare koji će nam se htjeti priključiti, jer je većina kvalitetnih novinara već radila u dnevnim ili sedmičnim novinama, radiju ili televiziju i nije htjela rizikovati, niti eksperimentirati. Mi smo u godinama nakon rata na tržištu BiH imali 4 - 5 ozbiljnih sedmičnih novina, danas ne postoji niti jedan sedmični list. Ako bih, kao što nikada neću, danas probao okupiti novinare za pokretanje nedjeljne revije, više ne bi bio problem što su već zaposleni negdje, nego što ih, bojim se, nema…   

SPRŽEN I PORAŽEN

Da li si tokom karijere napravio neke pogrešne procjene koje si danas spreman priznati?

Naravno da je bilo pogrešaka, pa i pogrešnih procjena, manjih, ili većih, koji su nezaobilazan pratitelj novinarstva. Pogotovo u ovakvoj vrsti novinarstva, dinamičnoj, beskompromisnoj, za koju sam se ja opredijelio i prakticirao ga nekoliko decenija. 

Čini mi se da su moje najozbiljnije krive procjene povezane sa ljudima, odnosno vjerom u ljude. Ne mogu se sjetiti ko je rekao, da najviše griješe i razočaranja dožive oni koji imaju najviše kontakta sa ljudima. Zvuči malo mizantrospki, ali nije bez osnova. Postoji kod Meše Selimovića u „Sjećanjima“ niz priča iz njegove mladosti o tome kako su se ljudi koje je poznavao, njegovi poznanici, drugovi, profesori, „pametni i knjiški ljudi“, sa izbijanjem Drugog svjetskog rata  prebacili na stranu zla, zločina, nepravde. Ja sam dugo imao problema sa tim da povjerujem da ljudi sa kojima sam sjedio, jeo, pio, zabavljao se, čitao njihove knjige i tekstove, mogu biti zlikovci i raditi i o tvojoj glavi. 

Mjesec - dva prije izbijanja rata, sjedilo je u skupštinskom restoranu desetak ljudi, novinara, poslanika, pili, zezali se, pričali viceve. Bio je tu i Radoslav Brđanin, poslanik SDS-a iz Bosanske Krajine. Tada je bilo aktuelno formiranje SAO Krajine i ja ga pitam kakvog to ima smisla i kakve su namjere. Mislim da je za stolom bio i Risto Đogo, moj stariji kolega iz Naših Dana. I raspriča se Brđo (kako su ga zvali kolege) da se ljudi, ili narodi,  moraju osloboditi negativnih predrasuda koji imaju jedni prema drugima, da tu SAO Krajinu treba shvatati kao oblik ekonomski uvjetovanog samoorganiziranja, regionalne autonomije, da  nacionalni princip nije presudan. I onda se onaj koji to sluša, a jedan sam od njih, preispita, da nije previše paranoičan, da to što se dešava pred njegovim očima možda i nije baš tako alarmantno, kako mu se čini. 
Potom, samo nekoliko mjeseci kasnije,  taj isti čovjek, Brđanin, staje na čelo fašističkog projekta koji ubija i progoni stotine hiljada ljudi iz Bosanske Krajine, sudjeluje u osnivanju koncentracionih logora za ljude nesrspke nacionalnosti zbog čega će kasnije u Haagu biti osuđen na 30 - 40 godina robije, na žalost ne i za genocid. Ovo navodim kao ilustraciju, a ima ih mnogo, možda manje brutalnih, koliko je teško bilo snalaziti se i sačuvati i profesionalni i ljudski integritet u vrtlogu opće laži, licemjerja, mimikrije zločinačkih ideologija. 

Mene su ozbiljni ljudi u ljeto 1992. godine uvjeravali da će hrvatska politika prema BiH biti radikalno poboljšana ako Stjepana Kljuića u Predsjedništvu BiH zamijeni Mate Boban. Sjetite će se da je iz toga razloga Kljuić podnio ostavku, odnosno Alija Izetbegović ga je zamolio da to učini. I ja napišem tekst i turim ga na naslovnu stranicu ratne „Slobodne Bosne“ sa naslovom; „Dobro došli, gospodine Boban“. Naravno da je sve bilo „laž i mimikrija“. Tako, da, griješio sam, krivo procjenjivao, nije mi to problem priznati.       
 

Zašto si se u knjizi zapitao: "Koliko je novinaru dopušteno da se približi vlasti?". U nastavku objašnjavaš da si ti to činio samo da bi stekao bolju sliku. Šta misliš o novinarima koji se konsultuju s političarima prije nekog komentara ili analize?

Poslužio sam se jednom starom, pomalo oportunisitičkom  mišlju da se čovjek, a i novinari su nekakvi ljudi, je li, prema vlasti treba odnositi kao prema suncu: "Ne udaljavati se previše, da se ne bi smrznuo, niti se previše približavati, da ne bi izgorio". 

Ja sam, to se iz knjige lako da saznati, jedno vrijeme blizu, ne toliko vlasti, koliko političarima, ali nikakvih drugih motiva osim profesionalnih za to nisam imao, niti sam išta od toga privatno profitirao. Kad pravim distinkciju između vlasti i političara, mislim da političari sa kojima sam bivao u dobrim odnosima najčešće nisu bili vlast. Nijaz Duraković nije personifikacija neke ozbiljne i moćne vlasti. Nije to bio, recimo, ni Haris Silajdžić, sa kojim sam se često sretao tokom rata i koji se u tim razgovorima često žalio da se mnogo bitne stvari u politici, vojsci, ekonomiji, financijama… dešavaju mimo njegovog znanja i utjecaja. Sa Zlatkom Lagumdžijom sam se poznavao, viđao i družio sve dok nismo završili na sudu po njegovoj tužbi jer sam ga povezao sa stanovitim nepoštenim, kriminalnim poslovima. 

Nekako su mi najbliži i najdraži sugovornici bili „bivši“ političari, oni koji su ostali bez vlasti; od njih se imalo šta čuti i mnogo toga što mi je bilo nejasno i nepoznato shvatiti i objasniti. Radio sam intervju sa  Brankom Mikulićem za zagrebački „Start“ nakon njegove ostavke i to je trajalo danima. On je bio starinski, temeljit čovjek, pomalo dosadan i naporan u svojim prohtjevima i stalno je imao nešto dodati, ili izbrisati. Jednom me nazvao kući, javio se moj otac kojeg sam kasnije te večeri zatekao veselog. 

„E neka sam dočekao da mene Branko Mikulić za nešto moli, sad mi nije žao umrijeti“, kaže. 

Naime, Mikulić ga je zamolio da mi prenese da mu se javim oko intervjua! 

Knjigu završavaš sa rečenicom: "Ako se čitaocu učini da je autor iz događaja kojima je svjedočio izašao poražen (“spržen”) u dobroj mjeri je u pravu: autor je, međutim, izgorio ni više ni manje od zemlje u kojoj se radnja ove ispovijesti odvijala i miliona ljudi u njoj!" Ovo zvuči depresivno, ali zaista mislim da nisi "spržen", tvoji tekstovi se i dalje čitaju, ostao si iskričav, ciničan, duhovit, sasvim prepoznatljiv. Na šta misliš kada kažeš da si "poražen"?

Drago mi je ako ti tako misliš. Kada sam to napisao, učinio sam to bez samosažaljenja, ali sa određenom dozom gorčine. Svjestan sam, i to me čini rezigniranim i ljutim da je većina ideja, vrijednosti, principa kojima sam se rukovodio torpedirana, potonula, obesmišljena. Podjednako se to odnosi i na naš lokalni, bosanskohercegovački politički i društveni pejzaž, kao i na globalnu sliku: i u jednom i drugom slučaju svjedoci smo terora neprosvijećenog  autoritarizma, dominaciji  nepodnošljivog prostaštva i siledžijstva, relativiziranja i gaženja svih vrijednosti na kojima civilizacija počiva, ili je počivala. Ono što dodatno obeshrabruje jeste potpuno odsustvo ideje, spremnosti da se to nepodnošjivo stanje promijeni, popravi, uljudi. 

SENAD AVDIĆ (1. DIO)Današnji polItičari su kriminalci koji su na slobodi zbog nedostatka dokaza

(zurnal.info)