Zašto je nestao Parergon: Antifašistička polemika protiv kolaboracionista u BiH

Dugo vremena činilo se da bh. književnost, posebice bošnjačka, nije sklona polemikama i pamfletima, bilo kakvom diskontinuitetu. Konstruktori tih književnosti zamišljaše je kao samosvojnu estetsku vertikalu zasnovanu na univerzalnim vrijednostima, autentičnu i humanu, koja se drži usuprot krvavim balkanskim razbojištima. Realizirana tako, nije dopuštala unutar sebe napade, razdore, obračune, ništa što bi uznemirilo tu mikrokosmičku ravnotežu čovjeka i svijeta i riječi.

POVRŠNO ŠTIVO

Parergon Derviša Sušića iz 1977. godine, pamfletska i polemička knjiga, napisana kao dodatak romanu Tale, insistira na obračunu sa konkretnim personama, snažno antifašistički angažovana, koristeći se svim verbalnim oružjima u napadu na ideologiju koja je u Drugom svjetskom ratu odnijela milione života. Još konkretnije, u Parergonu, kao da je došlo vrijeme da se preispita uloga muslimanskog (bošnjačkog) establišmenta, svih tih prvaka Islamske zajednice, Jugoslovenske muslimanske organizacije, vodećih intelektualaca i veleposjednika, u kolaboraciji sa nacističkim režimima Nezavisne države Hrvatske ili Trećim rajhom.

 

Zaokupljeni nevjerovatnim jedinstvom čovjeka i prirode najnoviji prikazi bh. i bošnjačke književnosti nikada nisu našli vremena za razmatranje ove Sušićeve polemike, koja insistira na raskidu i prevrednovanju političke i kulturne tradicije. Još je zanimljivije što namjesnici i kritičke i nekritičke bosnistike, kao estete posvećene istraživanjima simboličkih kružnica ili metafore Bosne kao krvavog kusura, kao da se grste uopšte pomenuti ovu Sušićevu knjigu, pa neće o njoj da napišu nijedne rečenice, kada razmatraju čitavo njegovo djelo. U posljednjim izdanjima izabranih djela ovog pisca, Parergon nije ni uvršten, a štampan je u izabranim djelima iz 1980. godine koje je objavilo Oslobođenje.

Dok traje ta šutnja zakonodavaca bh književnosti o ovom djelu, stvar je prepuštena žutoj publicistici, stožernim magazinima i novinarima, sa strane bošnjačkog stanovišta. Parergon je na tim stranicama opisan kao površno štivo, koje je izazvalo gnjev cijelog bošnjačkog kolektiva, to je djelo u kojem pisac pokazuje da mu je talent ishlapio a kompleksi nepregledni, to su kompleksi muslimanskog porijekla koje su Jevreji nazvali samomržnjom, to je djelo pisano u Titovoj vili u Bugojnu po njegovom direktnom nalogu, ta je knjiga pokrenula veliku komunističku velikosrpsku hajku na sve muslimansko u BiH, jedan od aktera knjige Kasim ef. Dobrača umro je naprasnom smrću dva mjeseca nakon što ju je Oslobođenje počelo objavljivati kao feljton...

Ono što je kuriozum žute publicistike kao forme jeste to, što se kritikovana knjiga ne mora pročitati da bi bila osporena. U prvoj rečenici Parergona, međutim, Sušić govori o tome da je u višenacionalnim zajednicama stepen ravnopravnosti naroda prvo pitanje pravičnosti datog sistema. Birokratija i tehnokratija u tim zajednicama gura takve narode u nacionalizam, većinske najčešće u hegemonističke tendencije, a ni represirane nacije nisu lišene povremenih nacionalističkih, regionalističkih, partikularističkih ekcesa. Sušić napominje da je Revolucija omogućila i vjerske slobode u novoj Jugoslaviji, ma koliko takvo što klerikalcima zvučalo apsurdno.

VRIJEME NEZRELOSTI

Radi se tek o tome, da Sušić opisuje kako Muslimani marksisti i drugi progresivni naučnici i umjetnici, u poređenju sa srpskim i hrvatskim drugovima, kasne u smjelijem analitičkom pristupu tradiciji svoga naroda. Podsjećajući da su tek NOB i KPJ potvrdili Muslimane i suštinski i pravno, Sušić osjeća da je došlo vrijeme, trideset godina nakon kolaboracije i Drugog svjetskog rata,  da se taj narod - postavši u međuvremenu punoljetan - suoči s tim vremenom svoje nezrelosti. To da stigne istorijska kašnjenja i jedan narod prvi put tretira kao odrastao, uzimajući na sebe gorko-slatku obavezu da se polemički obračuna sa muslimanskim kolaboracionistima, čini i koncept Parergona i crimen Sušića kao autora.

Prepoznavanje zločina, strahote rata, podrška ustaškim i četničkim jedinicama dok idu u pokolje, sve zavijeno u merhamet i ham-pamuk glagoljanje, kao podjela milostinje po čaršiji uoči Bajrama ili Božića, sva ta vrhunska hipokrizija bošnjačke elite, predmet je Parergona, kao polemičke knjige. 

U ime što efektnijeg raskrinkavanja posegnut će, u najboljoj maniri jugoslovenskih međuratnih polemika, za supostavljanjem slika u neskladima, kao i krležijanskim inkantacijama, naprimjer u slici kad četnički komandant u istočnoj Bosni Jezdimir Dangić sjedi na obali i posmatra kako njegovi vojnici kolju "Turke na burljuke", bacajući ih sa višegradske ćuprije u Drinu, dok mu sekundira Mustafa Mulalić, potpredsjednik Centralnog nacionalnog komiteta, u vrijeme kad se sprema konačno rješenje i prepuštanje 12 srezova četnicima, s planom da se Srbija proširi "do reke Bosne i dalje, bez ijednog turskog ili šokačkog uva", a zauzvrat će četnici pomagati njemačkim trupama u obračunu sa partizanima.

Za to vrijeme sarajevska štampa, navodi Sušić, piše o aktivnostima Ulema-medžlisa i vakufskog ravnateljstva koji tih dana upućuju predstavnike u istočnu Bosnu da obnove vakufsko-mearifsko poslovanje koje je bilo stalo uslijed "poznate razbojničke akcije plaćenika iz Londona i Moskve". Također, piše Osvit, s tom gospodom krenuo je i ustaški satnik hadži hafiz Akif Handžić koji treba obići ustaške postrojbe u istočnoj Bosni i poduzeti "sve u pogledu vjerskog odgoja ustaša islamske vjeroispovijesti". To se dešavalo, poantira Sušić još jače u toj gradaciji slika, u vrijeme kad su četničke vojvode u BiH potpisale sporazume sa ustašama i okupatorom, štaviše, istog onog mjeseca kad su četnici uhvatili i ispekli na ražnju Mustafu Dovadžiju, kurira Pokrajinskog komiteta za BiH i ubili Hazima Vikala kod Mojkovca, obojicu hodžinske sinove.

MUJO ĐOGU PO MEJDANU VODA

Leševi plove Drinom, nastavlja Sušić tu sekvencu, planinom gmiže nepodnošljivi zadah sprženog ljudskog mesa, dok potpredsjednik Dražinog Nacionalnog komiteta Mustafa Mulalić u nekom beogradskom restoranu, zamoljen, pjeva pred četnicima sjetnu pjesmu o Muji koji đogu po mejdanu voda, a Ajka ga gleda sa čardaka. To protivstavljanje mirnodopskih i ratnih slika, Sušić koristi u sličnoj maniri kao Krleža, koji je Dijalektičkom antibarbarusu te bezazlene ljudske radnje stavlja u kontekst sveopće mortifikacije, sablasne kadaverizacije svega što se zove moral i istina, dok sve opkoljava požar a kroz maglu se jedino čuje stravična zvonjava na vojnu, najavljujući rat koji dolazi, dok Sušić te i takve prizore oživljava, sa sličnom funkcijom diskreditacije oponenata, onda kad je već sve odavno gotovo, evocirajući taj kontekst u kojem se odlučivalo o životu i smrti miliona.

Kao razlog zašto se trideset godina nakon rata vraća pamflet-maltretmanu kolaboracionista, Sušić navodi i to što su se u istoriografskim djelima preuveličava značaj rezolucija koje su građanske strukture po Sarajevu, Banja Luci, Prijedoru, Bijeljini rasturale protestvujući protiv zločina što su ih ustaše činile u to vrijeme. Posebno mu se ne sviđa kako se poima Sarajevska rezolucija, usvojena 14. augusta 1941. g. na skupštini Udruženja imama „El-Hidaje". Sušić u tim retcima ne govori isključivo kao partizan s prve linije, kojem se taj angažman čini u tim vremenima invalidno plemenitim, nego pristupajući godinama kasnije toj građi kao analitičar u tom preuveličavanju prepoznaje i mahinaciju kojom će seizvjesni potpisnici rezolucija, istovremeno službenici Pavelićevog režima, izuzeti od odgovornosti.

(Reis Spaho)

To će biti povod i da skicira slučaj reisa Fehima Spahe, potpisnika Rezolucije, no istovremeno i veličatelja Pavelića i ustaškog režima. Brat predsjednika JMO-a, došavši na mjesto reisa obavijen velom nepotizma, već početkom 1941. pravi nagli obrat od kraljice Marija i premijera Milana Stojadinovića i okreće se molitvama za dobro zdravlje i dug život ustaškom poglavniku Anti Paveliću. 

Sušić, ponajviše, zamjera što sve to vrijeme, dok ustaše sklapaju pakt sa četnicima kojima Treći rajh obećava polovine BiH u zamjenu za borbu protiv partizana, u Glasniku Islamske vjerske zajednice traje žestoka propaganda protiv marksizma, Komunističke partije i NOB-a: ta borba nije bila teološka, nego politička, u vrijeme kada je Njemačka porobila veći dio Evrope i Jugoslaviju, a ustaški bijes se već uveliko bio izlio na Srbe i Jevreje. Posebnu ulogu će Islamska zajednica i Reisov govor, po Sušiću, odigrati u upoznavanju muslimanskog seljaka sa Pavelićem, za kojeg moli mnogo snage da državu izgradi u potpunosti. Muslimanski seljak je, prema Sušiću, dio staleža koji u to doba stoji na dnu evropske i jugoslovenske ljestvice i politički i ekonomski, koji prvi put blagodareći reisu Fehimu Spahi čuje za poglavnika i NDH.

BOŽANSTVENA VIZIJA

To neće biti razlog, međutim, da ta klasa ne počne pružati otpor i da se ne priključuju NOB-u. Kako rat bude odmicao, kad NDH nastavi sa još jačim represalijama a El-Hidaje se ne bude distancirala od tih zločina, čak i potpisnici Rezolucije i muslimanska ulema će se priključivati NOB-u, kao i omladina iz Narodne uzdanice, koju je osnovao JMO. 

U tom kontekstu će se javiti dva projekta autonomije BiH, a razlikujući koncept autonomije u okviru Trećeg rajha od koncepta koju su predlagali omladinci KPJ, Sušić razdvaja jedan partikularni koncept, kako su ga zamišljali buržoasko-veleposjedničko-klerikalni krugovi, bez ravnopravnosti naroda i klasne sadržine, od univerzalističke komunističke koncepcije ispoljene u ustanku u kojime učestvuju jedan uz drugog radnici, studenti, đaci, šegrti, građani raznih zanimanja, seljaci, bez obzira kojem narodu ili narodnosti pripadaju.

S jedne strane, dakle, Sušić postavlja koncept predvodnika El-Hidaje Mehmeda ef. Handžića, koji 1941. godine piše o Muslimanima kao o „skoro jedinom elementu“ koji osjeća BiH kao svoju rodnu grudu, a s druge viziju NOB-a za koju se bore Muslimani, Srbi, Hrvati, Jevreji, Crnogorci u istom stroju, kao temelj nove Jugoslavije i model autonomije BiH unutar te države, kao koncept titoističkog multikulturalnog  bratstva i jedinstva u što Sušić uveliko vjeruje i 1977. godine. To je bila velika božanstvena vizija o sinhronicitetu tih raznih kolektiva, raznih interesa, u suprotstavljanju i pobjedi nad razmahanim nacističkim zlom, nakon čega nastaju stoljeća blagostanja i pravde u kojima predstavnici tih naroda i narodnosti, kao čovjek čovjeku čovjek, žive sretno i zadovoljno.

UZMITE HURMAŠICU

U ime persiflaže svega partikularnog u BiH, u ovom slučaju muslimanskog (jer su tema knjige Muslimani i rezolucije), Sušić se koristi i registrima dramatizacije prizora u presudnim vremenima, računajući na efekte groteske i iznevjerenih interesa, u tom pravcu imaginira posjet njemačkog oficira muslimanskim prvacima Ademagi Mešiću, Džaferu Kulenoviću i Hakiji Hadžiću, koji Rajhu za autonomiju nude tri divizije Muslimana. 

– Uzmite, gospodine, hurmašicu – nutkaju neprestano gosta u pregovorima. Za to vrijeme gradovi u BiH se prepuštaju Italijanima, koji ih predaju četnicima, koji kolju Muslimane, naglašava Sušić. 

– Kako vam se, gospodine, dopada ova skromna soba u muslimanskom stilu?

(Ademaga Mešić)

U istim danima traje propaganda za upis u 13. SS Handžar diviziju, što podržavaju i uglednici iz El Hidaje, zajedno sa jerusalemskim muftijom El Huseinom koji u aprilu 1942. posjećuje Zagreb i Sarajevo, posebnu pažnju i zahvalu odajući El Hidaji, s ciljem da postane podružnica njemačke verzije osovinskog panislamizma. Tim kolaboracionističkim slikama Sušić neprestano protivstavlja slike iz otpora, kontrastirajući u vrijeme El Huseinove posjete prizor Džemala Bijedića, sekretara Gradskog komiteta KP Sarajevo, kako u ilegalnom stanu u nekoj mahali piše letak razobličujući zločinačke namjere i okupatora i izdajničke klike, nekoliko stotina metara daleko od rezidencije u kojoj El Husein ispija šerbe sa sagovornicima.

Nedavna štampa, s bošnjačkog stanovišta, optužila je Sušića da je Parergonom, otkrivajući slavodobitno te kolaboracionističke odnose, svalio kolektivnu krivicu na tada nejaka muslimanska/bošnjačka
pleća. Sušić, međutim, u svakom poglavlju knjige, do klišeja, insistira na klasnom karakteru kolaboracionističke službe, kada dijelovi buržoazije, pojedini veleposjednici, dio vjerske, publicističke, prosvjetne muslimanske inteligencije, pružaju most prema njemačkom okupatoru i marionetskom ustaškom režimu. Valjda nije propustio nijednu scenu, nijedan dijalog, da gostujući oficiri tokom posjeta ne priupitaju muslimanske prvake saradnike, kako objašnjavaju to da se tako ogroman broj muslimanskog puka i ljudi iz uglednih kuća priključuje partizanskoj bandi po šumama.

(Derviš Sušić)

Fama koja obavija ovog pisca posljednja dva desetljeća, i nevidljivi gnjev bošnjačkog kolektiva usmjeren protiv njega, kada je Parergon u pitanju, ima smisla trajati onoliko koliko traje ljutnja nekog publiciste dok nasumično presuđuje ovom djelu u dvije rečenice, ili koliko traje jedan tekst s portala na kompjuterskom ekranu. 

Ono po čemu je Sušić zaslužan, kada su u pitanju mitovi u najnovijoj nauci, na bošnjačkom stanovištu, skriva se i u tome što je valjda među prvima osporio koncept merhametizma cijelog jednog naroda, cijele civilizacije, raščinjavajući u posljednjim poglavljima ideju kojoj je, kako kaže, cilj protežirati i legitimisati suprematiju jedne konfesije. U to ime će davati krvavu istoriju u međusobnim sukobima osmanskih vladara, podsjetiti i na evropsku milosrdnu tradiciju humanizma i renesanse, upozoriti da takav koncept isključuje iz humanosti pripadnike drugih vjeroispovijesti i ateiste po Bosni i čitavom dunjaluku, ali i još jednom podsjetiti na nimalo merhametičnu ulogu pojedinih muslimanskih prvaka u Drugom svjetskom ratu.

OBENĐIJANI PISAC

Sušić, ustvari, bdije nad kulturom svoga naroda, čijom istorijom se opsesivno bavi, njemu je vrlo stalo do tog kolektiva, da ne zapadne u mitove, političke konsekventne, koji će ih uvjeriti da su jedini autohtoni i milosrdni element u BiH. Žuti publicisti išli su i na to, da autora Parergona koji je sin hafiza i hodže prikažu, kao obenđijanog, kako svojim retoričkim mačem režimskog pisca, s mnogo mržnje i sile siječe jednu plemenitu povijest, sa islamskom inspiracijom u svome humusu.  Takva usključivost također nije utemeljena u tekstu, budući da se Sušić u posljednjem poglavlju osporava koncept nadrilijevih sektaša koji ne trpe ništa vjersko, podsjećajući da je sloboda vjeroispovijesti dio ukupnih sloboda izborenih u toku NOB-a.

Na dva mjesta sa žaljenjem govori da je prinuđen spominjati i neke žive i mrtve ljude, pridružujući ih negativnim ideološkim tendencijama, ispričavajući se njihovim potomcima što vrijeđa njihove sasvim ljudske intimne sentimente (ako se već piše polemika, neka imena se ipak moraju spominjati). Osim toga, da bi što bolje pogodio ultralijeve zaošijane sektaše koji ne trpe religioznost građana – Sušić se koristi i slikom umiranja u ratu kada vjernici, koji su činili veći dio vojske, miješaju riječi molitvi zajedno sa poklicima slobodi u predsmrtnom grču, a tu simboličku scenu pojačava esklamacijom da joj je prisustvovao kao živi svjedok. Time Sušić na književnoj ravni miješa dva plana, partizanski i vjerski, kao da evocira ono mjesto iz poeme Skendera Kulenovića kada majka dovama prati svaki korak sina revolucionara.

(Zija Dizdarević)

Takav kontinuitet, to nije jedino mjesto zašto bi zakonodavci bošnjačke književnosti mogli napisati neku rečenicu o Parergonu. Apsurdno je da se o jednoj polemici kanonskog autora štampanoj u izabranim djelima, dostupnoj u bibliotekama, ne govori nikako, kao da ne postoji, ili da se spominje usput i sa strahom, kao da je prećutno stavljena na neki index librorum prohibitorum. 

ISKRIVLJENA OPTIKA

Ako je Sušić negdje pretjerao sa činjenicama u polemičkoj strasti, sve ako je i neke ličnosti smjestio u neodgovarajući kontekst, ako mu je cilj što efektnije udariti neki ideološki vidokrug (a jeste) a ne shvatiti motive tih konkretnih ljudi, ako i idealizira vlastito ideološko stanovište, to nije razlog da se cijela knjiga izbacuje iz literature, polemike i pamfleti se i ne pišu da se donese konačna istina. Sve to što objavljuje samo je jedan povod za ekspertizu, novi krug osporavanja, poredbu sa istorigrafskim djelima itd, neke od navedenih činjenica u Parergonu mora i da stoje. Nekad pamflet sa iskrivljenom optikom više uradi na rasvjetljavanju nekog pitanja, od tomova objektivnih studija.

Postoji još jedan razlog, međutim, zbog kojeg ovu polemičku knjigu ima smisla priznati za legitimno djelo te književnosti, čak i onako kako je literarni zakonodavci shvataju.  Na silaznoj liniji intimnog trajanja što se zove život, zaključuje Sušić ovu knjigu krležijanski, u toku pisanja svagda su ga pratila, kaže, dva jasna smirena draga lika: prvi je drug iz djetinjstva koji, ošinut njemačkim rafalom, mre preko neke planinske ograde, zagledan u pušku u koju je urezao petokraku sa srpom i čekićem – a drugi je majka koja šijući za sedam dinara cijelu dan i noć, u vlaseničkoj sjenovitoj tmini, pripovijeda u zimskoj odaji, blago, o nekom Hasan-paši koji je pobjegao go iz svoje kule, kada su se seljaci pobunili protiv njegovog zuluma.

Eto, ako već ne radi toga što je međuratne polemičke registre uveo u bh kontekst, stilski efektno i s mnogo političke strasti za istorijski momentum, ako već ne radi opsesije storijom jednog naroda i kolektivističkim kretanjima, onda bi imalo smisla Parergon uvrstiti u bošnjačku književnost radi Majke, kao motiva koji tu estetsku vertikalu objedinjuje od balada preko Edhema Mulabdića i Zije Dizdarevića, sve do Skendera Kulenovića i evo Derviša Sušića i dalje...

(zurnal.info)