Slobodanka Boba Đuderija: Kako vjetar huči

S prvim naznakama proljeća moja obitelj i ja kretali smo prema našoj šibenskoj didovini u branje šparoga. Najbolje šparoge rastu tamo gdje skoro nema sparožine i tamo gdje je neki požar ostavio praznine s tek ponekim pougljenim grmom. Uvijek me fascinirala činjenica da najbolje šparoge rastu tamo gdje je i tlo spaljeno i gdje naoko nema nikakvih uvjeta za život. Moja prijateljica Nela, šamanka s Visa, tvrdi da su šparoge mistične biljke. Mističnost se manifestira i u činjenici da možeš proći jednim putićem, pobrati sve šparoge na koje naletiš, ali osoba koja minutu nakon tebe prođe istom stazom nabere ih još toliko. U mojoj obitelji šparoge su bile uzdignute do razine religije. Kad netko od mojih kaže da bi ubio za tanjur šparoga, vjeruje mu se. Nikad nisam uspjela zaključiti što nam je veća strast, brati šparoge ili ih jesti.

U srušenim kućama iz Drugog svjetskog rata oko kojih sam jučer po šibenskom polju brala šparoge čula sam huk koji me uplašio i privukao. Mama mi je pričala – to naselje fašisti su spalili do temelja i pobili sve što su tamo zatekli. Među ostalima i jednu majku s petero djece. Žena je trčeći preko polja pokušala pobjeći s djecom. Najmanje je stiskala uz grudi, jedno vukla za ruku, ostali su bili dovoljno veliki da vlastitim snagama bježe od smrti. Fašisti su ih sustigli.

Kad su vojnici otišli, kad se sve smirilo, tražili su tu ženu i njenu djecu. Našla ih je moja baba u jednoj ogradi dolje ispod spaljenih kuća. U mojoj obitelji kažu da je taj dan baba prestala vjerovati u Boga. Pala je na koljena, podigla ruke prema nebu i rekla: „Bože, nema te!“ Potom se sklupčala na zemlji i više nikada o tome nije prozborila niti riječ.

Isprva sam odlučila da se neću previše približavati tim kućama. Međutim, kao nekom ironijom, baš tu sam naišla na najbolje šparoge, one pune, masne, crne. Šparoga po šparoga i najednom sam stajala na pragu jedne od kuća. Tu je tišina bila drugačija od one vani. Nešto je mrmljala, uporno ponavljala kao litaniju. Zvuk me zatekao i znala sam da nikad u životu nisam čula ništa slično. To je vjetar, pomislila sam. Zarobljen u četirima kamenim zidovima kojima je plamen dao „zadnju ruku“ boje na fasadi. Da, to je vjetar, ponavljala sam kao da umirujem dijete u sebi. Pokušavajući naći izlaz, udarao je o te zidove ozljeđujući se. Kao lastavica kad greškom uleti u kuću pa se skoro do smrti zalijeće u stakla. Po leđima su mi trnci otvarali rane kao od šrapnela, ali koliko god sam htjela natrag, u svijet živih, nisam se mogla odlijepiti. Nigdje vjetar ne huči kao u srušenim kućama. Kako samo stenje, plače, kako se tuži... To je glas koji će vječno udarati o zidove, odbijati se od njih pa stalno iznova kružiti u vrtlogu i pričati priču. U tom je huku sva tuga svijeta.

Ispred kuća podignut je spomenik, napola zarastao u korov. Ispod spomenika nekakvo plastično cvijeće. Čak je i ono uvenulo. Nitko tu više ne dolazi, nitko ne čupa korov, nitko ne čita ta imena.

Rukom sam očistila nanose zemlje, prašine i zaborava s mramorne ploče. Ime po ime, godište po godište, moj je glas odzvanjao šibenskim kršem dok mi se usta nisu osušila. Kad sam stigla do dna, dolje ispod ruba ploče busen sočnih, zamamnih šparoga ukazao mi se u vidnom polju.

Uspravne, malih zašiljenih vrhova, šikljale su iz suhe zemlje kao tamni vodoskok.

Salutirala sam im šutke, okrenula se i otišla.

Stražare se ne dira.

(zurnal.info)