Nogometne bilješke: Kako je Borges najavio krađu fudbalske igre

Moć fudbala djeluje na svakom dijelu planete i teško joj je odoljeti. Nisu mogli ni neki od najvećih umova.

Albert Camus bio je golman u srednjoškolskom timu i čitao sam da je negdje izjavio "sve što sam naučio u životu, naučio sam zahvaljujući nogometu", a  Jean-Paul Sartre je rekao da je "nogomet metafora života". Reditelj i pisac Pier Paolo Passolini uporedio je fudbal s književnošću i to - evropski fudbal s prozom, a latinoamerički s poezijom. 

Ali, nisu svi jednako oduševljeni, neki veliki pisci bili su vrlo ubjedljivi kada su govorili o svom preziru prema fudbalu.

KRLEŽA NA MAKSIMIRU

Miroslav Krleža je samo jednom u životu ušao na stadion. Narodni heroj Ivan Šibl uspio je 1960. godine ubijediti velikoga cinika da zajedno na Maksimiru pogledaju utakmicu Dinama protiv Vojvodine. Krleža je pristao ali, pričao je Šibl, bio je potpuno nezainteresovan za dešavanja na terenu. Nakon samo desetak minuta rekao je: "Dosadno, meni je to strašno dosadno". I izašao sa stadiona.

Igor Mandić je u intervjuu koji je dao Aleksandru Stankoviću, fudbal nazvao monotonom i dosadnom igrom na razini majmunskih instinkta. Za njega je i samo posmatranje "gomile oznojenih muškaraca koji trče za jednom napuhanom mješenicom" bilo ponižavajuće.

- Muškarce se odgaja da budu najprije dobri navijači kao dječaci, da bi bili dobri radnici i vojnici u službi društvenog poretka koji je dakako kapitalistički jer navijači su najveće sluge kapitalističkog režima... Ne može biti euforije oko nečega pametnoga. Euforija je oko gluposti, govorio je Mandić u televizijskom studiju.

Mandićevu tezu da je fudbal od radničke igre transformisan u kapitalističko oruđe dijelio je i Umberto Eco koji je ponavljao da fudbal odvlači pažnju masa sa ozbiljnih društvenih problema.

George Orwel je u eseju "Sportski duh" fudbal nazvao "ratom bez pucnjave". Smatrao je da ta igra, prije svega, budi najniže ljudske nagone i - potiče nacionalizam. Najviše su mu smetale tvrdnje da sport stvara razumijevanje među nacijama.

- Ako želite nešto dodati ogromnoj zalihi neprijateljstva koje postoji u svijetu, teško da možete učiniti nešto bolje od organiziranja fudbalskih utakmica između jevreja i Arapa, Nijemaca i Čeha, Indijaca i Britanaca, Rusa i Poljaka, Talijana i Jugoslovena, s tim da svaku utakmicu promatra mješovita publika od 100.000 gledalaca. Naravno, ne tvrdim da je sport jedan od glavnih uzroka internacionalnog suparništva, vrhunski sport je, čini mi se, samo drugačiji odraz uzroka koji su stvorili nacionalizam. Stvari samo još pogoršavate ako pošaljete tim od 11 igrača, s aureolom nacionalnog šampiona, da se bori protiv nekog suparničkog tima, dozvoljavajući pri tom osjećanje da će poražena nacija “izgubiti obraz”.

U istom eseju Orwel je objasnio zbog čega je sport imitiranje ratovanja.

- Ali, tu nije značajno ponašanje igrača, već odnos promatrača i, preko promatrača, nacija koje se dovode do bjesnila zbog tih apsurdnih takmičenja i ozbiljno vjeruju, barem za kratko vrijeme, da je udaranje lopte i trčanje za njom test nacionalne vrline.

NAJVEĆI ENGLESKI ZLOČIN

Veliki Borges govorio je da je fudbal jedan od najvećih zločina koje su Englezi počinili u svojoj istoriji i da je popularan samo zato što je glupost među ljudima popularna. 

Borges je čak napustio Argentinu kada se 1978. godine tamo igralo svjetsko prvenstvo u fudbalu. Prije odlaska rekao je kratko kako odlazi zato što ne može podnijeti urlikanje na stadionima, da bi poslije objasnio da mu je smetalo to što vojna hunta koristi i fudbal i prvenstvo kako bi skrenuli pažnju na svojih političkih zločina.

Borges je također govorio da se plaši fudbala, jer u njemu postoji ideja supremacije, koja ga čini strašnim. Koncept u kojem jedna skupina mora dokazati nadmoć nad drugom, sama je srž fašističke ideologije, govorio je veliki argentinski pisac.   

U kratkoj priči "Esse Est Percipi" (Biti, znači biti primjećen), Borges je opisao svoju odbojnost prema nogometu, ali i najavio degradaciju fudbalske igre kojoj danas svjedočimo.

Priču je napisao 1967. godine sa prijateljem Adolfom Bioyom Casaresom pod zajedničkim pseudonimom Honorio Bustos Domecq. Glavni junak priče, strastveni zaljubljenik u nogomet, šeta Buenos Airesom i primjećuje da je srušen stadion River Plate. Raspituje se zbog čega se to desilo i saznaje da je posljednja utakmica odigrana još 1937. godine. Menadžeri su nakon nje uočili da je neisplativo organizovati utakmice pa su odlučili da sve susrete simuliraju u televizijskim i radijskim studijima. Publika nije uočila razliku između pravog i simuliranog okršaja, sa jednakom strasti je slavila pobjede ili tugovala zbog poraza.

Borges i Casares su u ovoj priči željeli prije svega ismijati lakovjernost fudbalske publike, njihovo dobrovoljno prepuštanje manipulacijama. Ali, oni su još tada, svjesno ili ne, najavili našu današnju stvarnost - u kojoj je draž igre definitivno oduzeta navijačima i predata na manipulaciju marketinškim menadžerima, u kojoj se igra podešava prema televizijskim terminima i neopravdano produžava zbog većih marketinških pauza. Njihova fikcija se, na našu žalost, lagano ostvaruje.

Zanimljivo je da je i Diego Maradona još 2016. godine najavio da će ovogodišnje Svjetsko prvenstvo biti podređeno komercijalnim interesima.

- Nema tu strasti. Kanađani su možda dobri skijaši, a Amerikanci su htjeli uvesti četiri četvrtine po 25 minuta zbog reklama. Na kraju ćemo igrati 100 minuta, upozorio je Maradona.

RELIGIJA ILI FUDBAL

Ali, bez obzira na sve, fudbal ostaje najpopularnija igra na svijetu i "tokom svakog Svjetskog prvenstva zemlja se drugačije zarotira", kako je govorio Božo Koprivica. I Borges je znao da tu nema pomoći - ljudi imaju potrebu pripadati nečemu što je veće od njih, za neke je to religija, a za druge fudbal.

- Mi želimo biti dio nečega većega, toliko to želimo da se zaslijepimo pred manama koje se razvijaju u tim grandioznim planovima – ili manama koji su im urođeni od samog početka, pisao je Shaj Mathew u New Republicu, analizirajući Borgesove priče i zaključio:

- Pa ipak, kako nas podsjeća narator "Kongresa", privlačna moć tih velikih priča često sama upada u logičku kontradikciju: "Ono što je zaista važno je osjetiti kako je naš plan, koji smo više puta mi sami ismijali, zaista i tajno postojao, i kako je to bio naš svijet, ono što nas čini nama".

Upravo ova rečenica može precizno opisati ono što milioni ljudi na Zemlji misle i osjećaju o fudbalu.

(zurnal.info)