U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Mi iz Kokinog grada i iz Crvenog, proveli smo djetinjstvo na gradskom pravoslavnom groblju, priča mi tiho Pana, dok čekamo početak pokopa komšije. Svi smo, Cvijeta buraz, ovdje propušili, procugali, prve mrtvace vidjeli, učili se groblja ne bojati. Sada je to drveće sve posječeno, ali duž grobljanske staze nekad su bili dudovi, i sve je bilo u dubokoj hladovini, pričam mu tiho...

Najviše od svega fascinira posvećenost s kojom Škrgo piše, njegova potraga za imenima, datumima, događajima... On ne dozvoljava da ubrzavanje svijeta zdrobi detalje koji ga čine lijepim.

Zlo je, poput smrti, tema u kojoj nestaje sve poznato i razumljivo običnom čovjeku. Fasciniranost Rommelom govori mi da ljude privlači zlo, da je zavodljivo jer im je u pravilu strano zato što se sami ne mogu odlučiti za to, u mirnodopskim uvjetima pogotovu.

Politička i intelektualna elita Srbije udarnički je radila na naizgled nemogućem zadatku – da naknadno ponište veliku pobedu antifašističkih snaga u Drugom svetskom ratu, te da nas prevedu sa pobedničke na gubitničku stranu istorije, i to mnogo decenija nakon što je partizanska pobeda zlatnim slovima upisana u povest čovečanstva.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

U sedmoj epizodi Žurnalovog podcasta „Radićeva 2“ gost je DINO ŠARAN iz benda Letu Štuke - pjevač, autor i kantautor, jedan od najznačajnijih muzičara ratne i poslijeratne generacije u Bosni i Hercegovini. Dino govori o odrastanju, uticajima, inspiraciji, porodici, politici i tvrdi da je svaka ljubavna baladna temeljna, angažovana pjesma. Domaćin u "Radićevoj 2" je naš urednik Selvedin Avdić.

I sve što imam da mu kažem, sve što sam mu ikada trebala reći, a nisam, jer njegovo sam zlato čuvala, je da nismo mi krivi što smo šutjeli. Krivi smo jer smo vjerovali da je ono o čemu se ne priča, dragocjeno.

Evolutivni zadatak razuma, kakav god doista bio u odnosu na ljudsku vrstu, svakako je u 21.stoljeću već dobrano izigran. Događa se predaja matriksu, oslobođenje straha od smrti vještačkim postojanjem. Kao da ne vjerujemo da iza svakog profila na facebooku postoji stvarno biće, koje (već) ima iskopan grob.

Dan je jesenski kišan i zimski hladan. Takav me u potpunosti naselio i iz misli istisnuo sve drugo što se gibalo i titralo u mene...

Sveopšta korupcija i otimačina, bez ikakvog ustručavanja, osnovno je obeležje srpskih vlasti. Naprednjačka oligarhija jednostavno radi šta joj se prohte, otimaju javna dobra, pljačkaju budžet, a još se i enormno zadužuju na račun stanovništva koje će silne desetine milijardi evra morati jednom da vrati zajmodavcima.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

U našim slučajevima, dakle, nacionalizmi su neozbiljni, time smiješni i dobra podloga gogoljevskom izvrgavanja ruglu ružnih kolektivnih osobina.

Soliter nam tone, kaže susjeda starica, uplašena. Svi šute u liftu, prave se da nisu čuli. Rašivena dolazećom vodom, Sana pipa u mraku ušće Gomjenice. U daljini, iz ove perspektive, Crveni soliter izgleda kao mesingana pločica s imenom i brojem, okačena o sivi vrat vojnika.

Najveća nervoza vladala je kod onih koji tokom prvog mandata nisu zaokružili sve poslove i počistili iza sebe sve materijalne dokaze pa su prinuđeni da se ponovo kandiduju. Dugo su strepili da će ih rival, ukoliko pobijedi, iz čiste pakosti i ljubomore na njihov uspjeh, strpati u zatvor. Zamislite samo njihovo olakšanje kada je tokom izborne noći brojanje glasova prevagnulo u njihovu korist

Nije problem u nevremenu, njegove razorne moći mogu se uspešno zauzdati ili bar ublažiti, problem je u vlasti koja predstavlja pravu prirodnu ljudsku nepogodu od koje nema spasa. Ili, preciznije, neljudsku – pošto u tako radikalnoj ravnodušnosti prema sudbini sopstvenih sunarodnika, komšija, sugrađana nema ničeg čovečnog.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

I ništa ne postoji slađe, ništa ne postoji ljepše od potpune odvojenosti od svijeta u pola devet ujutro, kad napokon bolnih udova utonem u san. Neće on biti okrepljujući, neće on možda biti ni zdrav, ali bit će samo moj, jer đavolji sat je prošao, putnici su otputovali, komšinica je otišla, lift je utišao, ptice ću opet vidjeti jednom.

Na viberu je uključio kameru i tepa djevojčici, očito kćerki, dok u drugom planu razgovara s majkom djeteta. "Ma anđele jedan, vidi ti njoj zvrka na čelu, ljubavi, vidi tatu svoga... Primakni dijete više, glupačo" - glasno se obraća ženi, potom opet tepa curici - "ma srećo ne plači, šali se tajo..." "Sve ti jebem, primakni je", odjednom je zaurlao