Bilješke o čitanju (3): Kad si budala, umjesto da si svoj čovjek

Šta uzimam iz knjiga?

Ono što uzimam iz knjiga često nema nikakve veze sa onim što su njihovi tvorci mislili da je važno. Nekada me zanima samo kraj ljubavne priče ili rješenje tajne pa okrutno zanemarujem sve opise koji su iscrpili pisca. Ponekad me samo jedna rečenica može zadovoljiti. Kada Schwob opisuje strašnu zimu u Parizu pa kaže da su tada po ulicama tapkali vukovi. Ili ono vođenje ljubavi po dubokim naslonjačima u hladovitim sobama, na debelim tepisima kod Pereca (Da bih je citirao, tražio sam ovu rečenicu u prekrasnoj knjizi Vrste prostora. Bez uspjeha. Možda sam je izmislio, više zaista ne znam.). Svidjelo mi se kako Semprun opisuje ljepotu neke žene pa kaže da je rastjerivala sjene svijeta oko sebe. Ima još mnogo ovakvih primjera, naravno, ali i ovo je dovoljno za ilustraciju. Sitnice su to, detalji koje su drugi čitaoci možda previdjeli, pronašli vlastite ili prešli preko njih u potjeri za konačnom porukom.

Uzimam iz knjiga, sasvim slobodno, samo ono što mi se dopada, tumačim i koristim kako poželim. Znam da je to okrutno. Pisci u korice pažljivo polažu znanje i iskustvo skupljano godinama. Tu esenciju nosimo kućama, uzimamo kada nam se prohtije, prožderemo u dahu, srčemo danima ili je čak zanemarimo. Radimo sa njom šta god poželimo, bez ikakvih ograničenja.

(Georges Perec)

Možemo se igrati, recimo, prepisati samo prvu i zadnju rečenicu nekog velikog romana i vidjeti može li se naslutiti šta se nalazi između. Na primjer:

- Danas je mama umrla.

(...)

- A da se sve ostvari, da se ne osjećam toliko sam, ostalo mi je samo da poželim da na dan moga smaknuća bude mnogo gledalaca i da me dočekaju povicima mržnje.

Ili:

- Potkraj mjeseca studenoga, za jugovine, oko devet sati izjutra, vlak se petrogradsko - varšavske željeznice svom parom primicao Petrogradu .

(...)

- I sve to, i sva ta tuđina, i sva ta Evropa, sve je to puka fantazija, i svi smo mi u inozemstvu puka fantazija ... pamtite moju riječ, vidjet ćete i sami!, završila je gotovo gnjevno, rastajući se sa Jevgenijem Pavlovičem.

Ovu igru isprobao sam u Travniku i prisutni su lako prepoznali postojbine rečenica. Mislim da to meni ne bi pošlo za rukom. Izgleda da su se te večeri u "Ex Ponto" galeriji okupili idealni Barthesovi čitaoci, oni koje naziva aristokratskim.   

Kada knjiga postane svačija

Jan Parandovski prvu knjigu nekoga pisca naziva "krikom u noći" jer pisac ne zna ko će ga čuti i ko će mu se odazvati.

On uzima u obzir sve osim ćutanja. Nemoguće je da se u ljudskoj gomili ne nađe bar šačica onih koji će ga saslušati, osetiti, zavoleti. A baš to nemoguće ipak se događa. Savedž Landor je prodao samo dva primerka svoje prve knjige, jedan je kupio Kolridž, a drugi Kvinsi. Savedžu Landoru je to bilo dovoljno da se ne oseća usamljenim. Ipak, valja dodati da je taj aristokrat imao sredstava da s takvom nadmenom vedrinom primi i gleda na ravnodušnost sveta, kome je i on vraćao istom takvom ravnodušnošću.

Borges je, ako se ne varam oko brojke, prodao samo desetak primjeraka svoje prve knjige. Ali, to ga nije obeshrabrilo. Naprotiv, od izdavača je zatražio adrese svih kupaca kako bi im se lično zahvalio.

Vlastita knjiga na polici

Sjećam se jutra kada sam prvi put vidio moje knjige na polici knjižare. Poželio sam da ih odnesem kući. Jer, sve do tada knjiga je bila folder u mom računaru, intimna sfera u kojoj sam odgovoran samo sebi. Ali, čim je ušla u knjižaru ona je postala svačija, bilo ko mogao je s njom (i sa mnom) činiti šta mu je volja. Sve je na strani tog anonimnog kupca (dragog, naravno; dragocjenog, sigurno), koji se nalazi u poziciji moći. Moja knjiga i ja smo sasvim ogoljeni, nemoćni i prepušteni njegovoj milosti, sa punom odgovornošću prema svemu što je u njoj napisano. Ako je bilo kompromisa, laži, izdaja, ulagivanja, za to treba da zahvalim mom karakteru. Pretjerane metafore, nedosljednosti, sakate rečenice, suh jezik, dosadu i sve ostale rugobe, dugujem mom nedostatku umijeća i znanja. I tu nema nikakvog opravdanja. Knjige moraju biti područje apsolutne slobode, ili bolje da ih nema.

Ta knjiga bila je najbolje što sam tada znao napisati. Ali, bilo bi olakšavajuće kada me ljudi ne bi procjenjivali po knjigama koje sam napisao, bilo bi lijepo kada bi me cijenili prema onome šta bih želio da napišem. Ili, kad već maštam, najidealnije bi bilo da me cijene po piscima koje volim i na koje se pokušavam ugledati. To bi bilo baš lijepo. I ugodno. Sakriti se među njih.

(Mirko i Boba Matić Kovač)

Ali, na žalost, prodavač knjiga kod Puškina kaže da se nadahnuće ne prodaje, da se može samo rukopis kupiti. Dopada mi se i onaj kratki razgovor koji sam pročitao kod Mirka Kovača:

- Ja sam pod uticajem Dostojevskog.

- Kad si budala, umesto da si svoj čovek.

Kako prepoznati lažnu knjigu

Nikada do sada, koliko se mogu sjetiti, nisam bacio niti jednu knjigu. A, imao sam razloga, kao i svi, da se riješim onih koje me smetaju, za koje ne vidim nikakvog razloga da ih čuvam. Naravno da ima loše napisanih knjiga, vjerovatno koliko i loših ljudi, procentualno rečeno. Ali, od loše napisanih knjiga, mnogo gore su mi "lažne" knjige.

Velika je razlika između loše napisanih i "lažnih" knjiga. Loše mogu da budu simpatične, kao onaj patak iz crtanog filma koji je želio da postane pas ovčar. Ali, "lažne" knjige ne izazivaju simpatiju, tek odbojnost kod čitaoca. One sasvim liče na prave knjige, ozvaničene su kataloškim oznakama, ali su sasvim lažne, potpuno prazne. Njihovi pisci su se lažno predstavljali, pisali su iz neobičnih razloga, lagali su o svojim emocijama i o svemu što bi ih moglo otkriti kao prava ljudska bića. Lako je prepoznati "lažne" knjige, dok ih čitate osjećate se kao da gledate neku televizijsku emisiju tipa Veliki brat, sjedite a život prolazi pored fotelje.

Šta onda pisati?

Kada naučimo prepoznavati "lažne" knjige istoga trenutka počnemo se plašiti da i sami ne učestvujemo u njihovom umnožavanju. Pažljivije koristimo riječi da ne bi bile tek tako napisane, a svako takvo oklijevanje višestruko je korisno, najviše zbog toga što daje šansu nekom stablu da preživi. Dobro je u danima tog otrježnjenja čitati bolje od nas.

Recimo, Miroslava Krležu koji je u "Banketu u Blitvi" pisao o traganju za istinom tokom pisanja.

- Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset hiljada godina ne radi drugo nego govori. Od Sokrata do Vatikana same govornice i pro- povijedaonice... Štampati? Kome? Dokazivati?... Isto tako nema smisla. Što bi preostalo? Lagati? Gdje su mostovi preko kojih se može čovjek spasiti? U istini? A istina, što je istina? Istina je sve ono što čovjek osjeća da je neuputno izgovoriti, da je neoportuno izreći, jer se ta izgovorena riječ ni u kome slučaju ne podudara s našim sitnim, sebeljubivim trenutačnim interesom! To je istina! Istina je, kada čovjek osjeća potrebu da nešto kaže, što bi sa gledišta svoje lične probiti bolje i mudrije i uviđavnije bilo da je progutao, to je istina!

Ili ovu pjesmu u knjizi "Poljska konjica" Marka Vešovića:

OD VAŠE RATNE PISANIJE

velike fajde bilo nije:

jurišali ste perima ko poljska konjica kopljima na Hitlerove tenkove

a Istorija lavlja je čeljust čiju glad ne stišava

ni jedna metafora.

Ovo sa kopljem - čini ti se.

Pero je obična motka

kojom se mjeri vodostaj.

Vodostaj zla u svijetu.

Vodostaj očaja

u duši.

(Danilo Kiš)

Danilo Kiš je pisao da su pisac i čitalac dvije samoće, slučajan susret dva srodna senzibiliteta, kratak trenutak prepoznavanja i identifikacije, ali da se iz tog se susreta ne može roditi ništa, osim možda sumnje.

"Publika traži odgovore a pisac samo postavlja pitanja. Odatle razočaranje u literaturu".

NASTAVIĆE SE...

(zurnal.info)