Laszlo Krasznahorkai, dobitnik Nobelove nagrade za književnost: Tačka ne pripada čovjeku, ona pripada samo Bogu

Švedska akademija u Stockholmu ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dodijelila je mađarskom piscu László Krasznahorkaiu.

"Njegov uvjerljiv i vizionarski opus, usred apokaliptičnog terora, potvrđuje moć umjetnosti. Krasznahorkai je veliki epski pisac u srednjoeuropskoj tradiciji koja se proteže od Kafke do Thomasa Bernharda, a karakterizira ga apsurdizam i groteskni eksces. Ali njegovo gudalo ima više žica, on također gleda prema Istoku usvajajući kontemplativniji, fino kalibrirani ton" - navedeno je u obrazloženju Švedske kraljevske akademije.

Krasznahorkai je rođen 1954. godine u gradu Gyula, u Mađarskoj. Dobitnik je brojnih književnih nagrada među kojima i najvišeg mađarskog državnog priznanja za književno umjetničko stvaralaštvo – “Nagrade Kossuth’’. Godine 2014. nagrađen je i prestižnom “Nagradom America’’ za doprinos književnosti.

Susan Sontag prozvala ga je savremenim mađarskim majstorom apokalipse na tragu Gogolja i Melvillea. W.G. Sebald napisao je da se univerzalnost Krasznahorkaijeve vizije može mjeriti s Gogoljevim "Mrtvim dušama" i da ona daleko nadilazi sve trivijalnosti savremene proze.  

BESKRAJNE REČENICE

Već s prvim romanom Sátántangó, čiji je približan prevod "Satanski tango", koji je objavio 1985. godine, stekao je kultni status i donio u evropsku književnost novi glas, mračan i ironičan. Ta knjiga opisuje siromaštvo u ruralnim dijelovima Mađarske koje je  Krasznahorkai osjetio na svojoj koži i želudcu tokom djetinjstva. Ali, ova neobična knjiga ne može se tek tako, lako, opisati. Radi se o dvanaest poglavlja u kojima se skoro ciklično ponavljaju iste muke siromaha na seoskom imanju koje prekida dolazak dvojice bivših kažnjenika sa biblijskim imenima. Oni seljanima obećavaju novi život, izlazak iz gladi i odlazak u grad gdje ih čeka konačna sreća. Krasznahorkai apokaliptičnu atmosferu plete dugačkim rečenicama koje kao da oponašaju ritam kiše - a ona neprestano pada i stvara žitko, teško prohodno, blato.     

Upotrebu svojih karakterističnih, dugačkih rečenica objašnjavao je u više intervjua. U jednom je objasnio da svi ljudi cijeli život tragaju za jednom, jedinom rečenicom u koju žele strpati svo znanje o svijetu, sve strahove, želje i nade, ali im to ne uspijeva. Tokom te mučne egzistencijalne potrage, dodao je, striktna pravila sintakse odlaze u drugi plan. 

Tokom gostovanja u Zagrebu 2014. godine izjavio je da je za dugačkom rečenicom posegnuo razmišljajući o tome kako radi ljudski mozak i u čemu se razlikuju svakodnevni i akademski jezik. Svjestan je da su kratke rečenice prikladnije u svakodnevnom govoru, ali smatra da za postizanje sugestivnosti književnog jezika one nisu dovoljne. 

- Na kraju svega, nije važno da li su rečenice kratke ili dugačke, postoje samo dobre ili loše rečenice - zaključio je.

Pamti se i njegova izjava:

- Tačka ne pripada čovjeku, ona pripada samo Bogu. 

Blato, prašina, biblijski motivi i tinjajući strah od apokaliptične kazne ponavljaju se i u romanu "Melanholija otpora", gdje u mali gradić dolazi cirkus sa prepariranim kitom, koji je očigledna metafora na Knjigu o Joni, a jezivi Knez i seoska luđa ponovo postavljaju sukob između urođenog zla i ljudske naivnosti.    

                                                                                           Scena iz filma "Satanski tango"

Dok je pisao roman "Rat i rat" putovao je Evropom, navodno posjetio i neke dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine i to tokom ratnih sukoba. Rukopis je završio u Americi. Zanimljivo je da je tada živio u njujorškom stanu Allena Ginsberga koji je bio oduševljen književnim majstorstvom mađarskog pisca. Uz pomoć velikog beat pjesnika, roman je objavljen 1999. godine. (Na isti način Ginsberg je davno pomogao i Williamu Burroughsu, koji je uz njegovu pomoć objavio romane "Queer" i "Goli ručak".) 

SVIJET I SVIJEST

Nakon Amerike, Krasznahorkai putuje Kinom, Mongolijom i Japanom. Izjavio je da je boravak u Aziji značajno uticao na njega, ali ipak ne presudno - "jer pisac uvijek juri prema istoj tački, prema mjestu na koje nikada neće dospjeti, a specifične geografske odrednice samo predstavljaju početnu tačku puta".  

Po njegovim scenarijima kultni reditelj Bela Tarr snimio je šest filmova, među kojima kritičari ističu "Satanski tango", "Torinski konj", i "Werkmeisterove harmonije" (prema motivima "Melanholije otpora"). 

- Naša ideja nije bila da samo ekraniziramo moje tekstove, nego da zajedno stvaramo priču. Moje tekstove koristili smo kao početke ljubavnih priča, iza kojih smo stvarali filozofsku pozadinu - u jednom intervjuu objasnio je tu filmsku saradnju.

Laszlo Krasznahorkai je već od prve knjige potvrdio status velikoga pisca, koji se ne plaši poniranja u najmračnije dubine i svijeta i svijesti. Svaki susret sa njegovim knjigama traži potpunu posvećenost čitaoca, ali je konačna nagrada za taj trud ogromna. Veća i od Nobelove nagrade za književnost.

(zurnal.info)