Iz dossiera Divljeg detektiva (15): Dušo, čuvaj me se!

SANDRA CISNEROS (1954), esejistica, prozni pisac i pjesnikinja, jedna je od najcjenjenijih američkih latino spisateljica, prva koja je sredinom 80-ih pored odličnih kritičkih ocjena za svoj rad doživjela i nemali komercijalni uspjeh, uvodeći u srednju struju američke literature, ali i u samo jezgro etnički osviještenog feminizma, glas jedne, prema vlastitim riječima - chicane - američke Meksikanke sa snažnim egzistencijalnim biljegom svoje etničke zajednice. Sandra Cisneros diplomirala je 1976. na Sveučilištu Loyola, a magistrirala 1978. na poznatom Writers' Workshopu Sveučilišta u Iowi. Njena prva knjiga, The House on Mango Street (Kuća na ulici Mango, 1983), svojevrsno bildungs štivo koje iz prve ruke govori o tegobama odrastanja unutar tipično podvojenog meksikansko-američkog klasnokulturnog modela, donijela joj je nagradu Before Columbus American Book Award (1985), i s vremenom od kultnog djela prerasla u obaveznu lektiru. Kao pjesnikinja Sandra Cisneros je počela pod utjecajem Theodorea Rhoetkea, Richarda Hugoa i Jamesa Wrighta, da bi potom, okrenuvši se ponajprije vlastitom spolu i etničkom podrijetlu, progovorila osobnim poetskim glasom. Njezina knjiga pjesama My Wicked Wicked Ways (Moja opaka opakost, 1987) doživjela je veliki uspjeh kod kritike, ali i kod čitateljstva, i omogućila joj da napusti akademsko oruženje i u potpunosti se posveti pisanju, nakon čega su uslijedile knjige Woman Hollering Creek and Other Stories (1991), Loose Woman: Poems (1994), Caramelo (2002) i mnoge druge. Godine 2016. predsjednik Obama uručio joj je Nacionalnu medalju za umjetnost, a 2019. dodijeljena joj je i Nagrada PEN America za međunarodni književni doprinos.

 

 

Prvotni grijeh

 

Prije leta Mexicana airlinesom br. 729

na lininji San Antonio International – Mexico City

kupujem jednokratnu britvicu od 69¢

u gift shopu jer sam smetnula

s uma da u Mexicu ne vole dlakava

ženska pazuha, ali zato vole žene

s dlakavim nogama, pa sam planirala

da se depiliram prije slijetanja,

ali mi je stjuardesa dala pogrešni ulazni

formular pretpostavljajući da sam Meksikanka,

kao što i jesam! tako da sam se morala

sjuriti niz prolaz među sjedalima

i zamoliti je da mi da ulazni list za građane

Sjedinjenih Američkih Država, jer ja sam u biti,

ne znam kako bih to objasnila...

 

ali začas smo se našli nad vulkanima

i počeli se spuštati u dolinu Mexico Cityja

tako da sam pojurila natrag

prema repu dok je zrakoplov

sve brže i brže glavinjao prema odredištu,

s nestrpljivim pilotom kojemu se žurilo kući,

sve do malenog avionskog nužnika,

gdje mnogi parovi priželjkuju coitus fantasizus,

a ja samo da se na brzinu riješim svog podpazušnog

rastinja prije nego što avion sleti u zemlju

los nopalesa,¹ ne obazirući se na bljeskavo svjetlo

koje upozorava da smo započeli spuštanje;

polako se vraćam i vežem sigurnosni pojas

- sve na španjolskom naravno -

 

u posljednji čas da bi me let br. 729

naposljetku izručio u krilo moje meksičke rodbine

s očeve strane obitelji

i ja širim ruke glatkih pazuha

kao novorođena duša neukaljana grijehom

prvotnim i grlim ih kao dobra curica

kakvom bi moj otac želio

da me oni vide.

 

 

Dulzura²

 

Vodi ljubav sa mnom na španjolskom,

ne na tom drugom jeziku.

Hoću da mi juntito a mí³

tepaš nježno kao

dojenčetu. Hoću da me tako

uspavljuješ, mi bien

querido⁴, i da me tako voliš.

 

Hoću te u ustima

svog srca, pod harfom

svojih zapešća,

u slatkom tkivu manga,

u zlatu što se njiše sa moga vrata

i ušnih resica.

 

Izgovori mi ime! Reci ga!

Točno onako kako treba.

Hoću znati da sam te znala

i prije nego što sam te upoznala.

 

 

Srce skuplja uobičajene osumnjičenike

 

Kad me nitko neće

spavam s mačkom.

I kad se ne mogu dati

za ljubav ili za novac —

 

telefoniram onima

koji su me nekad voljeli.

Ili pokušavam u svoju slatku mrežu

navući one požudne.

 

Luckasta sam kao lipanjska nevjesta.

Hladna kao bruje⁵ sisa.

Patetična kučka!

Riječju — obična žena.

Zahvalna do jaja.

 

Na najmanji trzaj velikodušnosti,

privijem se uz kiklopa koji me uzme,

dozvoli mi da se popišam na tepih

i dobro me nahrani.

 

Ma vidje li ti tu ženu?

Smatra me se bezbolnom.

Naoružanom i opasnom.

Ali samo po sebe samu.

 

 

El alacrán güero⁶

 

Kažu da te el alacrán güero

može ubiti. Tako kažu.

Od svih udovaca na svijetu

bijeli je najotrovniji.

 

Već od samog uboda

odebljava ti jezik,

obamrlost obuzima udove

i dok trepneš ti si još jedna

u nizu fatalnih ženki

žrtava.

 

Čuvaj se zato el alacrán güera

čija žalost stiže sa zadrškom.

 

Čak i ako su te cijelog

života upozoravali.

čak i ako si

kao strastvena Sv. Lucija

samo očima upijala njihovu ljepotu

– nisi imuna.

 

Smrt će te zateći

onesviještenu. Skvrčenu

poput opruge u snu pravednika.

 

Istresi posteljinu.

Podupri krevet limenkama s vodom.

I prije nego skočiš – reci hop!

 

Čuvaj se el alacrán güera.

Upozoravam te;

znam o čemu govorim.

 

 

 

Nešto mi je u cipeli

 

Nešto mi je u cipeli:

maslačak, trn, utaban otisak palca,

zrno tuge koje se ponovno javlja da me razgodi,

eh moj oče, najusrdnije se ispričavam zbog desne polutke

mog mozga što uzbunjuje me i sakati već danima

i umlaćuje do obogaljenosti.

Ali ja bih to trebala znati, jer pucam od njegovih decibela,

ova ja to jest ja koja sam sva samosvojna

pod dvadeset i jednim poplunom.

Ispovijedam

 

stanovitu gizdavu sočnost regularnu poput 26-dnevnog protoka,

poput sablasne Carlotte. Pod pritiskom

cvjetam kao krumpirica od pohlepne depre.

Zavijam poput crne mačke koja urla od razbijačke potrebe.

Ali dosta! Ono što želim je biti

 

spašena kao sretna pička

kad Cigani dođu u zadnji čas

sa svojim bandoneónes⁷ i violinama

da oslobode uznike moždane Bastille!

 

Što da ne? Večeras mi se daje divljeg oduška

duši i razbija porculan dok me netko jebe.

Ja sam najobičnija Notre Dame, kad ti kažem,

s moždanim dverima i žljebastim gargojlama,

zarad koje svjetina isukava mačete i diže kuke

i motike. Kad ti kažem, moja krv je razularena.

Bez greške.

 

 

Tú que sabes de amor

 

Ito Romo

 

Ti dolaziš iz zemlje

gdje je gorko gorče

i slatko slađe.

 

Dolaziš iz grada raskoljenog

poput rasječene usne.

Dolaziš iz svijeta

kroz koji teče rijeka.

Svijeta mrtvih. I živih.

Kroz koji teče Stiks.

 

Dolaziš iz Laredosa blizanaca.

Gdje svijet je dvaput imenovan

i gdje nopalitos⁸ cvatu kao zrela ranchera.⁹

Ay, corazón, ¿tú que sabes de amor?¹⁰

 

Nije ni čudo da ti je srce futrano

novčanicama od mil peso¹¹ i jakarandom.

Niti je čudo što se oblaci smiju

svaki put kad bez papira prelaze granicu.

 

Znam tko si.

Ti dolaziš iz one zemlje

gdje je gorko gorče,

a slatko slađe.

 

 

 

Tip žene koja nosi crni grudnjak

 

za la Terry

 

¡Wáchale!¹² To je tip žene koja nosi

crni čipkani grudnjak, tip koji nudi

samoubojstvo sa svakom kamikazom

izlivenom u plavi neon večeri.

Vrckava zavodnica. Vidjela sam je na djelu

tu sentiš mahericu. Odigravši pogrešno

sjedila sam ulivena kao puška kad je ona

u svom Pontiacu iz '59. presjekla preko zamagljene crte

smisla i besmisla.

 

Uništiti će ti odjeću? – naravno da hoće.

I dovesti te kući u sate sitnije od sitnih,

u svom fantomu iz '59. jurcajući 40 milja

iznad dozvoljenog prekoračenja kao da je sutra Sudnji dan.

U ritmu zydeca¹³ ta žena ulijeće u novo desetljeće

dok se za njom falde godina nabiru

kao mijeh harmonike iz San Antonia.

I kako samo najbolja vremena tek nadiru.

Curo, vjeruj kad ti velim – prava vremena su tu!

 

 

Meksikanci u Francuskoj

 

Kaže da voli Meksiko.

Pogotovo svu onu povijest.

Toliko razumijem

usprkos svom manjkavom

francuskom.

 

I želi razgovarati

o rasizmu u SAD-u.

Baš i ne sreće često

Meksikance na jugu Francuske.

 

Prisjeća se kako je jednom

na francuskoj televiziji vidio

Marlona Branda u ulozi Meksikanca.

 

I kako su u westernima

Meksikanci uvijek

loši momci. I —

 

je li istina

da svi Meksikanci

nose noževe?

 

Smijem se.

— Sreća tvoja što ga danas

nisam ponijela.

 

I on se također smije.

— Mislim

da je tvoj nož

živa apstrakcija.

 

 

 

Moja nemeza stiže nakon dugog hijata

 

Lakiram nokte na nožnim prstima u matadorski crveno.

Istresam posteljinu tek skinutu sa štrika.

Natežem plahtu. Uglove podvlačim pod madrac.

Laštim podove. Brišem zrcala.

Uljim tijelo, liježem i snatrim

 

pod kapkom podneva.

Dok: tok! tok! tok!

za susjednim vratima

odjekuje drvodjelčev čekić,

da bi zatim zastao dovoljno

da me odmjeri kad spuznem

u bazen. Mukli glasovi muškaraca

uzimaju mjeru mojem indijanskom dupetu.

 

Perem ručnike. Deodoriram posteljinu.

Namirnicama punim hladnjak.

Sjeckam ananas, lubenicu, jagode.

Ispitujem tijelo: ono mjesto gdje se linija

preplanulosti prekida naglo kao šala

stand up zabavljača. I počinje moj trbuščić

luckast kao žumanjčana vreća.

 

Perem se sapunom od talijanskog

meda. U čisti ručnik umatam

kosu. Stavljam parfem. Nanosim ruž

iscrtavajući preko usta savršeno

bivolje oko.

Divim se oblacima

dok putuju

nježni kao puževi.

 

Kad sunce zađe, stići ćeš ti.

 

 

II

 

Zgužvani jastuk. Šalica kave.

Mlohave gume na noćnom ormariću.

Izvrnuta stolica. Na tepihu džem od doručka.

Cigareta ugašena u tanjuriću.

 

Na cesti tvoj auto —

taj grimizni grumen

moje menstrualne boje —

koji me ostavlja ostavlja i ostavlja me.

 

 

III

 

Moja boginja od Guadalupe

moćnija je od tvog boga Marxa.

Volviste — ¿no?¹⁴

 

Volverás.¹⁵

 

 

 

IV

 

Faroles¹⁶ i papel picado¹⁷ osvjetljavaju mi sobu.

Lanterne od papira, papirnate zastavice kupljene za Božić

na drvenim štandovima ispred Crkve San Miguela.

Barjačići papirnatih maramica

vise od jedne do druge grede. Spavam

u trokutu te molitve.

 

Ružičasta, narančasta, tirkiz, nefrit,

zdravomarijska plavet. Slatka kao marelica

i meka kao nabor mog najboljeg šala.

Meksički izresci. Božićni faroles.

Svijetli kao suncobrani, kao karneval, kao korijandoli.

Smijao si se, sjećaš se?

 

Ali te noći.

Ono kitnjasto cvijeće, one kitnjaste ptice.

 

 

V

 

Kroz larmu tvojih odlazaka

pišem pjesme.

Pjesme

 

uz treperenje vjetra.

Papel de China.¹⁸

Papirnatog cvijeća i papirnatih krila.

 

 

 

 

 

Las Curas¹⁹

 

Daj napojnicu šankerici u tijesnom džinsu.

To je moja cura.

Bila je do pakla i nazad.

Kao i ja.

 

Cure moje, ja vjerujem u Ghandija,

ali ima noći kada ništa nije tako rječito

kao boca Lone Star piva

razbijena o nečiju glavu.

 

Prošlog tjedna u istom baru,

napucala sam nekog kauboja zguza

kad je uhvatio Terry za dupe.

Ne znam kako da vam objasnim, ali imala sam osjećaj

da sam napucala cio Teksas u prkno.

I sve naše guzice redom.

 

U Tacolandu Mačka krznenog jezika

u taktu flamenca oko bilijarskog stola

kruži kao luda. Na ratnoj je reklo bi se

stazi zbog sveg zla koje nam je naneseno.

 

I Terry je ovdje dobro znana.

U onu rupu dolje niže niz ulicu više ne smije.

Kao ni u onu drugu u centru.

Ni ja ne smijem u onaj francuski café u Austinu

gdje te ne dočekuju s — entrez-vous.

 

Mala Rose iz San Antona

kraljica je nalga-zajebancije.

Kad izlaziš s njom,

ne nosi novu odjeću.

 

Ali najbolja od svih je la Bárbara

koja hita po najveći kuhinjski nož

nakon svake kućne svađe,

uperi ga u vlastito srce

kao kakva asteška svećenica gone loca.²⁰

¡ME MATO!²¹

 

Vjeruj mi, u noćima poput ovih

nešto bubri kroz šiljate vrhove

naših čizama i diže se

do nakraj našeg kojotskog urlika.

 

Sve ste vi podle i trule – kaže neki

glas sa šanka. Ne, ne trule. Kvragu!

Ali ja sam bila do pakla i natrag.

I ja, curo, isto tako.

 

 

Mrtva priroda s krumpirima, biserima, sirovim mesom,

šljokicama, svinjskom mašću i konjskim potkovama

 

za Franca Mondinija

 

 

Na španjolskom je to naturaleza muerta i nema veze sa životom.

Pogotovo ne s prirodom. Jer što je prirodno?

Ti i ja? Ovo je moja runda.

Što je prirodno ženi koja se ne ponaša kao žena?

I što muškarcu koji se ne ponaša kao muškarac?

Smrt je prirodna, barem na španjolskom, mislim.

Život? Ne bih baš rekla.

Pomisli na Contéssu koja je u svoje vrijeme bila divna,

a sad na licu ima bradavicu veličine ovog dijamanta.

I tako, ragazzo, veliš, ti si Venecijanac.

Pa živio ti meni! I živjela Venecija.

Ali ne ona Casanovina.

Već ova s jeftinim pansionima uz željeznički kolodvor.

Preporučujem uzani krevet umrljan spermom, pišalinom i tugom

s pogledom na zid.

Mrlje i raspad su romantični.

Ti mora da si Pasolini.

Uz fandango bi odnjihao u smrt,

da se tebe pita. Ali ja te ne dam!

Ja sam nenadmašni Piazzola!

I za tebe ću plesati tango u čipkastim

tangama s mrljom prvog dana mjesečnice

i jednom mlitavom sisom koja mi poput slapa Nijagare ispada iz haljine.

Jesi rekla „sispada“ ili „ispada“?

Otpjevajmo Puccinijev duet — ja volim La Traviesu.

Bit ću tvoja dresirana majmunica.

Bit ću šljokica i grivna!

Bit ću Mae, Joan, Bette, Marlene za tebe —

bit ću sve što tražiš. Ali traži nešto grandiozno!

Pod uvjetom da me zasmijavaš.

Još jedno?

Ono što želim zapravo reći, querido,

jest da glad nije romantična gladnima.

Ono što želim reći je da ti strah

ne pričinjava zadovoljstvo ako si ti taj koji se boji.

Ono što želim reći je da siromaštvo

nije osebujno kada ne možeš pobjeći iz vlastite kuće.

I raspad nije sjajan raspalima.

Što je ljepota?

Ruž na penisu.

Poljubac u otvorenu ranu.

Reptilski bodež da proburazi srce.

Cigla u vjetrobransko staklo koja znači — volim te.

Bol koji provaljuje na vrata.

Čuj, žao mi je što ti to moram reći, ali ovo nije Venecija

niti Buenos Aires.

Ovo je San Antonio.

I to zrcalo nije stiglo s ulične dražbe!

Već iz kuće u požaru. I ovo su ostaci

onog što je moglo biti sklonjeno i spašeno.

Biseri? Njih sam kupila u Winn'su.

Moje krzno? Najobičniji akrilik.

Hvala bogu što nismo u Berlinu.

Još jedno piće?

Konobar, još jednu bocu, ali —

!Ay caray,²² oh bože! —

onaj mali zgodni plavi više nas ne služi.

Sve u logore smrti! U logore smrti!

Kakav bezobrazluk! Kakva vulgarnost!

Pij, dušo. Imam para.

Ali zar on ne zna tko smo mi?

Que vivan los de abajo de los de abajo,

los de rienda suelta,²³ vještice, žene,

opasne i nastrane.

Que vivan las perras.²⁴

„Que me sirvan otro trago...“²⁵

Znam za bar gdje će nam svi plaćati runde

ako se ja pojavim sa suknjom preko glave,

a ti samo u mom crnom grudnjaku.

 

 

 

 

Odriješena žena

 

Kažu da sam zvjerka.

I uživaju u tome. A ja sam oduvijek

mislila da je baš to ono što žena jest?

 

Kažu da sam kučka.

 

I vještica. A to sam i sâma

mrtva-hladna utvrdila.

 

Kažu da sam macha, pakao

na štiklama, viva-la-vulva, vatra i sumpor,

da mrzim muške i da sam pogibeljna,

baba-roga od lezbače.

Ne nužno, doduše,

ali hvala na komplimentima.

 

Svjetina stiže s kamenjem i kolcima

da me osakati, obogalji, dokrajči...

no, svejedno kad zinem, oni zatrepere

kao klopka za ptičice.

 

Dijamanti i biseri

kotrljaju se s moje jezičine.

Ili zmije i krastače.

Ovisno o raspoloženju.

 

Volim tu žudnju koju proizvodim.

Kad glasine šušte

poput krinoline.

 

Ja sam žena mita i bullshita!

(Zaista. Neke sam i sama stvorila.)

Ciglu po ciglu

od zla glasa sazdala sam svoju kućicu.

Rintajući i s ljubavlju.

 

Jer tako i živim.

Srce mi je jedro, balast, kormilo i pramac.

Rabijatna sam, sklona neumjerenosti.

Moj grijeh i uspjeh —

vidim kao vid nezasitnosti.

 

Po svemu sudeći

opasnost sam za društvo.

Ja sam Pancha Villa.

Kršim zakone,

remetim prirodni red,

uznemirujem Papu i očevima istjerujem suze.

Ja sam s onu stranu ralja zakona.

Ja sam la desperada, najtraženija javna neprijateljica,

moje vedre tjeralice keze se sa zidova.

 

Sijem strah i trepet među muškinjem.

I baš me briga što misle

— !Que se vayan a la ching chang chong! —²⁶

što je ovo, ovaj križ, ova Kalvarija.
Drugim riječima, ja sam anarhija.

 

Ja sam dobrooka,

oštar strijelac,

na jeziku jetka,

oštroumna,

brzometna,

neobavezna,

brbljiva,

opuštena,

raspuštena,

odriješena žena.

Dušo, čuvaj me se!

 

Ja sam kučka! Zvjerka! Macha!²⁷

!Wáchale!

Ping! Ping! Ping!

Ja razbijam stvarčice.