Iz Parergona Derviša Sušića (1): Nijednom narodu ne može se poreći merhamet

Nijednom narodu ne može se poreći merhamet. Nijedan narod nema pravo monopola na tu vrlinu. Merhamet je u srcu onoga koji se bori riječju, djelom ili oružjem za slobodu onih koje je nečiji lični ili kolektivni egoizam učinio ili želi učiniti neslobodnim. Samo majke, nesebični stvaraoci, od naroda poštovani liječnici i revolucionari ne podliježu upitnicima o merhametu. Svi mi drugi – na vagu pravde!

Život nije glatka samokorektivna materijalizacija neke Vrhunaravne Ideje. Za pamet običnog smrtnika to je metež individualnih i kolektivnih poriva, motiva i ciljeva. Dubinske zakonomjernosti tih zbivanja konstantno opominju da progres nije uspon po nekakvoj vertikali ili uzlaznoj spirali i da se sa manje stvari može postići etičko obilje blagorodnijih međuljudskih odnosa. Sve zavisi od pozicije ljudskog rada i od toga ko vlada viškom, a dobrim dijelom i od tačne definicije ko je odgovoran za manjak realnog svakodnevnog čovjekoljublja.

Rat je najstrašnija, najneželjenija ali i najjednostavnija situacija za prepoznavanje zločina, s jedne, i istinskog merhameta, s druge strane. Slati podređene četničke ili ustaške jedinice u pokolje, a po čaršiji dijeliti milostinju uoči bajrama ili božića, jeste krvava hipokrizija stara koliko i zločin.

Niti mi je običaj, niti sebi dopuštam pravo da u miru govorim o ponašanju ljudi u ratu. Grozim se svake radoznalosti u tom pogledu. Pogotovu prijekih procjena i ocjena. Ako kao beletrist zalazim i u to područje, činim to samo iz razloga što me zanimaju kontinuiteti dobra i zla, neizbrojivosti njihovih varijanti u stalnom sukobu i kretanju, kao i zakoni njihovog nastanka i ispoljavanja u periodu dužem od onog koji omeđavaju dva svjetska rata i dva svjetska relativna mira. Kako u romanu nisam mogao izbjeći spominjanje nekih konkretnih događaja ili ličnosti, a s druge strane, forma romana ne dopušta njihovo šire faktografsko objašnjenje, osjetio sam obavezu da ovakvim iako još prijesnim bilješkama uz roman, manje upućenom čitaocu pružim vlastito viđenje tih događaja i ličnosti i upotpunim njihovu sliku. To je osnovni razlog nastanka ovih bilješki.

Mislim da svi oni koji su na ovom tlu preživjeli drugi svjetski rat, iznijevši iz njega mnoge strahote zapamćenja i neizlječive rane i nenadoknadive gubitke, nose ljudsku obavezu da brinu da im dekomponovana pažnja ne propusti dobro zamaskirane prethodnice istog ili sličnog zla u nekoj staroj ili novoj verziji.
Kad već govorim o ratu 1941–1945. i pri tome spomenem i neko konkretno ime i prezime u negativnom svjetlu, činim to iz nužnosti personalne identifikacije jedne pojave, kakvu budućnost ni u kakvoj staroj ili novoj varijanti ne bi sebi smjela dopustiti jer će snositi kobne posljedice.

Poznato je da su od rane jeseni do kraja 1941. godine muslimanske građanske strukture u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Prijedoru, Bijeljini, a vjerovatno i u drugim nekim mjestima sastavljale i rasturale rezolucije protesta protiv zločina što su ih ustaše činile u to vrijeme. O tim rezolucijama pisalo se u nas poslije oslobođenja, a i danas se piše, veoma pozitivno. Pročitavši sve što mi je na tu temu bilo dostupno, zaključio sam da se njihova afirmacija ipak više formalistički okretala efektu rezolucija kao pojave i predimenzionirala njihov značaj, bez dublje analize okolnosti pod kojima je svaka rezolucija pojedinačno nastala, bez dovoljno uvida u suštinske razlike među njima, bez osvjetljavanja strateškog i taktičkog koncepta (u formulacijama pojedinih rezolucija) onih snaga koje su tim rezolucijama nastojale da nešto izbore za sebe, kao i bez analize ponašanja pojedinih struja u tim građanskim strukturama do i poslije stavljanja potpisa njihovih predstavnika na te rezolucije, jer je i to vrlo značajan fakat koji osvjetljava razloge baš takvih stilizacija u rezolucijama kakve jesu i objašnjava razlike između zahtjeva muslimanskog naroda i tih stilizacija.

Takvim formalističkim pristupom pojedinim rezolucijama zamagljuju se neke bitne istine i o snagama i o procesima koji su prinudili tvorce i dio potpisnika tih rezolucija da ih napišu i potpišu. Prerogativi inicijatora daju se nepravedno rukovodstvima nekih tadašnjih muslimanskih institucija i organizacija, umjesto progresivnim snagama u muslimanskom narodu, čiji su strah, gnjev i nada u suštini izigrani upravo nekim taktičkim potezima, na primjer, El-Hidajine skupštinske rezolucije. Kad su to Muslimani shvatili, prestali su pisati rezolucije i orijentisali se ka narodnooslobodilačkom pokretu. Lukavi taktizeri ostavili su poštene supotpisnike i otvoreno se stavili u službu okupatoru i ustaškom režimu.

Nekritičko preuveličavanje značaja pojedinih rezolucija (posebno El Hidajine, a zatim i sarajevske) ima, čini mi se, dva izvora. Prvi je – invalidno plemenita namjera da se time više doprinese afirmaciji otpora Muslimana ustaškim divljaštvima, iako ni jednom našem narodu nisu potrebne dodatne intonacije da bi se taj njegov otpor kao istina potvrdio. I drugi preu-veličavanjem se nastoji smanjiti odgovornost reakcionara iz redova muslimanskog naroda koji se nalaze među potpisnicima rezolucije, s ciljem da se njihova ondašnja politika preko njihova imena, sad očišćena od blata, uključi u arsenal nekih novijih reakcionarnih smjerova.

Tako se oba toka namjera, svejedno što se izvorišno i po idejnim opredjeljenjima svojih nosilaca dijametralno razlikuju, formalističkim pristupom nađu na istoj zaključnoj deredži. Pri tome se onaj drugi izvor i tok ne libe da dosta providnim šovinizmom oglase kako su se Muslimani jedini usudili da protestuju, dok takve rezolucije u drugih naših naroda nisu zabilježene. Ta gospoda misle da su nestali živi svjedoci onih dana kada se jedini efikasni protest, u stvari, izražavao puškama i bombama i oko samog Sarajeva, a neće biti da zagovornici takvog šovinističkog tumačenja muslimanskih protesta tu pucnjavu nisu čuli i da ne znaju bar nacionalni sastav rukovodeće snage ustanka.

Izrazitiji primjer predimenzioniranja značaja EL Hidajine, pa i sarajevske rezolucije izražen je u radovi¬ma doktora Muhameda Hadžijahića. (Zbornik „1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine“, str. 274-282) i u knjizi „ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI“ izdatoj 1977. godine u Sarajevu. U daljem tekstu držaču se uglavnom tematizacije stavova iz ove druge knjige.

Cijelom Hadžijahićevom tekstu u knjizi „ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI“ kao sintetskom ili skicuoznom pokušaju valorizacije političkog, društvenog i kulturnog nasljeđa islamske civilizacije i muslimanskog naroda u nas, na žalost, ne mogu ovom prilikom posvetiti više pažnje jer ove bilješke nemaju tako široku namjenu. Mogu samo da tvrdim, a velikim brojem citata iz teksta potvrdim, da tekst vrvi netačnostima i improvizacijama, da mjestimično iz tog teksta bije dobro poznat šovinizam, čije je pojavne kontinuitete lako uočiti ako je čovjek iole upućen u ono što se zbilo u Bosni i Hercegovini od 1941. godine do danas. Dr M. Hadžijahić objavio je godine 1974. u izdanju sarajevske „Svjetlosti“ knjigu „Od tradicije do identiteta“ („Geneza nacionalnog pitanja bosanskohercegovačkih Muslimana“). Očigledan ogroman trud u pribiranju građe i napor oko arhitektonike i stila prezentacije upropašteni su štetnim, nenaučnim zaključcima što ih je autor izveo naročito u pogledu autonomizacije religijskog faktora, prenaglašavanja spoljnih uticaja, a zapostavljanja suštinskih klasnih i drugih odredbenica u pogledu razvoja narodnog odnosno nacionalnog identiteta Hrvata, Srba i Muslimana u BiH. Škola mišljenja koja je bitno uticala na ovakva autorova opredjeljenja još izrazitije se osjeća u Hadžijahićevom prilogu u knjizi „ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI“.

U ovoj svojoj bilješci zasad ću se ograničiti samo na rezolucije Muslimana 1941. godine, a u vezi s njihovim tretmanom u tom prilogu.

Dopuštam sebi nekoliko sasvim subjektivnih grupisanja pitanja, nedoumica i tvrdnji za koje kao živ svjedok mogu svim svojim bićem žaleći.

1. Može li se danas o periodu 1941-1945, posebno o ponašanju pojedinih grupacija, slojeva, generacija itd., govoriti naučno, dakle istinito, a da se osnovna načela po kojima je vođen narodnooslobodilački rat, a zatim izgradnja socijalističkog samoupravnog društva, ne uzmu kao platforma s koje se pristupa temi? Postoji li neka viša „neutralna“ platforma? Ne. Ona može biti ili lažno-neutralistički grupisana faktografija koja treba da posluži nekom partikularnom i od žive protekle istorije neverifikovanom cilju. Ili zabluda koja je posljedica manjkavosti u umstvenoj konstituciji dotičnog.
Pravi pristup i rezolucijama Muslimana Bosne i Hercegovine 1941. godine, mislim, mora poći od svega onog što je prethodilo utvrđivanju pozicija najistaknutijih potpisnika, uzmimo samo – sarajevske rezolucije, i od razloga zašto se, s jedne strane, neki od istaknutijih reakcionara u tim građanskim strukturama (industrijalci, veletrgovci, vjerski i svjetovni intelektualci) nisu ni potpisali, a, s druge strane, zašto ni neki otprije osvjedočeni patrioti i čestiti građani nisu stavili svoj potpis ispod rezolucije. Treba objasniti koliko su ovi drugi od početka diskusija o formulacijama rezolucije bili svjesni da će to najvećim dijelom ipak biti manevar konzervativaca, a prvi – koliko i ono malo verbalnog neslaganja u rezoluciji sa zločinom kao takvim, kolidira s njihovim simpatijama prema okupatoru i ustaškom režimu. Trebalo bi, dakle, razdvojiti i nepotpisnike po razlozima nepotpisivanja. Kao što bi trebalo detaljnije proučiti i objasniti sve što je tim rezolucijama prethodilo, zatim ponašanje potpisnika do, u vrijeme i poslije rezolucija pa na vrlo vidljivim razlikama ponašanja pojedinih potpisnika ili njihovih grupacija od tada do kraja rata utvrđivati šta je kome stvarno značio njegov potpis na rezoluciji kad se začinjala pa do perioda kad više ni – na suprotne strane opredijeljenim potpisnicima – sama rezolucija nije više ništa značila. To, i niz drugih radnji koje se podrazumijevaju u naučnom pristupu materiji, pružilo bi savremenom čitaocu objektivniji uvid u cio fenomen muslimanskih rezolucija 1941. godine.

Čitajući studije koje bi bile rezultat istinskog naučnog pristupa materiji, i Muslimani bi danas bolje shvaćali šta se to, u stvari, dogodilo i kako je do toga došlo i šta treba danas i neprekidno ubuduće činiti da se više nikad niko, ni u kojoj staroj niti novoj verziji, ne smjedne usuditi da nanosi štetu istini, zajedničkom životu, bratstvu, jedinstvu i ravnopravnosti, građenim na krvi i ranama i mrtvim glavama onih koji niti su imali vremena za taktizersku stilistiku nekih rezolucija, ili nisu nikad ni čuli za njih, ali su se borili za današnje životne vrijednote, ili su i potpisali rezolucije, pa onda, videći o čemu se zapravo iza scene radi, požurili u bitku protiv zločina prema svojim snagama i mogućnostima, a za dragocjenosti, među kojima bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost zauzimaju počasno mjesto.
Ogromna većina Muslimana je i u narodnooslobodilačkom ratu i u dosadašnjoj izgradnji socijalizma djelom dokazala da svoju sudbinu doživljava i gradi samo – na načelima na kojima je začeta, stvorena i oživotvorena savremena SFRJ.

2. Kraljevina Jugoslavija bila je tamnica naroda, ne samo Muslimanima, ali i njima. U građenju te tamnice aktivno su učestvovali i brojni reakcionari iz vrhova muslimanskog političkog, vjerskog i kulturnog života. Kad je Kraljevina Jugoslavija onako neslavno propala, a Jugoslovenska muslimanska organizacija, kao i ostale političke građanske stranke, prestala da postoji, u gornjem stratumu muslimanskih građanskih vrhova počela je diferencijacija na pitanju – da li, kako i koliko uz okupatora i njegove sluge! Ogromne mase muslimanske (osim komunista i saradnika) još nisu imale jasne političke orijentire. Kad su ustaše počele pogrome nad jevrejskim i srpskim stanovništvom, mnogi Muslimani su iz osjećaja ljudske solidarnosti pokušavali da pomognu ugroženima. Videći da takva pojedinačna neorganizovana pomoć neće moći zaustaviti hajku i zločine, počeo je spontan pritisak, ponegdje i vrlo gnjevan i glasan, na bivše političko i vjersko rukovodstvo da se nešto preduzme protiv sistema pokolja i uništenja. Pod tim pritiskom rasuto vodstvo moralo je nešto pred uzeti, ako nije željelo da ostane potpuno usamljeno i izolovano. Našavši se u makazama između ambicija da se nekako smjesti u koliko-toliko beneficiranu poziciju u okupatorsko-kvislinškom sistemu, i pritiska naroda da se izrazi otpor divljanju tog sistema, ono se orijentisalo na pisanje rezolucija.

Ondje gdje su i u tim strukturama jače mogli doći do izražaja građani od časti, obraza i pameti, a i gdje su komunisti, posebno Muslimani komunisti, mogli uticati, rezolucije nose decidnije akcente u osudi zločina i isticanju bezuslovne potrebe da se očuva i učvršćuje sudbinski važno bratstvo i jedinstvo naroda na tlu Bosne i Hercegovine (na primjer – Banja Luka, Mostar i dr.). Svuda gdje je progresivnog izražaja i uticaja bilo manje, odnosno gdje su otpori tim uticajima bili veći, stare rukovodne strukture su nastojale da tekstom rezolucije bar donekle zadovolje zahtjeve Muslimana, ali daleko više da zaigraju pred okupatorom staru igru u novom ruhu, koristeći muslimanski narod kao svoje „stado“ (po dražinovcu Mustafi Mulaliću).

U maloj, izraubovanoj, beskrajno bijednoj, stoljećima – zaključno s drugim svjetskim ratom – umlaćivanoj zemlji Bosni i Hercegovini, reakcionarni dio klera sve tri vjere igrao je po narode tragičnu ulogu, čiji bilansi još nisu svedeni. Neće ni moći biti bez sagledavanja prožimanja interesa ovih snaga s interesima vladajućih izrabljivačkih klasa. To je bar i polazniku omladinske političke škole jasno. Ostaje otvoreno pitanje shvaćanja urgentnosti svođenja i tih bilansi i njihovog unošenja u prirodu mišljenja i odnosa savremenog našeg građanina.

3. O zločinima okupatora i ustaša svi su potpisnici, kao i većina stanovništva tadašnje Bosne i Hercegovine, znali od početka. Narod je reagovao kako je znao i umio. Ovom prilikom ne bih iznosio cijelu lepezu ponašanja srpskog i hrvatskog stanovništva. Zadržaću se na Muslimanima isključivo iz razloga što je ovdje riječ o rezolucijama Muslimana. Negdje je pojedinac Musliman (kao u Srebrenici dr Asim Čemerlić) uspio svojim ugledom i uticajem da podstakne Muslimane da bar u prvo vrijeme potpuno spriječe organizaciju ustaške vlasti. Negdje su komunisti i njihovi simpatizeri i saradnici organizovali narod da „pritisne“ čaršiju da prihvati revolt Muslimana (kao u Gradačcu i još nekim mjestima) i onemogući zloglasne sluge okupatora (kao što je V. Montani) da izvrše masovne zločine. Od istočne Bosne do istočne Hercegovine bezbrojni su primjeri ispomaganja susjeda u tim i kasnijim teškim trenucima. Međutim, fakat je da su sve rezolucije o kojima je ovdje riječ, napisane, potpisane i objavljene tek poslije izbijanja ustanka. Šta se sve iz ove činjenice može zaključiti, malo je prostora da se u ovako kratkim usputnim bilješkama iskaže. Nije tu u pitanju neophodno vrijeme dok se izdogovaraju stare rukovodne rasute strukture. Ako je o vremenu riječ, ono je, uzmimo recimo EL – Hidajinu rezoluciju, trošeno uglavnom na dogovaranja o taktici i njenoj što vještijoj stilizaciji. Brižljiva analiza teksta i većine okolnosti pod kojima je nastala El-Hidajina i sarajevska rezolucija govori u prilog tome.

(zurnal.info)