Selvedin Avdić
Zenica i njena fabrika: Dođite da razgovaramo o budućnosti grada!
Razumijem one koji smatraju da je kasno za promjene, razumijem i one koji misle da su nemoćni, da su „karte odavno podijeljene” i da se „ne vrijedi sa rogatim bosti”. Ali, probajmo još jednom. Najviše što možemo izgubiti je jedan sat sparne, ljetne večeri. A, niko ne zna šta možemo dobiti... Jer, kao što znamo, rješenje svakoga problema počinje s razgovorom.
Knjigu Moja Fabrika, o odnosu Zenice i njene željezare, nazvao sam tako zato što sam želio naglasiti da se radi o mom doživljaju fabrike, skoro pa intimnoj monografiji, kako sam kasnije knjigu u javnosti često i nekažnjeno opisivao. Također, takvim naslovom želio sam naglasiti da moja knjiga nema veze sa Kuvajćanima, Indijcima ni stranačkim tajkunima, da je to priča o identitetu, radničkom naslijeđu, specifičnoj vrsti vaspitanja i svjetonazora.
Naravno, bio sam svjestan i brojnih nedostataka fabrike, o kojima sam uostalom i pisao u knjizi.
... Počeli smo primjećivati nedostatke. Kada smo ih jednom uočili, počeli su nam zaklanjati vidik na sve drugo. Bilo je strašnih dana, kada su čak i općinari, tradicionalno servilni prema Fabrici, priznavali da je zagađenje prevršilo sve podnošljive norme. Radio je emitirao upozorenja da se bez razloga ne napuštaju stanovi. Pojavljivala su se prva ekološka udruženja koja su glasno kritizirala Fabriku, pa je čak napravljeno i bijenale ekološke karikature.
Vremenom, strastveno smo zamrzili Fabriku. Kada danas razmišljam o prirodi te mržnje, čini mi se da nismo bili pretjerano iskreni. Naravno, ne mogu znati šta su svi Zeničani zaista mislili o Fabrici, ali s priličnom sigurnošću mogu pretpostaviti šta su osjećali moji prijatelji. Glasno smo govorili da mrzimo Fabriku zbog zagađenja, formirali smo i ekološki pokret, organizirali proteste, ali danas mislim da je nismo voljeli iz sasvim drugih razloga.
Smetala nam je njezina moć. Sve oko sebe podređivala je sebi. Da bi njezini radnici bili odmorni za novi radni dan, iza 11 sati u gradu je morala biti tišina. Jedina zabava nakon proglašenja tog nezvaničnog policijskog sata (u to vrijeme milicijskog) bile su ponoćne porno projekcije u kinu ili kućne sjedeljke. Dosada, peting i (disco) muzika, pjevao je generacijski bard. Mislili smo da zaslužujemo mnogo više, a najviše što nam je Fabrika mogla ponuditi bio je inžinjerski status.
Krivili smo je za sve što nam nedostaje pa i za svaki neuspjeh. Prisutnost “mrskog” neprijatelja pomogla nam je da bez griže savjesti skinemo teret odgovornosti za vlastiti život. Bila je to oslobađajuća mržnja, jer ima li išta ljepše nego za vlastite slabosti okriviti nešto ogromno? Ko može od nas očekivati pobjedu u borbi protiv tako nadmoćnog neprijatelja s periferije?
Zenica i njena Željezara su povezane, što se može golim okom vidjeti prilikom ulaza u grad. Onome ko prvi put vidi taj prizor, može se učiniti da se dimnjaci nalaze usred stambenih blokova. Zenica je postala grad zahvaljujući fabrici i mislim da njena budućnost i dalje zavisi od budućnosti željezare. Građani su se jasno izjasnili protiv spalionice, ali postoji opravdani strah da taj plan nije odbačen. Postoji li drugo rješenje ili konačno moramo odbaciti i zaboraviti "nadmoćnog neprijatelja s periferije" i tražiti drugačiju budućnost?
Na kraju knjige „Moja Fabrika” napisao sam:
Danas Zenicu prepoznaju uglavnom po fudbalu. Na Bilinom polju često igra Reprezentacija, a “Čelik” ima najfanatičnije navijače u državi. Osim fudbala ne postoji više ništa toliko značajno sa čim se Zenica može povezati nakon posljednjeg rata. Nije ni to najgora stvar koja nas je mogla zadesiti. Mnogi gradovi nakon rata imali su još manje sreće. Zenica decenijama boluje od “stahanovske melankolije”. Oni koji dugo izbivaju iz grada prvo što uoče po povratku jeste sporost. Bez obzira na težak život, ljudi su bezvoljni i nezainteresirani za vlastitu budućnost. Kao da smo napravili puni krug i vratili se u doba prije dolaska željezničke pruge, kada je svako zašto imalo svoje zato. Ipak, vjerujem da imamo dobre šanse. Nemamo više “ogromnog neprijatelja” protiv kojeg je svaka bitka unaprijed izgubljena. Fabrika je danas mala, niti izgleda niti jeste onako snažna kao nekada. Svela se na mjeru kakva joj pripada. Grad se sada mnogo jasnije vidi.
Ovaj pasus pisao sam prije desetak godina, ali ništa se suštinski nije promijenilo od tada. Zeničani i danas kao da su nezainteresovani za vlastitu budućnost. Bilo bi dobro da se to promijeni. Danas (četvrtak, 30. jula) u 20 sati u gradskoj biblioteci (hvala direktoru i svim zaposlenim na saradnji i prijateljstvu) Žurnal organizuje razgovor o budućnosti fabrike i grada. Razumijem one koji smatraju da je kasno za promjene, razumijem i one koji misle da su nemoćni, da su „karte odavno podijeljene” i da se „ne vrijedi sa rogatim bosti”. Ali, probajmo još jednom. Najviše što možemo izgubiti je jedan sat sparne, ljetne večeri. A, niko ne zna šta možemo dobiti... Jer, kao što znamo, rješenje svakoga problema počinje s razgovorom.
(Zenica je prva lokacija naše ekipe. Žurnal planira obilaziti gradove u Bosni i Hercegovini i razgovarati o konkretnim problemima građana. Bićete na vrijeme obavješteni o našoj budućoj destinaciji.)
(zurnal.info)
