Osamdeset godina je prošlo od Kecmanovićeve partizanske bilješke o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve što je zapisao tačno je, sve što smo učinili svih tih godina bilo je pogrešno.

I onda, ako smo sretni, ide „treća životna dob“. U kojoj smo, ako imamo sreće, relativno zdravi i bistri. I tad, nećete vjerovati, baš tad imamo jedinu mogućnost da živimo vlastiti film. „Meni nije važno imam li vode, plina, i koliko je hrane u frižideru“, govori slučana prolaznica, penzionerka, koju je zaustavila novinarska ekipa, da je pita kako preživljava. „Meni je važno da imam kablovsku televiziju i puno kanala koje ću da gledam. Znači, djeca mi plate struju, ja platim kablovsku. I meni dobro.“ I bila sam tužna kad sam to čula

Svi živi koji ste mi ostali: dobro sam. Bolja nego što vidite, bolja nego što vam se čini. Uvijek sam bolja nego što vam se čini.

Pijanistica Marija Bajo za Žurnal piše o svojoj multimedijalnoj monodrami o kulturi sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini.

To jedino dobro, njegovo srce, koje smo svi spominjali i koje je on tako pomno čuvao, umorilo se. Umorilo se od pravdanja sebi, od pravdanja svima. O pravdanja bogu u kojeg je vjerovao.

Moja je ljubav prema životu moja molitva za sve one koje volim i koji su voljeli, i koji još uvijek vole mene. Gdje god bili, šta god radili, ja živim i za sebe i za njih, onoliko koliko mogu i koliko mi je život dopustio i podario.

Poema objavljena u knjizi Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu: Pjesme iz Gaze (Buybook, Sarajevo, 2024). S engleskog prevela Ulvija Tanović, uredila Lamija Milišić.

Nebeske vode, za razliku od zemaljskih, imaju svoje ćudi. Nekad uz nebeske kiše plačemo, nekad se smijemo i otvaramo im svoje zagrljaje, a nekad spavamo. Ili makar jako želimo da mirno spavamo, do sutra, kad će se možda sve promijeniti, ili neće, ali nam je svejedno.

Pogledajte nove satirične komentare na društvene događaje koje svake sedmice priprema Žurnalov karikaturista Đoko Ninković.