DIJALA HASANBEGOVIĆ: Tri vreće smrti (audio)

Isak je silazio niz stepenice u potpunom mraku, kao što bi uvijek činio. Stepenište je bilo bijelo i nije bilo nikakve potrebe za svjetlom, kakvo svjetlo može tražiti bjelina, osim onog koje će je ubiti? A, dosta je bilo Isaku smrti, pune tri kese smrti u kuhinji. Zbog psa, nije imao gdje drugo da ih drži, pa ih je smjestio u kuhinju, jedinu prostoriju u stanu čija je brava bila ispravna, pa je mogao zaključati vrata kako Gabrijel ne bi mogao ući i žvakati ih. Da, i njih će morati iznijeti, ni tad neće paliti svjetlo, neće biti potrebe, osim ako oni koji će mu pomoći da ih iznese ne budu zahtijevali. Da, oni koji će mu pomoći da iznese tri vreće smrti, rekli su pomoći. On ove godine želi pomoći. Zapravo, svake je godine želio pomoći, ali nije mogao. Imao je osjećaj da toliko puno ima dati, ne u novcu, u stvarima. U silnim stvarima koje mu više ne trebaju. Ne, možda je to pogrešan izraz. Stvari koje ni njemu, niti vlasnici smrti ne trebaju, ali bi mogle trebati nekome drugome. U životu.

Silazio je niz stepenice, uvijek polako, uvijek nešto razmišljajući. U glavi mu se stvaralo klupko, nekad toplo i meko kao da je od vune, nekad bodljikavo i hladno kao od žice, nekad hladno i bijelo kao grudva snijega. Posljednjih dana, nije razmišljao mnogo, jer je komšija dva sprata niže vježbao za božićni koncert. Jako lijepo i jako rijetko je svirao klavir. Mislim, rijetko je svirao klavir u njegovom haustoru, jer je živio daleko, u zemlji u kojoj je Božić veliki praznik, a na ulicama i među zgradama bijelim kao viša srednja klasa, mogla su se vidjeti lica svih boja, i svakojakog porijekla. U takvoj zemlji je svirao njegov komšija, a te je godine došao u posjetu ocu, i svirat će koncert u svom rodnom gradu. To je prekrasno. Prosto, prekrasno.

„Tiha noć, sveta noć, sve već spi...“

Isak je silazio polako po bijelim stepenicama, oslanjajući se povremeno dlanovima na zidove, kad je shvatio, pjevušeći pjesmu koju je klavir svirao, da zapravo on i nema godina. Prestao je brojati svoje godine, onda kad je prestao pisati. Prestao je pisati iz raznih razloga, ali kunem se, niti jedan od tih razloga nije bio gorak, tužan niti jadan. Sve, samo ne jadan, Isak to nikada sebi ne bi dopustio. Ne, on je prestao pisati kad je vidio da rastužuje druge ljude. Kad je vidio svoje vršnjake, koji u njegovoj glavi još uvijek imaju isto onoliko godina koliko su imali kad je on prestao brojati svoje, kako prelaze na neke više nivoe. Poezije, kritike, analize. Njegovi radovi postali su mu preiskreni, preživotni. Pomislio je, na trenutak, čitajući intervjue sa svojim kolegama koji su dobivali nagrade, putovali, svoje bivše kritičare koji sad pišu za časopise koje ne čita malo ljudi, ali čitaju pravi ljudi u gradovima bijelim kao viša srednja klasa, da bi prosto mogao prestati da piše, i živjeti malo. Ubrzo nakon toga, umrla mu je kćer.

Ne, nije to bilo iznenada, nikako. Nijedna smrt ne dolazi iznenada. Isak je vidio sve smrti davno prije nego što su pokosile svoje vlasnike. Na kraju krajeva, i on je vidio svoju smrt, i postao njen vlasnik. No, dosta o smrti, praznici su. Praznici su i onima koji su njemu još uvijek dragi, koje čuva u svom srcu i ne priča o njima više ni sebi, a kamoli nekome drugome, i želi im svu sreću u pisanju i čitanju, zajedništvu, divnom zajedništvu rijetkih ljudi koji su se pronašli u utabanim šablonima jako apstrakne i beživotne kritike i prakse, u kojoj njegov život više nije imao apsolutno nikakvog smisla. Pa je počeo da živi, i želio je dati tri vreće čiste smrti iz svoje kuhinje i udahnuti im život na toplim ljudskim tijelima. Možda, samo možda, nadao se onaj stari u vremenu zaleđeni Isak, taj uporni, pomalo melodramatični i patetični čovjek, da će ga ljudi koji su nekoć nagrađivali postojanje njegovih redaka nagraditi makar letimišnom pažnjom. Sad, kad mu više nije važno. Biti nagrađen zasluženom, iskrenom, pravednom pažnjom, u momentu kad ti zaista više nije stalo. To je, prosto, prekrasno.

„... ponoć je, spava sve...“

I drugi, i treći je dan kako Isak silazi niz stepenice, u nadi da će se pojaviti ljudi koji su mu obećali odvesti tri vreće smrti, u organizacijee koje se bave distribucijom stvari koje nekom više ne trebaju, a mogu još poslužiti. Kao odjeća, naprimjer. Za razliku od njegove poezije, za razliku od poezije njegove kćeri, njihova je odjeća bila puno, puno više potrebna ljudima. Na kraju krajeva, praznici su. Isak je bio siguran da će baš za praznike, kad su svima puna njedra davanja i puna usta neophode, biti jako lako nešto pokloniti. I to ne samo, tako, pokloniti. Ne može se, pobogu, ništa samo tako pokloniti, mora biti organizirano, i mora se dati vlastita riječ kao polog. I mora biti tačan, ne smije zaspati, ne smije zakasniti, mora naviti sat. Oni koji pomažu vole biti tačni, a tvoja riječ, Isače, ona je polog i za tebe i tri vreće smrti tvoje kćeri. Ozbiljne su to stvari. Nisu ni slične poeziji. Prekrasno je to.

„Rajski resi ga mir

rajski resi ga mir...“

Na kraju četvrtog dana, uoči Nove godine, i kad je komšija održao svoj koncert pred malo probrane publike čiste i bijele kao viša srednja klasa, sretnim ljudima sa socijalnih mreža koje ne razumije i koristi, jer voli vidjeti ljude sretne, Isak je shvatio da niko neće doći i da će tri vreće smrti morati da odvuče sam, i da sam pronađe ljude koji će iz tih kesa, umjesto smrti, izvući život i obući ga na svoja tijela, obuti ga na svoje noge. Oni, kojima je ta smrt... ne, Isače, ne smrt nego odjeća, pobogu, oni kojima je ta odjeća po mjeri. I bitno je da su ljudi po mjeri, to je isto bitno, ne smiješ to zaboraviti. Vuci, vuci tiho, niz stepenice, do kontejnera ispred zgrade. To je zadnje što si želio, takav nezaslužen, zaboravljen i suštinski nebitan u vrijeme darivanja i potrebnosti, ostaviti nešto na smetljištu, da ga prosto nađe bilo ko. Ne bi se to svidjelo životu koji si nekad živio, i ljudima koji su te ne bi voljeli. Bodljikava žica, klupko gadne bodljikave žice bode te u glavi, Isače, ali vuci do kontejnera ispred zgrade, uoči novogodišnje noći, tri vreće i šuti. Darivaš pod ledenim nebom, sam tvoj čin čini sve nevažno važnim, okićenim i bitnim kao minglanje na zakusci punoj pretvrdih brisketa namazanih nejestivim izgovorom za humus i prokleti hljeb od banane. Prekrasno, prekrasno.

Sat vremena je stajao Isak s tri vreće smrti, ispred kontejnera pred svojom zgradom, uoči novogodišnje noći, prije nego su mu počele prilaziti sjenke. Isprva spore, gegajuće, zatim sve elastičnije i življe kako su se zagrijavale. Prvo muškarci, naravno, da vide o čemu se radi, hoće li tri veće eksplodirati, mogu li se prodati, pojesti ili... obući. Da, onda žene, zatim svi. Razvezale su se plastične kese pune smrti u odjeću koju su, ozbiljne, ali iznutra nasmijane žene, znao je to Isak, birale okom sjajnim i oštrim kao koplje, baš kao njegove nekadašnje prijateljice u šopingu, u Beču ili Istanbulu. Odnosile, slagale, i naplaćivale samo bijelim, vrućim dahom u vedro i hladno nebo.

Prekrasno je to bilo. Sasvim dovoljno prekrasno, da Isak, onaj stari, uporni Isak, melanholični i patetični Isak koji još uvijek čeka dlan ohrabrenja na svom tjemenu od ljudi koje više nije briga za ono što su bili, niti za ono što je on njima bio, osjeti moć darivanja ni iz čega. Iz nedostatka, oduzimanja, smrti.

I sasvim tiho i sasvim prekrasno, napisao je pjesmu nakon toliko godina dobrodušne i nimalo ogorčene pauze. I, bože, kako je samo nikada i nikome neće pokazati.

(zurnal.info)