Uz prvi maj podsjećamo na "lice sa hiljadarke" - čeličanca Arifa Heralića...

Malo znam o moru, da bih ga sebi približio pripisujem mu osobine koje mi prijaju. U žudnji, pamtim ga ljepšim nego što ono može biti. Moje more zavodljivije je od stvarnog.

Često je dolazio u klub u kojem sam, neposredno prije rata, puštao muziku. Jedne večeri, iza ponoći, gledali smo kako pleše sam, uz The Cure remikse. Kretnje su mu bile spore, udovi vidno teški, ali ipak je bio nekako graciozan, kao ostarjeli baletan koji dobro poznaje svoje tijelo.

Ako mislite da vas se linč u Banjaluci ne tiče, zato što ne živite tamo ili zato što ste tradicionalni, religiozni, uzorno porodični ili odani vlasti, varate se. Niko nije siguran, jer mjerilo društvenih vrijednosti nalazi se u rukama prevrtljivih osoba, koje lako mijenjaju političke pozicije i svjetonazore. Zbog toga se svakom od nas lako može dogoditi da se, jedne subotnje večeri, bilo koje, odjednom krug ljudi razmakne oko nas i da neko kaže: „Ovaj\ova, nije naš\naša“. 

Naravno, zanimljivo je šta je Krleža pisao o Bosancima. Ali, ništa manje nije zanimljivo ni šta je pisao o nacionalistima, uzor patriotima, fanaticima, lopovima, mitomanima, nepismenjacima, lažovima, udvoricama, sažaljenja dostojnim bijednicima, životinjama najmajmunskijim, crvima, generalima, ministrima, članovima središnjih odbora, njihovim tetkama, strinama, zatvorenim veleizdajničkim krugovima…

Reditelj Zlatko Paković se optužuje da ismijava religiju, vrijeđa šehide, majke, sestre, zahuktali intelektualci onda pominju agresiju, fašizam, šovinizam, genocid (čak sedam puta) i udruženi zločinački poduhvat, pa kad su se tako lijepo zagrijali prelaze i na klanje, silovanje i raseljavanje. Naravno, ništa od navedenog nema u predstavi, ali je saopštenje s tolikom strašću napisano da se čini kako bi žarko željeli da ima. 

Divljan, Fadejev, Blok, Simić, revolucija, djeca i gomila malih grafitnih olovaka...

Sve do prije nekoliko mjeseci Bosna i Hercegovina bila je mirna i prosperitetna državica. Šta se dešavalo prije prvog pomena “relaksacije odnosa”? 

Do sada su političari iz Federacije, čim se Dodik približi “crvenoj liniji” trčali kod zapadnih saveznika i tražili od njih da ga zaustave. Ali, šta sada, pošto u posljednje vrijeme govore da nam Zapad baš i nije neki prijatelj? U kojem smjeru sada trčati? Jer, to su bile njihove jedine konkretne akcije.

Ova novogodišnja bajka obradovala je vascijeli bosanskohercegovački ološ. Raduju se tajkuni, ratni profiteri, perači novca, ucjenjivači, dileri, prodavci diploma i radnih mjesta, posrednici na crnom tržištu, politički i nacionalni prekonoćni konvertiti i slični šljam jer im se konačno vjeruje da im je milione poslala tetka iz Amerike.

Vladimir Nabokov je napisao da je pisanje uzaludan posao ako prije svega ne podrazumjeva umjetnost posmatranja svijeta kao mogućnost za književnost.

Nepunih osam decenija poslije, “nerazrušivo” bratstvo naroda, izboreno u krvi, zbog sitnih političkih interesa i prizemne materijalne koristi svakodnevno se razara.

Zbog podrške posljednjim odlukama Schmidtove administracije, sve je preko noći zaboravljeno. Isti oni kod kojih se u suzama trčalo po pomoć, od kojih se tražilo da se radikalno pa i sa vojnom silom uključe u rješavanje naših nesuglasica, sada su optuženi za miješanje u političke odnose.

Bezbroj gadosti sam se naslušao, svaka nova smanjivala mi je vjeru u državu. Sada je smanjena do te mjere da se plašim da mi se svaki novoizgrađeni objekt može srušiti na glavu.

Ako se pitaš zašto je nešto poskupilo, sam sebi odgovoriš da se radi o božjem davanju, u ovom slučaju konkretno o oduzimanju. Ako se žališ što nema grijanja, odmah sebe ohrabriš nimalo olakšavajućom činjenicom da je svuda kriza. Ako nemaš posla, sam sebi u jastuk šapneš da će bit - akobogda. Ne možeš vratiti kredit – prošetaš prirodom i diviš se bojama jeseni.

Ne mogu više gledati trenutnu poziciju, sumnjam da mogu zdravorazumski podnijeti još jedan njihov mandat – slušati Bakirove izmišljene ratne avanture, Sebijin cinizam u gucci patikama, Dodikove nacionalističke viceve, Komšićeve jalijaške ublehe, Čovićevo džeparoško muljanje, diplomatske napore u osvajanju nekretnina Bisere Turković, glumatanje Željke Cvijanović, budalesanje Fadila Novalića... 

Film "Skroz Sarajevo" nije samo priča o jednom sarajevskom bendu, to je priča o talentovanoj generaciji, njihovim šansama koje nisu propustili nego su im brutalno otete, o generaciji koja je imala dvadesetak godina kada je upala u ovaj limb u kojem sa sadašnjih pet banki i dalje ošamućeno pluta.   

To je Dodikova ideja države - feudalni posjed, gdje stranačka infrastruktura služi za prikupljanje harača iz kojeg najveći dio uzimaju uski porodični krugovi. Što se tiče slobode, on pod tim pojmom podrazumjeva slijepu odanost gospodaru, zahvalnost za najmizerniju nadnicu.

Nemamo nikakvog razloga da budemo ponosni na veliki uspjeh plivačice, treba da osjećamo duboki stid pred djevojčicom. Prošlo je četvrt vijeka nakon rata i ništa nismo učinili da osiguramo bolju budućnost njenoj generaciji. Naprotiv, napravili smo puni krug i vratili se u ratnu psihozu iz devedesetih godina.