To jedino dobro, njegovo srce, koje smo svi spominjali i koje je on tako pomno čuvao, umorilo se. Umorilo se od pravdanja sebi, od pravdanja svima. O pravdanja bogu u kojeg je vjerovao.

Moja je ljubav prema životu moja molitva za sve one koje volim i koji su voljeli, i koji još uvijek vole mene. Gdje god bili, šta god radili, ja živim i za sebe i za njih, onoliko koliko mogu i koliko mi je život dopustio i podario.

Poema objavljena u knjizi Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu: Pjesme iz Gaze (Buybook, Sarajevo, 2024). S engleskog prevela Ulvija Tanović, uredila Lamija Milišić.

Nebeske vode, za razliku od zemaljskih, imaju svoje ćudi. Nekad uz nebeske kiše plačemo, nekad se smijemo i otvaramo im svoje zagrljaje, a nekad spavamo. Ili makar jako želimo da mirno spavamo, do sutra, kad će se možda sve promijeniti, ili neće, ali nam je svejedno.

Pogledajte nove satirične komentare na društvene događaje koje svake sedmice priprema Žurnalov karikaturista Đoko Ninković.

Koja god od nesanica da nas je zadesila, dan provodimo sa sličnim osjećanjem. Da će naredna noć biti drukčija. Da će okus i miris kafe zamijeniti sve naše tjeskobe. Da će dan, kakav god bio, biti dovoljan da iscrpi naše tijelo i um, kako bismo se mogli na nekoliko sati ugasiti. Jer bez sna se ne živi.

Želim nam svima da se vratimo u svoje domove, namještene kako smo znali i umjeli, i shvatimo da je to jedini prostor u kojem smo zaista slobodni. 

Objavljujemo odlomak iz nove knjige Nenada Veličkovića KARAKAZANDŽILUK, Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine, koju je objavila Izdavačka kuća Dram radosti iz Travnika.

Bacajući punu šaku košpica od trešanja pticama u travu, rekla sam, da su sve to normalne ljudske stvari. Da će proći, a i ako ne prođe, svi ionako pričamo najviše sa sobom. I da nema razloga da je bude strah bilo koje normalne stvari.