Čitaonica Žurnal
Dijala Hasanbegović: Ako ikad zaboravim ko sam (audio)
A ako se ikad desi da zaboravim u kakvom svijetu živim i koliko može veća dobrota biti od bilo kojeg ljudskog zla, voljela bih da postoji neko ko će me na to podsjetiti.
Ako ikad zaboravim ko sam, voljela bih da postoji neko ko bi me podsjetio. Neko dobar, mio, drag. Neko ko vidi nebo iznad mojih oblaka. Neko tih, toliko tih da bi me na moje postojanje podsletilo čak i samo njegovo disanje. Velikog, širokog zagrljaja neko u koji cijela stanem. Takav neko sigurno postoji u mom životu. Neka me podsjeti ako sam ga zaboravila. Ponekad se to desi, da zaboravim nekog ko me se sjeti češće nego ja sama sebe. I neka mi oprosti.
Ako ikad zaboravim koga volim, voljela bih da me neko podsjeti. Desi se čovjeku, pa zaboravi koga voli, a i ne zna. Toga se spiskovi ne prave, od toga bilješke mogu praviti samo u srcu. A meni srce nekad stane, kao što nekad i prosto zaboravim da dišem. Na nekoliko sekundi samo, pa nastavim, ali ako tih nekoliko sekundi potraju predugo, neka me podsjeti neko. I da dišem, i koga da volim.
Kad zaboravim šta sam prošla kako bih sačuvala pamet, kakve neslućene muke sam prošla kako bih začuvala razum, divno bi bilo da me neko podsjeti. Jer muke, one se ne smiju zbog sreće, u stvari, one se ni zbog čega ne bi smjele zaboraviti. Muke, one su me naučile sreći. Muke su jedino što me ikada naučilo sreći. Tako sam je naučila razlikovati od svih drugih osjećanja. A čovjek nije ništa drugo nego pregršt osjećanja.
Shvatila sam da čovjek najčešće zaboravlja u usamljenosti. Ona je toliko sveprožimajuća, da je nemoguće sačuvati sjećanje u njoj. U usamljenosti sve prođe, a da i ne znaš. U usamljenosti nema ni vremena ni pamćenja. U usamljenosti, voljela bih da postoji neko ko bi me podsjetio da nisam sama. Svojim prisustvom i svojom riječju. Svojim širokim, tihim, udobnim zagrljajem. Ne mora reći ni riječi.
A ako se ikad desi da zaboravim u kakvom svijetu živim i koliko može veća dobrota biti od bilo kojeg ljudskog zla, voljela bih da postoji neko ko će me na to podsjetiti. Jer nema gore stvari nego zaboraviti dobrotu. Kad zaboravimo da na svijetu postoji dobrota, svaki svijet, pa i naš, prestane postojati. Nikad je ne smijemo zaboraviti, i voljela bih da uvijek postoji neko ko će me na to podsjetiti.
Ako ikad zaboravim sve nabrojane lekcije iz ove priče, voljela bih da me, opet, taj neko podsjeti. Nema veze što su slova na ekranu, kad je pamćenje u pitanju, bilježi srce. U tom svom srcu voljela bih pronaći nekog, a taj neko, obećavam vam, sigurno postoji, voljela bih da me podsjeti. Ne mora ni pročitati ovaj tekst – oni koji nas podsjećaju na lekcije i iskustva, govore bez riječi. Dahom, zagrljajem, tiho i toplo. Velikim, širokim zagrljajem. Velikim i mekim kakav bih cijeli život željela da mi bude. Jer, niko osim mene same ne može da me podsjeti na dobrotu koja mi je spasila život, osim neko ko je također dobar. A ako jeste, širokog je, tihog i velikog zagrljaja.
Na kraju, ako me niko nema podsjetiti, a sigurna sam da ima, zapamtit ću ovaj dan kao moj vlasstiti, lični dan sjećanja. Postoje razni dani, zašto ne bi postojao i Dan mog sjećanja. U to ime, dići ću spomenik u vlastitom srcu, sebi samoj, na Dan sjećanja. I neće me niko na to morati podsjećati. Svaki put kad iznova udahnem, znat ću da je moj dan. Samo moj. Dan kad sam shvatila da se sve može zaboraviti u sekundi, da sve može nestati, kad sam shvatila da i sebe mogu zaboraviti, e pa taj dan, kao i neko širokog, mekog zagrljaja, ne možeš zaboraviti. Ne može mu ništa ni starost, ni godine.
Na taj dan, ja ću biti neko mekog, toplog, velikog zagrljaja za svakoga kome treba i ko ga zaslužuje. Taj dan ja ću biti heroj prisjećanja svakome kome je to potrebno. Pogotovo ljudima velikog, tihog, mekog zagrljaja, kojima treba podsjećanje da vlastiti svijet može biti divan, ma kakav ovaj zajednički jeste.
Do tad, sjećajmo se sebe i drugih. Dok nas pamćenje služi, rastemo. Neprekidno.
(zurnal.info)
