Dino Mustafić o pokušajima cenzure u pozorištu: Umjetnost može govoriti o politici, politika ne smije uređivati umjetnost

 

Predstava je prošla dobro, ispraćena dugim i srdačnim aplauzom. To je predstava sa jasnim teatarskim angažmanom kojeg cijenim jer smatram da ljudi koji rade u pozorištu su svjesni da  nemaju političku moć, ali ljudi koji rade u pozorištu moraju da se osjećaju politički odgovornim. Kao uostalom i cijela intelektualna i medijska scena u demokratskim sredinama. 

 

 

Za početak iz tih saopštenja je jasno da potpisnici ne znaju da to nije repertoarna već gostujuća predstava u okviru programa “Regionalni teatar” koja je na neviđeno već bila politički osuđena. Predstava ima univerzalnu dimenziju o autokratiji i represiji. Bavi se ljudskim pravima i odnosom moćnika prema slobodi i samih umjetnika u teatarskom činu.  Neprihvatljivo je da politika, NVO sektor ili bilo kakav pritisak određuju teme o kojima se ne govori kada je umjetnost, ali i bilo koji drugi oblik slobodnog govora i izražavanja u pitanju. Umjetnost može govoriti o politici. Politika ne smije uređivati umjetnost. 

 

 

Da, imao sam podršku svih umjetničkih direktora Narodnog pozorišta (Vedrana Božinović, Leo Šarić, Evgenij Gaponko) i članova Umjetničkog savjeta sa njegovim predsjednikom Josipom Pejakovićem na čelu. Jasno smo u više navrata govorili da  umjetničko rukovodstvo i menadžment smatraju da je apsolutno neprihvatljivo da bilo koja politika kroji ili uređuje programski sadržaj/repertoar bilo kojeg pozorišta, samim time i Narodnog pozorišta.

 

 

Vidite, navikao sam da se nosim sa političkim pritiscima još od mladalačkih rediteljskih godina, kao autor kada su me pokušali cenzurom i filmskim bunkerisanjem disciplinovati (dokumentarni filmovi "Neka bude svjetlosti" 1994., "Čudo u Bosni" 1995. ) ili kada su me kao direktora MESS-a pokušali cenzurom plakata festivala ucjenjivati finansiranjem, kada su me radi kritički napisanih  tekstova u Oslobođenju kažnjavali redukcijom ili obustavljanjem budžeta za instituciju koju vodim, pa tako i sada kada državni ministar odbrane povezuje gostovanje jedne predstave sa Dodikovim secesionizmom ili odbranom BiH. Dobio sam pismo i nadležnog ministra kulture KS koje ostavlja ambivalentni prostor za shvaćanje tada već javnosti poznate odluke da ćemo igrati predstavu. U mom odgovoru o slobodi izražavanja naveo sam i činjenicu da je dolazak međunarodne kooprodukcije u Sarajevo finansiran sredstvima EU, grantom Culture Moves Europe.

 

 

I oni su poslali dopis sa kopijom protestne note Turske ambasade gdje smo ih obavijestili da Narodno pozorište jeste prostor umjetničke slobode sa pravom kritičkog preispitivanja društvenih okolnosti i života u kojem djelujemo i radimo. Usmenih kontakata sa bilo kojim političarem nisam imao, a ne znam ni što bi imali jedno drugim reći kada je javnosti naš stav da nećemo popustiti pod političkim pritiskom već bio poznat.

 

 

Jednako kako nismo popustili pritisku Ambasade Rusije u slučaju predstave "Idiot" FM Dostojevskog u režiji Selme Spahić, koja je bila naša repertoarska predstava, nismo i nećemo popustiti niti jednom drugom pritisku, ma koliko je prijateljska zemlja koja ga vrši bila. Umjetničko rukovodstvo NPS smatra kako bi prvo popuštanje ove vrste otvorilo vrlo opasna vrata cenzure, koja se već pokušava progurati na našu scenu. Nema „svetih“ tema u kritičkom promišljanju stvarnosti. Otvoriti ovakve mogućnosti značilo bi svesti umjetnika na puke zabavljače koji ne govore ni o čemu, ili, što je još opasnije – da služe aktualnoj ili bilo kojoj drugoj vlasti kao propagatori ideja kojim se ne vjeruje. Mi na to ne želimo pristati. U svom umjetničkom djelovanju prije dolaska na pozicije unutar NPS borili smo se za slobodu ideja i pluralizam mišljenja. To smo nastavili iu  okviru svojih funkcija. NPS je mjesto slobode. Čak i kad se država čije je pozorište borila za vlastitu slobodu to je naša scena bila. Ja sam prve profesionalne rediteljske korake napravio u takvim uvjetima. Moju radnu etiku i svetost profesije oblikovalo je iskustvo rada u teatru pod opsadom. Zato, Narodno pozorište Sarajevo mora uvijek ostati mjesto umjetničke slobode jer mi smo se za to izborili. Moji kontakti sa bilo kojom ambasadom, uključujući i Ambasadu Rusije su uvijek bili uz veliko poštovanje za njihove kulturne institucije, ali i sa jasnim stavom da je naša najstarija kulturna institucija NPS, vođena umjetnički nezavisno i slobodno od bilo kojeg uticaja politike, domaće ili strane. 

 

 

Mislim da pojedinci u tim udruženjima na vodećim funkcijama rade po političkom diktatu i ne smatram da iza njihovih saopštenja stoji cjelokupna boračka populacija. U ratu sam bio na vrlo odgovornim vojnim zadacima o kojima rijetko ili gotovo nikako ne govorim u javnosti. Stekao sam veliki broj ratnih prijatelja, obišao poprijeko i uzduž BiH na skoro svim njenim ratištima, pq znam dobro motive i razloge zašto je moja generacija ostala i branila napadnutu zemlju. Sigurno to nije činila da bi jednog dana bilo koja strana država, bilo ona prijateljska ili ne, uređivala, nametala ili cenzurisala program umjetničkih institucija.

 

 

Ukoliko do toga dođe odmah ćemo izvijestiti kulturnu javnost jer niko nema pravo ustanovu staru 105 godina potčinjavati trenutnim političkim interesima bilo koje partije ili grupacije. Bilo kakvo ukidanje umjetničke autonomije bio bi jasan signal da mi nismo spremni dovršiti mandat kojeg vrlo uspješno po svim parametrima obnašamo. Naše funkcije, kao i funkcije unutar svih ministarstava, jesu prolazne i promjenjive. Pozorište i umjetnička sloboda mora postojati i nakon nas.

 

(zurnal.info)