Biti slobodan znači prvo sebe osloboditi svih trikova deluzije o sebi. Znači osloboditi se svakog kolektiviteta i njegovih deluzija. Nacionalizam je pitanje teritorija. Kad mu se izmakne teritorij bježi u vrijeme. Zato tako malo ljudi želi biti slobodno.

A njih dvoje, njih dvoje će sjediti na kauču pred televizorom, svako sa svojom knjigom u ruci, nad stolom s malim posudama punim zdravih, pa i nezdravih delicija. Zašto ne? Kad će uživati nego sada, kad su djeca odrasla, posao odrađen, i oni mogu da uživaju u plodovima svoga rada.

Ljudi pišu priče. I ovo je priča. U pričama se, kako već nalaže red, nešto dešava, nešto što čitatelja uvuče u sebe i drži mu pozornost. Može to biti nešto čehovljevski uobičajeno, nešto svakodnevno ispod čega se uvijek valja neka napetost.

Građani se svakodnevno okupljaju da pruže podršku studentima, advokati su proglasili jednonedeljni štrajk, deo prosvete obustavlja rad, radnici Pošte stupaju u štrajk, poljoprivrednici su najavili svoju podršku... Kolokvijalno rečeno – narodu je puklo trpilo, dozlogrdili su mu naprednjačka bahatost, korupcija, nasilništvo i bestijalnost.

Gost desetog izdanja podcasta "Radićeva 2" je Edin Ramulić. Preživio je logor u Trnopolju i prošao najteža ratišta na prvim linijama. Nakon rata vraća se u Prijedor i nastavlja borbu - ovaj put za istinu o stradanjima. Jedan je od osnivača Dana bijelih traka, beskompromisan, nepotkupljiv, uvjeren da se protiv nacionalizma moguće boriti samo istinom. Razgovor vodi naš urednik Selvedin Avdić

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Nitko ne može nikome ni dati smrt, kad ima samo svoju. Nikome ne možeš ni uzeti smrt. Dvosmrtan ne bi mogao hodati. Jednosmrtan sam, dakle. Da zapišem još ponešto, iako već moj jezik polako je načet zaboravljanjem.

Pitao sam novinare zašto nisu fotografirali onu stanicu, kad već snimaju svaku kuću pored koje prolazimo. Djevojka je kratko odgovorila “zato što tamo nije bilo ničega” i nastavila se došaptavati sa kolegom. Htio sam da kažem da sigurno jeste, samo nismo dobro gledali, ali sam odustao.

Pitam se koliko to govori o meni a koliko o svim tim knjigama koje sam posložio oko svoje glave? Živim li u njima ili kroz njih? Kuda to putujemo? Zajedno ili se zajedno odvajamo od svijeta?

I sve to za 400 miliona evra! Nikome iole razumnom ovo ne može da izgleda kao povoljan aranžman i ozbiljna prodaja po realnoj ceni. Srbija je izručena ruskom uticaju, dobrovoljno, uz oduševljeno glasanje ogromne većine poslanika. Nije naša propast počela sa Vučićem, on je samo nastavio gde su prethodnici stali.

U Pregledu sedmice 5.-11. januara 2025. poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara

Niti novac, niti stvari, svoje ili tuđe, nije smatrao ničijim. Samo ljude i momente. I osim mene, i još jedne prijateljice, ne postoji osoba u njegovom životu koja je razumjela o čemu on priča, i koja ga je pokušala razumjeti. Osim psihijatara, naravno, ali to im je posao...

Zubi nedavno preminulih, najčešće vojnika koji su poginuli u borbi, smatrani su vrijednim zbog relativno zdravog stanja. Zubi bi se vadili, očistili i ugradili u podlogu napravljenu od materijala poput bjelokosti za stvaranje proteze.

Teško je voljeti ljude koji odbijaju vidjeti uzlaudnost onoga što rade. Uostalom, evo prvi ja, da nema svih tih budalaština o čemu bih vam pisao? Hoću pisati o tome kako je ljubav paučinasta, kako paukovi lijepo pletu, kako se sunce uvijek digne ujutro vidjeli ga mi ili ne.

A da vrh stranke strepi od osipanja redova bilo je belodano na nedavnom skupu u Sava centru, gde su dovučeni naprednjaci predviđeni da glume studente, iako su uglavnom u srednjim godinama. Doveli su verne članove stranke, a onda su uz svaki red postavili obezbeđenje, opasne momke, da se ne bi slučajno desilo da neko iz publike vikne “ua” ili nešto slično.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

U posljednjem mjesecu 2024. (čuli ste sigurno!) sveučilište Oxford proglasio je „truljenje mozga“ (brain rot) za riječ godine! Truljenje mozga? Već je napisan tom komentara na ovu vijest. Ali, eto - pojavu definiraju kao „pogoršanje nečijeg mentalnog ili intelektualnog stanja kao rezultat prekomjernog korištenja materijala, uglavnom online sadržaja, kojega se smatra trivijalnim ili neizazovnim“.

U kuhinji se vuku lajne kokaina, pored kuharice koja priprema brancina.

Ovo je trebala biti bajka ali sam od početka svjestan njezine nemogućnosti. Želja za boljim svijetom ne može biti drugo do puka mašta.