Nogometne bilješke: Prljava zarada na ljudskoj strasti

Uočili ste sigurno, na ovom svjetskom prvenstvu uvedene su obavezne pauze za hidrataciju igrača. Navodno, to je učinjeno zbog velikih vrućina, kako bi se zaštitilo zdravlje igrača. Postoji li iko na svijetu ko je zaista povjerovao u ovu bajku? Broj takvih naivaca vjerovatno je identičan broju onih koji i dalje vjeruju da je fudbal sport radničke klase. Doduše, u tom mitu ipak postoji ono dragocjeno zrnce istine koje ga čini postojanijim. 

Bajka, ukratko, glasi ovako: Fudbal je, na svojim počecima, bio radnički sport, njegova istorija povezana je sa istorijom radničkog pokreta. Danas je iznimno teško povjerovati u nju, ali da se barem prisjetimo kako ono ide.

Fudbal se prvo pojavio u industrijskim gradovima u Engleskoj, u koje je u potrazi za poslom dolazio veliki broj doseljenika. Naseljavali su radničke kvartove i nogomet je za njih bio najbrži način asimilacije ("i want assimilate") u novu sredinu. Često je to bio i jedini način zabave, jer radnički gradovi, za razliku od gradskih središta, nisu nudili nikakve kulturne sadržaje. Simon Cooper i Stefan Szymanski u knjizi "Soccernomics" pišu da su u takvim gradovima postojale emotivne praznine koje je trebalo popuniti. Fudbal je za to bio idealan, nije tražio skupu opremu, dovoljan je bio komad livade, štapovi zabijeni u zemlju i nešto nalik na loptu.

Popularnost igre porasla je nakon usvajanja fabričkog zakona iz 1850. godine, koji je uveo ograničenje radnog vremena subotom, do 14 sati. Radnici su tako odjednom dobili slobodno poslijepodne - idealno za fudbal. U Manchesteru je fudbal bio najpopularniji, zato što taj grad ispunjava sve potrebne karakteristike za postojbinu bajke. U njega su se sa svih strana svijeta slijevali radnici - 1800. godine imao je 84 hiljade stanovnika da bi razvojem industrije, nakon jednoga vijeka taj broj narastao na 1,25 miliona. Razliku su u najvećoj mjeri činili doseljenici.

I u ostalim zemljama, fudbal je bio najmasovnija zabava u njihovim industrijskim gradovima, u Italiji su to Milano i Torino, klubovi s najviše navijača u Njemačkoj dolaze iz industrijskog Munchena, rudarskog Gelsenkirchena i pivarskog Dortmunda, a Barcelona, današnja turistička meka, nekada je također imala razvijenu industriju...

Nogomet je najpopularniji sport na svijetu, ima oko 3.5 milijardi poklonika, a kao uzroke tolike popularnosti, sociolozi navode brzinu, nepredvidivost, demokratičnost i društvenost fudbala. Nepredvidivost je najzanimljivija osobina. Zahvaljujući njoj, u nogometu cvjetaju mitovi. Analitičari su istraživali utakmice engleske Premier lige i utvrdili da je u nogometu mnogo veća vjerovatnoća nego u drugim sportovima da će se utakmice završiti pobjedom dotadašnjeg autsajdera. Rezultati su pokazali da su autsajderi pobijedili u čak 45 posto utakmica. Nije zanemariva ni drama koju nudi fudbalska utakmica, jer razlika između odlučujućeg, trijumfalnog gola i razočaravajućeg promašaja može biti samo jedan centimetar.

Dramaturg, književnik, bivši fudbaler i gorljivi navijač Božo Koprivica pisao je:

"Neki fudbalski podvizi su kao sinkopirani džez, neka najbolja Sačmova partitura. Pogledajte posljednje pasove koje je davao na svjetskom prvenstvu 1970. Pele, to su linije koje idu po Platonovoj Ideji ili po glasu Marije Kalas. To može po tome da se mjeri."

U legendu je ušla izjava trenera Liverpoola Billa Shanklya:

„Neki ljudi kažu da je fudbal jednako važan kao život ili smrt. Verujte mi da je mnogo, mnogo važniji od toga.“

Fudbal je velika strast, a na ljudskim strastima oduvijek se najbolje zarađivalo. Korporacije, bankarski fondovi bez lica i bjelosvjetski milijarderi bez morala počeli su kupovati klubove, od televizijskih prava, marketinga, dresova i suvenira zarađivali milijarde. A fudbaleri, heroji radničke klase? Postali su bilboardi koji znaju da driblaju.

Književnik i novinar Jurica Pavičić pisao je da je, sviđalo se to nama ili ne, kapitalizam konačno pobijedio.

- Navijači pjevaju napitnice koje smišljaju copywriteri, navijačka druženja organiziraju pivari, televizijske reklame travestijom ismijavaju nacionalnu gorljivost... U svijetu u kojem je i voda roba, u kojem će sutra zrak biti roba, zašto roba ne bi bile i naše strasti?.

To je prije pet godina priznao čak i Aleksander Čeferin, tadašnji predsjednik Europskog nogometnog saveza (UEFA), kada je kritikovao vodeće engleske klubove zato što na nogomet gledaju kao na “proizvod”, a na navijače kao na “potrošače”. Ne znam otkud taj trenutak iskrenosti, kada su baš nogometni savezi svjesno učestvovali i podstrekivali transformaciju sporta u proizvodnu traku. Fudbalske organizacije učinile su sve da od igre, koja je trebala pomoći radnicima da bar na 90 minuta zaborave ropski život, naprave luksuzni spektakl koji oni mogu posmatrati samo na ekranima. Uveli su svečane lože, namijenjene oglašivačima, sponzorima, bankarskim lihvarima, korporacijskim ajkulama i sličnim predatorskim prevarantima. Ukinuta su stojeća mjesta i uvedena sjedišta za koje običan radnik mora podići višemjesečni kredit da bi kupio kartu za njih. Od nekadašnjih heroja radničke klase, s kojima se nakon utakmice moglo nazdraviti u kafanama pored stadiona, napravljeni su preplaćeni gladijatori, potpuno odvojeni od stvarnog života.

Za to vrijeme, nekadašnja industrijsko-radnička središta propadaju. Navijači su potrošači, a termini održavanja utakmica ne prilagođavaju se slobodnom vremenu radnika, nego potrebama marketinga i što većoj zaradi vlasnika.

Dobar primjer dogodio se 2020. godine. Tada su se za Ligu šampiona kvalifikovala 32 kluba koja su podijelila dvije milijarde eura prihoda od televizijskih prava. Dok je trajala raspodjela, neko je izračunao da ona nije pravedna, jer nisu svi klubovi privukli isti broj navijača i marketinških agencija poput Real Madrida i Liverpoola.Zbog toga su smislili da naprave Superligu u kojoj će učestovati uvijek istih 15 najvećih klubova, koji će na kraju sami podijeliti plijen od čak 4 milijarde eura. Na taj način planirano je da bude iskorijenjena najkarizmatičnija osobina fudbala - nepredvidivost, mogućnost da autsajderi steknu svoj trenutak slave.

Vratimo se trominutnim hidratacijskim pauzama. Prva pauza promovisana je već na otvaranju Svjetskog prvenstva, na utakmici između Meksika i Južne Afrike. Temperatura na terenu iznosila je ugodnih 23 °C. Ipak, igra je zaustavljena nakon samo 24 minute, kao da su igrači izloženi džehennemskoj vatri.  Dok su igrači"spašavali život" ispijajući sponzorske bočice vode, za to vrijeme gledatelji ispred televizora gledali su astronomski naplaćene reklame. Svaka trominutna pauza ispunjena je novim blokom reklama. Nije to bila nikakva briga za igrače, korporacije su samo pronašle novi način da klepe još koju milijardu. Ponovo smo svi zajedno prevareni i to na vlastite oči.

Nema poganijeg, sigurnijeg i obilnijeg načina zarade od profitiranja na ljudskim strastima, na mržnji, ljubavi, strahu... Toga su svjesne i korporacije koje, upravo za te namjene, angažiraju timove psihologa i marketinških stručnjaka. Dobro su nas analizirali i ispravno procijenili da nam je teško boriti se protiv vlastitih slabosti. Bez obzira na sve njihove gadosti, iako svjesni da smo namagarčeni, ostaćemo ispred televizijskih ekrana i strpljivo čekati da nas iznova zavedu.  

(zurnal.info)