Nakon pogibije Mehmeda Hasanamidžića: Naše ratno sjećanje je zakopana mina

Selo Hodžići kod Doboja su Bosna i Hercegovina u malom - uvijek pod ratnom psihozom, vječito na rubu incidenta, stalno pomireno sa sudbinom. Devetnaestogodišnjeg Mehmeda Hasanamidžića iz tog sela nedavno je usmrtila protivpješadijska mina dok je pokušavao vratiti koze zalutale u minsko polje. Na isti način, prije nekoliko godina, stradao je i njegov otac Mihret. Mina mu je raznijela nogu, u bolnici je preminuo od posljedica.

IGRALIŠTE U MINSKOM POLJU

Prije desetak godina, novinari N1 posjetili su Hodžiće, smješteno na samoj entitetskoj liniji i okruženo protivpješadijskim minama, koje su i dalje aktivne i smrtonosne. Mještani nisu bili sigurni kojem entitetu pripadaju i ko treba da im pomogne da se riješe opasnosti. Vremenom su postali "otporni na strah", kako su izjavili novinarima pa su počeli sami deaktivirati mine. Novinari N1 su tada razgovarali i sa Mihretom, koji im je rekao da ne mogu čekati vlast da im pomogne. Reporteri su tada uočili i dječje igralište okruženo minskim poljima, označeno crvenim tablama sa zlokobnim simbolima "mrtvačkih glava". Roditelji su sa zebnjom pratili svaki odlazak djece na igralište.

U selu Hodžići sjećanje na rat je i dalje živo, neizbježan dio svakodnevnice, iako djeca rođena u godini potpisivanje Dejtonskog sporazuma obilježavaju trideseti rođendan. Selo se i dalje naziva povratničkim, bez obzira na nove generacije rođene u njemu. Administrativna, entitetska linija uporno se održava kao ratna, kao linija nepovjerenja i straha. Označena je minskim poljima, a sela oko nje nazivaju se "ničijom zemljom".

NIČIJA ZEMLJA

Ovaj put "ničija zemlja" podrazumijeva činjenicu da niti jedna vlast ne želi preuzeti odgovornost za težak život tamošnjeg stanovništva. "Ničija" zemlja nikoga ne zanima ako u njoj ne može pronaći privatni interes, naročito kada se, kao u slučaju Hodžića, nalazi na neatraktivnoj lokaciji. Da tamo postoji turistički potencijal, svaki pedalj bio bi razminiran kako bi se napravio prostor za turistička naselja. Livade bi bile očišćene čak i od korova, da bi se prodale za gradnju tržnog centra. Pošto nije tako, sasvim je normalno da su igrališta okružena minama i da ljudi tamo i dalje ginu, trideset godina nakon potpisivanja mira, siromašni do te mjere da nemaju novca da plate dostojanstven ukop.

Političari, s druge strane, nedostatak bilo kakve vizije o budućnosti države i dalje pravdaju ratnim okolnostima. Zbog toga nas neprestano podsjećaju na rat i čak plaše s mogućnosti razbuktavanja novog. Nije im u interesu da uklone minska polja, sve dok ona mnogo efikasnije od svakog predizbornog plakata podsjećaju na ratno stanje.

Obilježavanje ratnih stradanja, u njihovoj organizaciji, nije upozorenje da se zločini više nikada ne ponove. Takve manifestacije najčešće se koriste za mobilizaciju glasačkog tijela, niko ništa ne uči iz tragedija, nema prevencije, razmatraju se buduće, po mogućnosti pobjedničke taktike. Niko od nas nije se zaista suočio sa posljedicama rata, niko ne priznaje grešku, svi smo nedužne žrtve, svi smo heroji.

SJEĆANJE KAO MINA

Naše sjećanje na rat je zakopana mina koja čeka da se aktivira. Ratne traume i dalje su prisutne, a politički ološ se, zbog još jednog mandata, poigrava s njima. Generacije političara smjenjuju se u dokazivanju da je naš mir samo prividan, privremeno zamrznut. U ovom slučaju - zakopan. Iznureni od nezaliječenog postraumatskog sindroma, lažemo da smo "otporni na strah".

Mehmed Hasanamidžić je, prema svjedočenjima mještana Hodžića, bio skroman i vrijedan mladić. Njegova majka Ferida novinarima je rekla da su se njih dvoje, nakon smrti muža Mihreta, zajedno svakodnevno borili za koru hljeba. Sada, rekla je, nema dovoljno novca da organizuje dženazu svom sinu.

Volio bih kada bi smrt Mehmeda Hasanamidžića bila upozorenje. Bar nekome od nas.

(zurnal.info)