Čitajući knjigu Koga će sutra voziti taksisti: Kraj Drugog svjetskog mira

Nada Valenčić bila je mlada spisateljica koja je vjerovala da je komunizam počeo onog časa kad je pao Berlin i oslobođeno Sarajevo. U knjizi "Koga će sutra voziti taksisti" Izet Sarajlić piše da je hodala ulicom Maršala Tita u partizanskoj dolamici - "Dioru onog vremena".

 Nada nije mogla da preživi naš sukob sa Sovjetima, izazvan Staljinovom potrebom da svaka crvena riječ u svijetu bude redigovana za njegovim pisaćim stolom u Kremlju, i jedne noći se jednostavno ubila.

Nada je, po pričanju svih njenih prijatelja, bila vrlo skromna i tiha žena, ali za pjesnike onog pokoljenja to jedva da treba uopšte naglašavati.

Oni ne samo da su živjeli tiho, već su nekako tiho i umirali.

Ako je u onom sveopštem siromaštvu iz četrdesetih godina imala noćni ormarić, Nada je zacijelo na njemu imala i kakav zaplijenjeni njemački revolver donesen iz rata.

Ipak se objesila.Da ne budi komšije.

 Sjeća li se danas iko Nade Valenčić? Kakve je pjesme pisala, prije nego što ju je usmrtio mir?

U svom "možda, romanu" kako ga je nazvao, Izet Sarajlić piše o buđenju pjesničke scene u Sarajevu, Sarajevskim danima poezije, svojim prijateljstvima, ljubavima, razočarenjima, putovanjima... Mnogo je dojmljivih anegdota, poput utakmice fudbalske reprezentacije pjesnika iz 1956. godine, kada je Vasko Popa dao prvi gol iz penala, a Oskar Davičo drugi nakon Sarajlićevog uspješnog pasa. Ili priče o kafanskoj izdržljivosti Gustava Krkleca koji je jedne večeri u Varšavi, nakon što su se svi njegovi poljski domaćini našli pod stolom, pozvao kelnera i poručio novu turu pića i novu turu Poljakâ. Sjeća se Sarajlić i Branka Miljkovića koji mu je na rastanku nakon cjelovečernjeg druženja dobacio: "Samo onaj ko se ne bude plašio šumskog mraka može stići do nade."

Ali, meni najupečatljiviji dijelovi knjige su oni koji govore o kraju rata i dolasku dugo očekivanog mira. Sarajlić ga naziva "Drugi svjetski mir". On ga osjeća odmah, u potpunosti, čim partizanski spiker pročita "Ovdje Radio Dubrovnik". Tada njegov otac "svečano kao da ulazi u istoriju" otvara vrata haustora i izlazi na ulicu.

Tamo je, s rukama uzdignutim iznad glave, ispred goluždravog partizana tek koju godinu starijeg od mene, zvjerajući na sve strane svojim na smrt preplašenim očima, prolazio njemački oficir.

Zajedno s mirom počinjao je i mirnodopski humanizam.

Gledajući tog Nijemca, prvog koji više nikog neće moći ubiti, pitao sam se: hoće li ga strijeljati?

I odjednom, đavo da ga nosi, bi mi ga nekako mirnodopski žao.

Zašto je iz svog Hamburga morao doći čak u Dubrovnik?

Nije prošao niti jedan puni dan od velike klanice, a Sarajlića obuzima "mirnodopsko sažaljenje". Njegov najveći problem više nije kako sačuvati živu glavu nego kako pronaći pristojne pantalone za igranku u Domu omladine, jer u kućama tog, svježeg, poslijeratnog vremena, nije bilo ničega, izuzev "fotografija pogubljenih sinova". Sve je zamijenjeno za hranu. Sestre, partizanke, donose mu vojničke, engleske, pantalone i majka ih prekraja. Zvuk njene šivaće mašine za njega je još jedan znak da je konačno nastupio mir.

Već nakon nekoliko stranica bilježi da prvi zanos slobode prolazi, a uz njega prolazi i čitava jedna epoha, jer kravate i ženske cipele s visokim štiklama postaju normalna stvar. Precizno bilježi kako mir prekriva ratna sjećanja.

Ljudi su sve manje svraćali u knjižare a sve više u prodavnice modne konfekcije.

Mjesečina je zamijenila svjetlost žarulja iz omladinskih domova.

Zaljubljeni su se s manje ustručavanja držali za ruke. Veličanstvene noge Silvane Mangano iz filma “Gorka riža” miješale su se u snu bivših brigadira s civarama i dizanjem brigadirske zastave.

Cvjećarnice su radile punom parom.

Kamioni su na sve strane raznosili “Standardov” novi namještaj od mahagonija.

Uskoro u čitavoj Jugoslaviji niko se neće ljubiti na pro‐ strtim šinjelima.

Što je epiku smjenjivala lirika, niko, naravno, nije žalio: na kraju, bilo je već krajnje vrijeme da se čovjek vrati malim stvarima, da se zapravo vrati sebi...

Sarajlićeva generacija preživjela je istinski pakao, prošla herojsku epopeju protiv znatno nadmoćnijeg neprijatelja, ali je imala sreću da je uspjela da se vrati malim stvarima, da se vrati sebi. Na tome joj najviše zavidim i zbog toga te stranice knjige iznova, s ljubomorom, čitam.

Jer, podmukao je ovaj naš rat koji preživljavamo. Nikada nas nije zaista napustio, stalno nas podsjeća na sebe, ponavlja da ničija pravda nije zadovoljena i da žrtve ne mogu da oproste. Naš rat je toliko pogan da nam nikada nije dozvolio da proslavimo mir, da osjetimo istinsko olakšanje. Stalno, neprestano i iznova, pominje se mogućnost da se probudi, čak jači i strašniji nego ranije. U posljednje vrijeme čini se da se širi, dalje nego što smo slutili.

Za onoga čija kuća gori, rat ne može biti ni mali ni lokalni. On je svjetski i globalni. Ali, ovaj put, plašim se da je zaista ugrožen Sarajlićev "Drugi svjetski mir". A mi ni ovaj naš nismo kako treba okusili.  

(zurnal.info)