Setim se onda i da su naša deca, kada su bili mala, gledala neki crtać koji se zvao „Magic School Bus“. Taj bus je bio  svemoćan i stvarno magičan. Umeo je, naravno, i da leti. I evo, jutros mi je Olja javila da je drug Teo otišao. I od tada ga vidim u tom dečjem magičnom školskom autobusu marke „mercedes“. I čujem ga kako se smeje. Pa se onda i ja smejem s njim.

A njih dvoje, njih dvoje će sjediti na kauču pred televizorom, svako sa svojom knjigom u ruci, nad stolom s malim posudama punim zdravih, pa i nezdravih delicija. Zašto ne? Kad će uživati nego sada, kad su djeca odrasla, posao odrađen, i oni mogu da uživaju u plodovima svoga rada.

Niti novac, niti stvari, svoje ili tuđe, nije smatrao ničijim. Samo ljude i momente. I osim mene, i još jedne prijateljice, ne postoji osoba u njegovom životu koja je razumjela o čemu on priča, i koja ga je pokušala razumjeti. Osim psihijatara, naravno, ali to im je posao...

Objavljujemo izbor iz zbirke sabranih dijela Michaela Madsena "The Complete Poetic Works of Michael Madsen Vol. I (1995-2000)"

Prekrasno je to bilo. Sasvim dovoljno prekrasno, da Isak, onaj stari, uporni Isak, melanholični i patetični Isak koji još uvijek čeka dlan ohrabrenja na svom tjemenu od ljudi koje više nije briga za ono što su bili, niti za ono što je on njima bio, osjeti moć darivanja ni iz čega. Iz nedostatka, oduzimanja, smrti.

Moja posmatranja su davno završena, a u mojoj arhivi dovoljno je lica za cijeli moj život. I ono najvažnije u arhivi je slika u kojoj sam spoznala da svi mi nosimo na licu poneku crtu nekog dugog, koji nam je u određenom, makar kratkom trenutku nešto značio. Svi postojimo tako što nosimo dijelove onih koji su nas dotakli.

I svi liježu ranije večeras. Sutra treba ponovo obnoviti svijet, i ponovo, po ko zna koji put, upitati se šta jesti i od čega živjeti.