Predizborne bilješke: Stojimo u mjestu, dok roboti marširaju

Svijet se nepovratno mijenja, mijenja se klima, mijenjaju međunarodni odnosi, tope ledenjaci, ravnoteža snaga prebacuje se s jednog tasa na drugi, bukte ratovi, nekažnjene ratne zločine pratimo u direktnom prenosu, rađaju se nove imperije, zli klovnovi iz noćnih mora kročili su u stvarnost, roboti se takmiče u sportskim igrama i naoružavaju za pješadijske borbe, astronauti ponovo lete u svemir, neonacizam postaje mainstream, mutiraju novi virusi, bude izumrle životinjske vrste... samo kod nas decenijama sve ostaje isto – loše s tendencijom da bude gore.

To nam postaje najjasnije kada dođe vrijeme za nove izbore, ne znamo šta bismo od sebe i od tog glasa s kojim smo zaduženi. Ako ostane pozicija biće nam jednako loše sa namjerom da bude gore, ako preuzme opozicija biće nam istovjetno loše u mogućem smjeru prema katastrofi. Jer, kada su početkom devedesetih godina počele „demokratske promjene” uspostavljen je način političkog rada koji traje do danas - manipulacija strahom, prizemni nacionalizam, prevlast podobnih nad sposobnim, nepotizam, crni fondovi, pljačka javnih dobara, korupcija, zloupotreba religije, urušavanje obrazovnih institucija, ponižavanje kulturnih institucija, revizija istorije, moralnih normi i svega što im zasmeta, rehabilitacija kriminalaca, nepostojanje linije između ratnih zločinaca i heroja, kontrola pravosuđa, sigurnosnih i obavještajnih službi, konfuzna vanjska politika....

Ista pravila slijedila je i opozicija što i nije čudno ako se zna da je njen najveći dio nastao od kadrova okrnjenih od velikih stranaka, a drugi dio, navodno građanski umiven, sa divljenjem prati nacionalistička divljanja i nemušto ih oponaša. Godinama je isto i nema naznaka da će biti drugačije. Počeo je predizborni mjesec u kojem gledamo ista lica ili njihove loše kopije.

REPRIZA U KURZIVU

Naravno da niko živ ne vjeruje u njihova predizborna obećanja, u njihove osnovnoškolske priredbe, vašarske glumce u pingvinskim odijelima koji namiguju jedan drugome, koji se gegaju u špicastim cipelama sa stomacima u kojima kao da je sklupčano proždrto lane, u njihove stisnute neradničke pesnice, džeparoške osmijehe sa svježe navučenim navlakama na zubima, tupave parole, koridske dosjetke, u njihove balone koje pedofilski dijele djeci, ne vjerujem da im iko može vjerovati, jasno se vidi da se radi o prevarantima... Nema se tu šta prozrijeti, odgonetnuti, analizirati, sve je jasno ogavno kao otvorena septička jama koja smrdi do trećega neba.

Protivnici se ne napadaju s dokazima o njihovim kriminalnim aktivnostima, niko ne preispituje oborene krivične prijave, niko se ne obazire ni na organizirane predizborne krađe… Znaju da za to nema potrebe pored nejefikasnijeg predizbornog metoda – manipulacijom strahom!

Državotvorci iznova govore kako su samo oni presudni za opstanak države, po principu: "Ako ne glasate za ovoga najebaćete od onoga!"

A glasačko tijelo ponovo je paralizirano od straha.

Uvijek je isto. Uvijek iste bolesne ambicije, ista žudnja za moći, iste prijetnje, iste laži, sve je isto i sve ostane isto, ostanemo na vrhu istog starog vašarskog točka, ni tamo ni ovamo, ni gore ni dole, sve oko nas škripi i sve se raspada, muka nam je i bojimo se. Uvijek isto.

Tekst u kurzivu napisao sam prije osam godina. Ne postoji niti jedna riječ koja bi se u njemu mogla dodati ili izmijeniti. Mislim da je to prilično jak dokaz u kakvom limbu živimo, mada sam siguran da nam je to i bez njega svima odavno jasno.

Moraćemo istrpiti još jednu predizbornu kampanju i slušati govore koji nas ne zanimaju, u koje ne vjerujemo i koji neće uticati na naš birački izbor, jer uvijek je najvažnije ono što je neizrečeno, što se podrazumijeva. Najgore u svemu je što će ovogodišnja kampanja po svemu sudeći biti prilično dosadna – izgleda da je porodica Isak ljestvicu podigla toliko visoko (ili nisko, ne znam ni sam) da ju je teško doseći. Ali, ne treba gubiti nadu, možda se iz ove gomile fotošopiranih bezličnjaka ipak izdvoji neko bizarniji i od njih, oduvijek smo bili plodan rasadnik.

POLITIČKI MAZOHIZAM

U izvrsnom razgovoru koji je dao za Novosti, a koji smo prenijeli na Žurnalu, Drago Bojić kaže da ovdašnje glasačko tijelo „boluje” od političkog mazohizma, kolektivne sluđenosti i potpune odsutnosti samopoštovanja, jer im je važnije kakve stavove političari imaju o identitetskim pitanjima nego o egzistencijalnim i socijalnim.

- Ništa tako ne može mobilizirati i ujediniti određeni kolektiv kao zajednički strah ili zajednička mržnja. Mnogi suvremenici, i ne samo na našem podneblju, ne znaju što bi sa slobodama i pravima i sve čine da ih i sebi i drugima ograniče, a to se najlakše postiže samozastrašivanjem i zastrašivanjem drugih. Ondje gdje vladaju strah i mržnja, nema ni pameti ni srca, ni racionalnosti ni solidarnosti. U društvima koja nemaju sentiment za individualna ljudska prava i slobode, raste međusobno nepovjerenje i pojačavaju se kolektivne mržnje – kaže Bojić.

U tom „potpunom odsustvu samopoštovanja”, niko od nas ne reaguje logično, nego instinktivno ili paranoično, što je rezultat decenija manipulacija kojima smo izloženi. Kako drugačije objasniti činjenicu da nikada nismo glasali da nama bude bolje, nego smo nasjedali na prozirne laži i redovno birali najprimitivnije grabežljivce. Bojim se da više nije ni važno kako ćemo birati, jer više i nemamo koga.

Volio bih da nisam u pravu. Također, volio bih da što više ljudi pročita razgovor sa Dragom Bojićem, naročito riječi:

- Temeljno je pitanje kako će čovjek osobno proživjeti svoj život i proći ovim svijetom. Hoće li to biti put dobra ili put zla, put empatije ili put bešćutnosti, put slobode ili put ropstva. Strah od budućnosti i nestajanja nadvladava se odgovornim životom u sadašnjosti.

(zurnal.info)