Do sada su političari iz Federacije, čim se Dodik približi “crvenoj liniji” trčali kod zapadnih saveznika i tražili od njih da ga zaustave. Ali, šta sada, pošto u posljednje vrijeme govore da nam Zapad baš i nije neki prijatelj? U kojem smjeru sada trčati? Jer, to su bile njihove jedine konkretne akcije.

Ova novogodišnja bajka obradovala je vascijeli bosanskohercegovački ološ. Raduju se tajkuni, ratni profiteri, perači novca, ucjenjivači, dileri, prodavci diploma i radnih mjesta, posrednici na crnom tržištu, politički i nacionalni prekonoćni konvertiti i slični šljam jer im se konačno vjeruje da im je milione poslala tetka iz Amerike.

Vladimir Nabokov je napisao da je pisanje uzaludan posao ako prije svega ne podrazumjeva umjetnost posmatranja svijeta kao mogućnost za književnost.

Nepunih osam decenija poslije, “nerazrušivo” bratstvo naroda, izboreno u krvi, zbog sitnih političkih interesa i prizemne materijalne koristi svakodnevno se razara.

Zbog podrške posljednjim odlukama Schmidtove administracije, sve je preko noći zaboravljeno. Isti oni kod kojih se u suzama trčalo po pomoć, od kojih se tražilo da se radikalno pa i sa vojnom silom uključe u rješavanje naših nesuglasica, sada su optuženi za miješanje u političke odnose.

Bezbroj gadosti sam se naslušao, svaka nova smanjivala mi je vjeru u državu. Sada je smanjena do te mjere da se plašim da mi se svaki novoizgrađeni objekt može srušiti na glavu.

Ako se pitaš zašto je nešto poskupilo, sam sebi odgovoriš da se radi o božjem davanju, u ovom slučaju konkretno o oduzimanju. Ako se žališ što nema grijanja, odmah sebe ohrabriš nimalo olakšavajućom činjenicom da je svuda kriza. Ako nemaš posla, sam sebi u jastuk šapneš da će bit - akobogda. Ne možeš vratiti kredit – prošetaš prirodom i diviš se bojama jeseni.

Ne mogu više gledati trenutnu poziciju, sumnjam da mogu zdravorazumski podnijeti još jedan njihov mandat – slušati Bakirove izmišljene ratne avanture, Sebijin cinizam u gucci patikama, Dodikove nacionalističke viceve, Komšićeve jalijaške ublehe, Čovićevo džeparoško muljanje, diplomatske napore u osvajanju nekretnina Bisere Turković, glumatanje Željke Cvijanović, budalesanje Fadila Novalića... 

Film "Skroz Sarajevo" nije samo priča o jednom sarajevskom bendu, to je priča o talentovanoj generaciji, njihovim šansama koje nisu propustili nego su im brutalno otete, o generaciji koja je imala dvadesetak godina kada je upala u ovaj limb u kojem sa sadašnjih pet banki i dalje ošamućeno pluta.   

To je Dodikova ideja države - feudalni posjed, gdje stranačka infrastruktura služi za prikupljanje harača iz kojeg najveći dio uzimaju uski porodični krugovi. Što se tiče slobode, on pod tim pojmom podrazumjeva slijepu odanost gospodaru, zahvalnost za najmizerniju nadnicu.

Nemamo nikakvog razloga da budemo ponosni na veliki uspjeh plivačice, treba da osjećamo duboki stid pred djevojčicom. Prošlo je četvrt vijeka nakon rata i ništa nismo učinili da osiguramo bolju budućnost njenoj generaciji. Naprotiv, napravili smo puni krug i vratili se u ratnu psihozu iz devedesetih godina.

U pokvarenim sistemima poštenje i pristojnost su strana tijela, koje mehanizam odbacuje i ubija. Vladimir Matijanić čitav život posvetio je borbi protiv korupcije. Na samom kraju života uspio ju je ogoliti do zastrašujućeg skeleta

Rat je sporo gmizao u moju svijest, dugo sam mislio da je on samo kratkotrajan incident, da ne može dugo trajati nešto toliko nelogično i besmisleno u svojoj mržnji. Vjerovatno zbog toga što se nije odmah u potpunosti uspravio i pokazao. To rade samo đavoli u narodnim pričama, rat je mnogo lukaviji, nastupa podmuklije, žrtva u početku ne razumije šta joj se dešava i neozbiljno prihvata njegovu pojavu. Njemu to odgovara, jer tako može da razori više i lakše

Ako prihvatimo kao istinitu tvrdnju da početak civilizacije nastupa kada čovjek pokaže saosjećanje, onda bi njen kraj počeo onda kada saosjećanje potpuno nestane iz ljudi

Ako se čudo desi pa se ministar Delić zaista iskreno udubi u problematiku obespravljenih, ranjivih, diskriminisanih, možda će naučiti kako da ih razumije. I možda, imamo pravo da maštamo, usput shvati šta je prava poruka Povorke ponosa.  

Za Milorada Dodika čerga nije zajednica, nije ni dio tradicije, ponajmanje simbol slobode. Čerga je samo uvreda. Na ovu rasističku izjavu niko nije reagovao.

Analitičari nas uvjeravaju da ako glasamo za ove onda će biti dobro, jer će sve ostati isto, dakle nikakvo, ali ipak sadržajnije nego što je nesretnicima u Mariupolju, recimo.

Zahiragić možda izgleda neozbiljno, ali namjere njega i njegovih sljedbenika su izuzetno ozbiljne – blaćenje, degradacija, zastrašivanje, disciplinovanje - usmjerene na sve neistomišljenike, do konačne transformacije društva.

Pun nam je kalendar značajnih datuma. Ali, sem religijskih, znate li makar jedan koji slavljenici dočekuju sa osmijehom? Naši državni i entitetski praznici kod jednih izazivaju ponos a kod drugih prezir. Obilježavaju se godišnjice bitaka, masovnih stradanja, odvratnih zločina, postrojavaju se veterani, ljube ratne zastave...