Iz dossiera Divljeg detektiva (14): Ja hoću crvenu haljinu, trošnu i jeftinu

KIM ADDONIZIO, pjesnikinja i spisateljica, rođena je 1954. u Washingtonu D.C. Diplomirala je i magistrirala na San Francisco State University. U izdanju BOA Editions objavila je knjige poezije Philosopher's Club, Jimmy & Rita i Tell Me (Filozofski klub, Jimmy & Rita i Reci mi) za koju je uvrštena u finalni izbor za nagradu NA Award 2000. godine.

Njene hvaljene zbirke What Is This Thing Called Love (Što je ta stvar zvana ljubav, 2004) i Mortal Trash (Smrtno smeće, 2016) objavio je ugledni W. W. Norton Knjigu priča In the Box Called Pleasure (U kutiji zvanoj užitak) objavio joj je Fiction Collective 2. Koautorica je, s Dorriane Laux, zbornika The Poet's Companion: A Guide to the Pleasures of Writing Poetry (Pjesnički priručnik: Vodič kroz užitak pisanja poezije, W.W. Norton), a s Cheryl Dumensil suuredila je izdanje Dorothy Parker's Elbow: Tattoos on Writers, Writers on Tattoos (Lakat Dorothy Parker: Tetovaže o piscima, Pisci o tetovažama, Warner Books).

Njezin prvi roman, Little Beauties (Male ljepotice) objavio je 2005. Simon & Schuster. Za svoj rad nagrađena je s dvije potpore National Endowment for the Arts, potporom zaklade Guggenheim, nagradom Pushcart Prize, Medaljom za poeziju Commonwealth Cluba i nagradom John Ciardi za životno djelo. Poezija i proza obljavljivani su joj i uvrštavani u brojne antologije i književne časopise uključujući i Alaska Quarterly Review, American Poetry Review, Chick-Lit, Dick for a Day, Gettysburg Review, Paris Review i Threepenny Review.

Kim Addonizio promijenila je mnoge poslove radeći kao konobarica, kuharica, instruktorica tenisa, „Kelly Girl“ (riječima autorice „osoba zaokupljena privremenim i umrtvljujućim uredskim radom“), asistent osobama s poteškoćama u kretanju, te kao knjigovođa u skladištu automobilskih dijelova, a bije ju glas da piše baš onako kako glasovita kantautorica Lucinda Williams pjeva, što znači s puno srca i bez kalkuliranja. Kim Addonizio predaje u radionicama kreativnog pisanja na području Oaklanda, Kalifornija, boravi u međunarodnim književnim rezidencijama i gostuje na festivalima. Također, svira usnu harmoniku i jako voli blues.

 

Muza

 

Već pri ulasku

muškarci mi naručuju runde i prije no što stignem do šanka.

I odmah nakon prve noći zaljubljuju se u mene,

čak i bez da razmijenimo dodire.

 

Kažem ti – od te gluposti sam napravila nauku.

 

Preznojavaju sjećajući me se,

sâmi u jeftinim izbama osluškujući

stenjanje što dopire kroz zidove,

pitajući se nisam li ja ta koja vrišti

dok vani kompozicija cvili na tračnicama.

 

Ali ja sam već dvije države dalje i ležim s nekim dečkom

koji liže kišne kapi s onog mjesta na mom vratu gdje mi puls udara.

 

Mene nitko ne ostavlja; ja sam ta koja bira.

Iskrsnem iznenada kao sitniš nasred pločnika.

 

Sad čuj – dušo – ono moje štikle vise s telefonske

žice.

Ja sam ta vrana što uz lepet slijeće

i moj crni slip

je to što ti zaigra pred očima

kad te bol presiječe iz dubine

pa stišćeš oči i cmizdriš poput kakve jebene

ženetine.

 

Filmovi strave

 

Danas su oblaci tako grozni

da imam osjećaj da bi se oni golemi kiklopi

iz filmova strave B-produkcije

mogli najednom pomoliti na obzoru

krupnim koracima prijeći ocean

ugrabiti me u kuhinji i odvući me

na dno one duboke spilje što svjetlucala je

u mojem mladom mozgu neke davne subote

u kinu Baronet dok sam bespomoćno sjedila

između svoje dvoje starije braće

nafilovana bombonima i jezom — i ta spilja

puna je ljudskih kostiju

oglodanih i bačenih pred ulaz,

čiji zadah čujem jasno kao miris

pržene slanine zaostao od doručka.

Takav je osjećaj izgubiti —

ne razum, doduše, već to što mi

- što god da jest - pomaže da ujutro

ustanem i doista izađem iz kuće

onih dana kad se čini kao da smrt

u svojoj smeđoj uniformi

kruži kamionetom punog gepeka

mojim susjedstvom, pa mislim

na glas prijateljice

snimljen na njenoj telefonskoj sekretarici —

Ciao, trenutačno me nema —

i na ono jutro njenog pogreba,

na glasove koji pune magnetofonsku vrpcu

i poštu koja još uvijek pristiže,

i tako me je strah kao nakon svih onih

vampirskih filmova kad bi se vrativši se

kući svu noć ležala budna

zgrčena u svom krevetu

i nemoćna da ustanem

čak niti da bih se pomokrila

zbog svih onih nemrtvih mrtvaca

koji vrebaju odnekud odozdo

i koji će me dohvatiti čim ispružim stopalo

ispod pokrivača kroz nezaštićeni zrak sobe

i povući me negdje dolje sa sobom.

 

A roditelji su mi govorili kako dolje nema ničega

i da će mi se to jednom kad odrastem samo kazati.

Da bi i oni sad bili mrtvi i meni se - eto - odrasloj

samo kazalo.

 

 

Mrtve djevojke

 

pojavljuju se često u filmovima,

licem nadolje u korovu krajputašu.

Djeca ih pronalaze uz rijeke, po šumama, ili pod nanosima

lišća kad izviri ruka s ružičasto lakiranim noktima.

Detektivi ih opkoračuju po garsonijerama

i razgledavaju njihove fotografije po klavirima

u kućama gdje tek što nisu odrasle.

Mrtva djevojka, samim tim što se u njemu zatekla,

može filmu odmah dati dobru dinamiku,

bolje od salunske tuče,

ili eksplozije u tvornici. I bilo je tko

može igrati; bilo koje dijete s ulice

može vezano kao salama biti izbačeno

iz kombija, ili biti davljeno dok ne pomodri

u kuhinji, u kupaonici, u kakvoj uličici ili u školi.

 

U tome je ljupkost mrtve djevojke.

Čak i ona naizgled bezlična koja se ćuti

bezvrijednom kao busen zemlje

skrhana jadom od cjelodnevna

buljenja u modne časopise

može se učiniti cjelovitom i iskupljenom

kad se jednom nađe u neodoljivom središtu

pozornosti tako posebna i poželjna,

i nadasve mrtva - mrtva djevojka.

 

Pranje

 

Izvlačim majku iz kade

svoju mokru golu drhtavu majku

i pomažem joj da sjedne na školjku gdje sam i ja sjedila

kao dijete praveći joj društvo

dok se kupala ovijena nježnom parom

razlivenih grudi, s gustim plavim

dlakama na pubisu, uzbibanim poput

morske trave i trbuhom mliječnim i titravim

kao otkosi sapuna na vodenoj površini.

Posjedam je na školjku i umatam u ručnik,

a zatim kleknem i režem joj žute skovrčane nokte

na nožnim prstima, pa uzimam jedno po jedno stopalo među dlanove,

pokušavajući biti nježna, pokušavajući biti milosrdnija

i od Boga, koji ju je po stvorenju oblizivao

svojim hrapavim jezikom, da bi je onda ostavio

da se nosi sa životom, sa svojim križem i sa mnom.

 

Takav je svijet

 

Znamo da ružni mrze lijepe

i da gubitnici kipte od gorčine

uz lošu kavu, isprani kvarnim, fluorescentnim

svjetlom fast-food restorana. Znamo

da invalidska kolica mrze cipele

i da medikamenti zavide vitaminima,

što je razlog da se katkad cijele boce

s tabletama za spavanje zaljuljaju poput vala

i sruče niz nečije grlo

u jetki ocean stomaka.

A siromahe da i ne spominjemo,

kad to ionako rijetko tko čini.

 

Jer takav je svijet ―

ojađeni protiv sretnih

i glupi protiv svih zajedno,

a naročito protiv samih sebe. Ne gradi se

stoga da ti je drago kad se starim

prijateljima posreći na poslu, ili u ljubavi,

dok ti još uvijek plutaš kroz život

kao jastog u akvariju restorana. Samo naprijed:

priznaj; nasmrt bi ih izgrebla

kad bi samo mogla. Ali bespomoćna si

i kuckaš uzaludno o prozirnu

i neprobojnu stijenku. Dok oni otvaraju

šampanjac zaboravivši na te, isto kao što i ti

zaboravljaš uz kolika si se samo leđa uzverala

da bi dovde dogurala; sjajnih i crnih očiju,

i krutih i usporenih udova što melju bez prestanka.

 

Južno od granice

 

Tu pokraj bazena u Rosaritu

igramo Loteríu

šakama punim pjegavog svijetlog graha

slažući zrna po oslikanim kartama:

 

mrtvac, pijanac, šišmiš, pauk.

Živi smo i nažalost još uvijek trijezni

nakon nekoliko slabih margarita,

i nigdje škorpije da nas ugrize,

ničega grozolikog i crnokrilog

da nasrne i pomete nas kao nesretne bube;

nevolje su negdje drugdje

i iskreno rečeno nije nas ni briga;

redamo svoj grah

betonirajući se tekilom;

dobro ćemo se i propisno obeznaniti

i zaleći kao mrtvaci u ležaljke, zadovoljni što smo tako

sretne ruke i ležimo, red po usijani red,

tu kraj bazena u Rosaritu.

 

 

Ranchos de Taos, kolovoz

 

Sama sam cio dan.

Posljepodne donosi grmljavinu.

Umnaža se ptičje glasanje,

kao prve kapi kiše.

Izlazim i gledam u planine.

Nitko ne zna što činim —

ni muškarac koji mi nedostaje,

ni prijatelji koji će se večeras vratiti.

Svud uokolo njihove kuće

nebo se zašiva u tamne krpe.

Osjećam se tako mala i besciljna;

čak i mrav boje hrđe koji vuče

potrgano krilce vilinskog konjica

niz moju sjenu prema grmu kadulje

u ovom je času vredniji od mene.

Kažem srcu

da se strpi, da će se radost

vratiti, ali ono ne želi slušati.

Hoće mi reći

da se oluja približava i teška

od izjadanih žalosti

u praznoj kući lupa prozorima.

 

Poziv

 

Muškarac otvara časopis.

Unutra su gole žene.

Zacrnjenih očiju.

On okreće broj

pjevušeći ispod glasa melodiju

nekog reklamnog spota.

Glas s druge strane žice

kaže da joj može činiti što god ga je volja.

Zamišlja kako je uzima

stojeći uza zid dok ona dahće:

Oh baby, tako te dobro osjećam!

Kasno je. Žena na telefonu

zijeva i poteže kabel sve do hodnika

da poviri kćerku. Sklupčana je

i jedna joj noga visi s kauča.

Žena uglavljuje slušalicu

između brade i ramena.

Popravlja posteljinu i šapće

Da, to mi radi, da...

odlazi zatim u kuhinju

otvara Diet Pepsi pitajući se koliko

li će mu trebati i gdje bi mogla

naći jeftin zimski kaput.

Uz pomisao na neplaćene

račune trne svjetlo.

On još uvijek ponavlja ono svoje evo...evo

dok okreće kolica lijevo-desno.

Cijev mu je pružena niz nogavicu;

ponekad misli da nešto i osjeća, pa se pribire

i usredotočuje na kakav eventualni mig

odozdo. Halo, veli ona.

Jesi još tu? – pita trljajući dlanom oči

dok joj prste zastire plava sjena.

Kroz udaljeni slabi šum

otvorene linije

čuju se udaraci kotača o stol

i zidove.

Što je to, pita ona.

Ništa, veli on.

Ali oboje

i dalje slušaju.

 

El Santuario de Chimayo¹

 

Tako je tiho među izrezbarenim svecima.

Jedna za drugom kopne svijeće.

Stara Indijanka skuplja vosak i stjenjeve

voštanica, ali žalost ih pali ponovno.

Fotografije mrtvih zataknute za okvire

uramljenih Kristova; matrikule vise s obrađenog

limenog križa -- Jaime Escalero;

broj, krvna grupa, vjeroispovijest

katolik. Čak i turisti nijeme

od tolikih dokaza vjere.

U prostoriji iza oltara

u maloj rupi je navodno blagotvorno

blato. Slijepi dolaze ovamo

i oni slomljena srca.

Čučnu i zgrabe

šaku zemlje u dlanove

i onda je puste da se raspe.

U poslijepodnevnim satima

starica svakodnevno uvlači

nove svijeće u navlake.

Povremeni bljeskovi foto-aparata

su poput duša koje dospijevaju

na svijet i odspijevaju s njega.

Ogrnute onom istom svjetlošću.

 

„Što hoće te žene?“

 

Ja hoću crvenu haljinu.

Trošnu i jeftinu.

I pretijesnu, jer nosit ću je

sve dok je netko ne strgne s mene.

Bez rukava i golih leđa, nek bude

ta haljina, tako da se nitko ne mora ubijati

od nagađanja što imam ispod.

Hoću proći ulicom ispred Thrifty's

i željezarije sa svim onim svjetlucavim ključevima

u izlozima, pokraj g. i gđe Wong koji prodaju

jučerašnje krafne u svom kafeu, pokraj braće Guerro

koji pretovaruju krmače iz kamiona u transportna

kolica zabacujući preko ramena njihove balave

njuške. Prodefilirala bih među njima kao jedina žena

na svijetu koja ima slobodu izbora.

I baš mi se ima ta crvena haljina.

I tako bih da potvrdi sve ono čega se pribojavaš

u vezi sa mnom; da ti pokažem koliko malo

mi je stalo do tebe ili bilo čega drugog

osim vlastitih želja i prohtjeva.

I kad je nađem, zgulit ću je s vješalice

kao da biram tijelo koje će me iznijeti

u ovaj svijet uz plač ljubavnički

i novorođeni, i nosit ću je kao kosti, kao kožu,

i u toj će me prokletoj haljini

ukopati.