Moja posmatranja su davno završena, a u mojoj arhivi dovoljno je lica za cijeli moj život. I ono najvažnije u arhivi je slika u kojoj sam spoznala da svi mi nosimo na licu poneku crtu nekog dugog, koji nam je u određenom, makar kratkom trenutku nešto značio. Svi postojimo tako što nosimo dijelove onih koji su nas dotakli.

I svi liježu ranije večeras. Sutra treba ponovo obnoviti svijet, i ponovo, po ko zna koji put, upitati se šta jesti i od čega živjeti.

Objavljujemo po nalogu suda presudu u predmetu tužiteljice Azre Miletić

Objavljujemo odlomak iz knjige Vojislava Kecmanovića Đede "Zabilješke iz ratnih dana"...

A ako se ikad desi da zaboravim u kakvom svijetu živim i koliko može veća dobrota biti od bilo kojeg ljudskog zla, voljela bih da postoji neko ko će me na to podsjetiti.

Gledajući film The Music of Chance (Philip Haas & Paul Auster, 1993)

Da, za Noć vještica došla bih onakva kakva sam bila za sve druge rođendane, prije nego što sam shvatila da samo dvije-tri osobe znaju kakva sam tad bila, i da će me, kad njih više ne bude, svi zaboraviti kao osobu. Došla bih kao ona koje se svi sjećaju. Došla bih kao osoba koju sam voljela...

I sve što imam da mu kažem, sve što sam mu ikada trebala reći, a nisam, jer njegovo sam zlato čuvala, je da nismo mi krivi što smo šutjeli. Krivi smo jer smo vjerovali da je ono o čemu se ne priča, dragocjeno.

U Klubu Žurnal gostuje bend kafauponoć sa pjesmom Svitac je mitsko biće svakog djetinjstva