Bilješke o čitanju (2): Čudan događaj tokom jedne rečenice

Gramzivost, autobiografija i uzbudljiva potraga

 

Kao i mnogi drugi, i ja gomilam knjige po kući, što je uzrokovalo brojne upale mišića tokom raskošne podstanarske karijere. Dok teglim kutije uz stepeništa, obično razmišljam šta će mi toliki teret u kući. Zašto nakon čitanja jednostavno ne pustim da knjiga ode od mene, kad se već slažem sa onim zaključkom da je talog pročitanog jedina, prava, lična biblioteka? Nemam vrijednu biblioteku, u njoj nema skupih enciklopedija, rijetkih naslova ni kolekcionarskih primjeraka. Na police slažem i kopirane sveske, neke časopise, stripove, dnevnike - takve, intimne predmete. Ako je biblioteka autobiografija onda je moja haotična, čudna i nedosljedna.

Volim kupovati knjige na uličnim štandovima, po buvljim pijacama i antikvarnicama. Presretan sam kada pronađem neobičan naslov. Hvalim se prijateljima, svjesno ih gnjavim, knjigu pokazujem kao konobar koji nudi flašu skupog vina, od sitne kupovine pravim čitav triler... Imao sam mnogo sreće do sada.

Pronašao sam knjigu koju je napisao čovjek opsjednut glodarima. Ispunio ju je svim mogućim informacijama, opštim karakteristikama, vrstama, ishrani, navikama, evolucionom procvatu, razmnožavanju, komunikacionim oblicima... Upozorio je da na zemljinoj kugli živi skoro 2500 vrsta glodara, i da čine više od polovine svih kopnenih sisara. Dramatično je opomenuo skeptike da je i biblijski tekst zabrinut zbog opasnih napasnika, da je Džingis kan pacove koristio kao prethodnicu svojih hordi, da su inkvizitori i gestapovci u mučenjima koristili pacove i da je Hindus Rama, prije nego što je umro od kuge koju mu je prenijela mišja buha, upozorio:

 - Stoički bih podnio moje siromaštvo, kao i ostalih miliona Hindusa iste sudbine, da se u moj život ne uvukoše miševi i opstanak... Zaklinjem se svim bogovima da ću sa lica zemlje uništiti miša, čovjekovog neprijatelja kroz vijekove, makar u pomoć pozvao svu floru i faunu.

Da bi čitalac mišju opasnost shvatio krajnje ozbiljno, brižni pisac iznio je tragični incident u kojem je pacov napao nevinu djevojku dok je jadnica neoprezno masturbirala u poljskom klozetu.

Zaboravljene knjige

Volim zaboravljene knjige takvih posvećenika, uživam da ih vratim u život, makar u mojoj sobi. Jedan od takvih je i učitelj koji je čitav život potrošio u prikupljanju podataka o svom porodičnom stablu. Nije to moćna porodica, nema u njoj političara, advokata ili fudbalera. Najčuveniji članovi su jedna babica kroz čije ruke je prošla populacija prosječnog srednjebosanskog gradića i bubnjar iz rock grupe koja je imala jedan hit. Dirljiv je način na koji je učitelj predstavio svoje rođake. Ako su u životu bili anonimni i neprimjećeni, mogu mirno počivati. Na svijetu postoji jedno mjesto u kojem im je posvećena pažnja kakvu zaslužuju i odata počast kakvu su možda priželjkivali.

Ponosan sam i na otkriće Zbornika radova iz rudarstva i crne metalurgije koji u dosadnim koricama krije fascinantnu studiju o zaboravljenim rudarskim duhovima - perkmanima koji su rudare upozoravali na nesreću i poklanjali im zlato.

Za sitne pare kupio sam i sjećanja jednog beogradskog glumca koji je u Londonu ručao sa Sarah Bernhardt. Iz čitavog susreta najviše su ga dojmile njene ruke. Sjeća se da je tokom ručka uočio da su zapanjujuće prljave. Nije mogao prestati gledati u njih. Prije nego što je napustila sto, glumica je uzela šminku i preko nečiste skrame nacrtala kožu, sitne vene, prozirne dlačice, slabo rumenilo jagodica, nokte, sve... Glumac je na kraju preobrazbe zaključio da su to bile najljepše ruke koje je ikada u svom životu vidio. Prije tridesetak godina pokušao sam napisati roman sa naslovom Ruke Sarah Bernhardt, ali sam se ugušio u pretencioznosti i s olakšanjem odustao.

(Sir Arthur Conan Doyle)

Čudan događaj tokom jedne rečenice

Jedini razlog zbog kojeg želim da posjedujem neku knjigu je nada da ću uspjeti ponoviti užitak kakav sam imao pri prvom čitanju. Hoću da osjetim tu privrženost sjećanju, slast kontinuiteta. Da se pohvalim, to mi je jednom potpuno uspjelo.

Nakon 25 godina ( otprilike, ne mogu znati precizno) ponovo sam čitao Avanture Šerloka Holmesa. U priči Grbavac , tokom riječi godinama iz rečenice - Prvi bataljon kraljevskog munsterskog puka, ranije 117. puka, godinama je već stacioniran u Aldershotu - vratio se osjećaj iz djetinjstva za koji sam bio siguran da je zauvijek nestao. Ali, nije bilo sumnje, čim se pojavio, odmah sam ga prepoznao. Imao je boju ormara sa bakarnim ključem, mirisao na deku u hladu, u njemu je supa podizala poklopac na šerpi, guppy ribica plivala oko kamena u tegli, plastični indijanac napuštao pravila igre, poslijepodne bilo nerazumno dugačko, soba prostrana kao svijet... Nije dugo trajalo, ali je bilo fenomenalno. Sve to, vjerovatno još i više, ali ovoliko se sada mogu sjetiti, vratio mi je dio jedne rečenice.

(Osip Mandeljštam)

Aristokratsko čitanje

Roland Barthes u eseju "Užitak u tekstu" tvrdi da je jedino ispravno čitanje - "aristokratsko" čitanje. Takvim on naziva koncentrisano, posvećeno čitanje.

Čitajte sporo, čitajte sve u kakvu Zolinu romanu, pa će vam knjiga ispasti iz ruku; čitajte brzo, u odlomcima neki moderni tekst, pa će taj tekst postati neprovidan, nepristupačan vašem užitku: vi hoćete da se nešto dogodi, a ne događa se ništa; jer ono što se događa u jeziku ne događa se u diskursu: ono što se "događa", ono što "ide", pukotina s dva ruba, međuprostor naslade, nastaje u obujmu jezikâ, u izricanju a ne u slijedu izričajâ: ne proždirati, ne gutati, nego brstiti, pomno potkresivati, te, kako bismo čitali te suvremene pisce, obnoviti dokolicu nekadašnjih čitanja - biti aristokratski čitatelji.

Ne znam kako je s vama, ali ni u ovom slučaju, ne mogu se povezati sa aristokratskim navikama. Priznajem da vrlo, vrlo često ne čitam na način kakav je Barthes preporučio, nego barbarski, nadmeno i primitivno, iz teksta kasapim i prisvajam samo ono što mi je potrebno.

Mandeljštamov ormar i moja polica

Mandeljštam je napisao da je ormar s knjigama iz djetinjstva presudan za ostatak života - raspored njegovih polica, izbor knjiga i boje korica primaju se kao boja, visina i položaj čitave svjetske književnosti.

Kada sam iznajmio svoj prvi podstanarski stan nisam imao namještaj, pa sam policu za knjige napravio sa ocem. Sklepali smo je od starih dasaka, a ja sam je prebojio u crno da bi izgledala bar donekle pristojno. Vukao sam je svuda sa sobom, po različitim podstanarskim sobama i stanovima, rasklimavala se od vucaranja pa sam je učvršćivao ekserima i dotezao šarafima. I danas je sa mnom. Ne ljulja se, težina knjiga usidrila ju je u tlo.

Od nje sam napravio verziju Mandeljštamove police. Na nju slažem samo meni najvažnije knjige, ne najdraže niti najbolje, nego one koje su izgradile moj čitalački ukus i ko zna šta su mi još učinile usput. Tu su one knjige koje su me svojevremeno uznemiravale i zbunjivale, koje su mi otkrivale nepoznato, upućivale me prema drugačijim pravcima, tjerale da se mijenjam.

Sadržaj te police je nekakav intiman autoportret, do te mjere razgaćen da mi je trenutno neugodno sasvim ga razotkriti. Ipak, tu pornografiju sam egzibicionistički postavio nasuprot ulaznih vrata, da svaki gost čim kroči u stan odmah zna s kim ima posla.

(Venedict Jerofejev)

Kada knjige štite

Umiruje me i sama pomisao na knjigu u torbi ili u džepu. Ona je slatko obećanje predaha. Prije nego što je otvorim, mogu smireno odlagati užitak, jer znam da mi je lako dostupan.  Mogu knjigu prevrtati u rukama, gladiti joj korice, zarezati ih lagano noktom, ako to želim. Zadovoljstvo koje krije je uvijek novo, jer nikada, niko ne može znati šta se može dogoditi u tom malom, naizgled sasvim praznom, prostoru između očiju i stranice. 

Knjiga može vratiti smisao, pokazati ono što se ne vidi, a ipak - jeste, pouzdana je, nesposobna da izda. Iz istih razloga, ako se ne varam, jedan moj poznanik pored kreveta već godinama drži samo knjigu izabranih priča Brune Schulza. Iz nje čita dijelove sa nasumično otvorenih stranica i odavno je zaboravio kako počinju i završavaju priče. Ta knjiga i moj poznanik uspostavili su, čini mi se, odnos majstora i učenika iz kung fu filmova, u kojem učenik bez pogovora sluša sve savjeta, ma kako besmisleni bili, uvjeren da će se trud isplatiti u završnom okršaju.  

Štitile su me i u ratu, kada nije vrijedila ona narodna (valjda) izreka kako će jutro promijeniti sve. Ja sam uvečer bio dobro raspoložen, skoro optimističan, a ujutro se strah vraćao. 

Venedikt Jerofejev kaže da se loši ljudi dobro osjećaju uvečer, ali već u narednoj rečenici objašnjava da su ipak najveća gamad oni koji se uvijek dobro osjećaju. 

- Ako nam je uvečer pijana priroda dala, onda nam to ujutro oduzima i to matematičkom preciznošću. Ako ste uvečer težili idealu - molim, nakon toga će doći poriv prema antiidealu, a ako ideal i ostane, onda potakne suprotnu težnju. To vam je ukratko moja zavjetna hipoteza – piše Jerofejev.

Nastaviće se...

(zurnal.info)