Dijala Hasanbegović: Ranije, puno ranije (audio)

Njene su komšinice ustajale ranije. Budile su se vrlo rano, jer toliko je stvari za uraditi. Muževi su im išli na posao.

„Moj Sakib ustaje s vranama. Posao mu počinje u osam, ali treba mu vremena da se dobro razbudi, jer puno radi“.

U međuvremenu, Sakib je na poslu, pije kafu, provjerava Facebook, Twitter, TikTok... i pije treću kafu. Sjedi s kolegama u kancelariji. Dobra je bila utakmica sinoć, jeste. Ja sam gledao u kafani. Ja sam gledao kod Keme. Do pauze za ručak čak tri e-maila. A šta za ručak? Njene komšinice koje su ustale malo poslije vrana, piju drugu kafu. Treba prvo otići do prodavnice. Listat ćemo kataloge, mora biti kataloga, mora biti ideja, mora biti mnogo zelenog povrća, mora biti akcija, akcija...

A ona spava. Ona uvijek spava, ona natečena, bunovna i raščupana, u pola dvanaest ide u prodavnicu. Ona čak zna otići u prodavnicu i u jedan sat popodne.

„Nekad uopće ne izađe iz kuće, Amira, ne znam šta radi i kakvog to posla toliko ima. Vala, kuća joj ni na šta ne liči. Kad je već kući, zašto ne ustane rano, kao sav normalan svijet, i pospremi malo. Kako ja? Tako ja svaki dan, i još napravim ručak. Sve dok Sakib ne dođe s posla. Poludjela je od čitanja. Ja nemam vremena da peglam. Koliko je sati? A, šta ću ručku...“

Pola deset je. Uskoro će vrijeme kad može da se uključe bušilice, uzmu u ruke čekići, upale usisivači, digne se cijela akcija renoviranja života po propisima stambenih zgrada, u deset. Od ranoga jutra, od buđenja vrana do svih budnih ptica, čeka se i deset sati. Nije dosta vasioni što se probudila, nije dovoljno što su komšinice uz dru.. treću kafu prelistale peti katalog, začinile ga tračevima koje su u ustima mljele kao konobar biber u finim restoranima, nad svojim žrtvama, kao obrokom.

Nije dosta, u deset sati počinje buka, nesnosna buka, kao da se cijeli svijet iz temelja mijenja i sutra će ona, koja spava, kad napokon ustane (jer, sutra počinje kad ona ustane) slika svijeta će biti potpuno drugačija. Bit će novi pločnici, nove fasade, novi prozori, novi natpisi, nove šarene gajbe povrća, novi ljudi, novi psi, novi parkovi, nova djeca... I ponovo će, gledajući kroz prozor uz svoju prvu kafu, u pola jedanaest, ona zaključiti da se ništa nije promijenilo, i da sutra, opet tačno od deset sati, morati renovirati svijet koji vidi s prozora.

U međuvremenu, komšinice umorne od ujedanja tuđih života, čačkaju zube namjerom da se lijepo obuku i krenu u akciju, uprkos pojačanoj želučanoj kiselini od tri crne kafe, i tužnoj činjenici da u katalozima više ništa nije povoljno, osim stvari koje im uopće ne trebaju. Jer, frižider je svakako pun svega, ali bi se moglo kupiti nešto, „da osvježi sto“. Ustaju i rastežu se, bole leđa, promjena će vremena, šta ono opet buše, pola jedanaest je i kosti pucaju od radoznalosti.

Ona, koja zna da vrane, zapravo, ne spavaju nikad, rasteže se, bole leđa, zamišlja snijeg kako škripi pod čizmama. Malo hladne vode na licu, brzo jer u stanu je hladno, ipak se malo zadrži na očima. Oči nabubrene od čitanja uvijek su žedne hladnih prstiju, jer su tople kao žumanjci koji cvrče na tavi.

Ali, prava akcija za nju počinje kad joj u ušima počne zvučati lift, kad počnu zvučati cipele na stepenicama, brave u ključevima, i po zvuku zna koga bi sve mogla sresti, u prodavnici, svježe okupanog sa tri kafe i pet kataloga, od ustajanja vrana do pola jedanaest. Jedanaest.

U prodavnici je, zapravo, red. Nikad ne možeš ustati dovoljno rano. Nikad. Uvijek zatekneš cijeli kvart ljudi koji su poranili u prodavnice. Poranili u kafiće, poranili u parkove, poranili da potroše dan, poranili, jako poranili da što ranije iz zuba i trepavica otresu snove koji su ih u noći proganjali, i zgrabe stvarnost na akciji, u postotku koji nema smisla, u cijenama prelijepljenim više puta, da ne bude slučajno zabune.

„Nije se počešljala. Ili joj se kosa naelektrizirala od one kape. Vidi joj očiju, iskapile su joj. Ima tu još nešto osim knjiga, boga pitaj... jede li se tebi nešto slatko?“

I čuje ih, i ne čuje. U naramku šute jaja i vrećica ribanca. Glatko drijema paradajz. Komšinice su je iščačkale iz zuba i gledaju kasirku, koja je ustala u pola četiri, odvela dijete u vrtić, pojela kašiku meda i nabubrenih očiju prvu kafu popila iz plastične šolje ispred magacina za prijem robe, čučeći na cigareti, kao da će je ugrijati.

„Druge čokoladice su vam bile na akciji, nisu ove. Nestale su jutros.“

„Eto, Elma, trebale smo doći ranije, ranije. Ništa ne stignem od posla. Hajde, ja žurim, moram ovo napraviti brzo, proleti dan začas.“

Za njima, dok izlaze, vrata od prodavnice lupaju kao da su planete izišle iz orbite. Ona hvata val otvorenih vrata, zeleni val kroz koji proleti kao biciklista u gustom saobraćaju. I začas je kući. Jaja na oko cvrče na ulju, ribanac pleše nad tavom kao prvi, sitni, sjeverni snijeg. Onaj koji se zalijepi i ostaje dugo. Njoj je tad, na podne, i doručak i ručak. Ovaj dan je to čak malo ranije. Puno ranije. Da bi do večeri zaboravila na glad, prošetat će, baciti smeće, prepasti vrane, koje nikad ne spavaju, i one će prhnuti iz kontejnera u svoj bezvremeni svijet.

I svi liježu ranije večeras. Sutra treba ponovo obnoviti svijet, i ponovo, po ko zna koji put, upitati se šta jesti i od čega živjeti.

(zurnal.info)