Izražavamo duboku zabrinutost: Kada čujete ove rečenice, gotovo je...

Ništa ne može zaustaviti ubijanja u Gazi. Nikakva primirja niti sporazumi ne vrijede u tom slučaju. Tek, s vremena na vrijeme, izgovaraju se "oštre osude" i "upozorenja", ali ubijanje se ne zaustavlja. Tokom naše tragedije naslušali smo se mnogo sličnih, naizgled, velikih riječi. Nadali smo se da će "civilizovani svijet reagovati" i da će uslijediti "konkretna akcija". Vrlo brzo shvatili smo da nas lažu, ali ipak smo se nadali, jer nismo bili spremni da i bez nade ostanemo.

Kada je lord Owen izgovorio svoje čuveno "Dont dream dreams...", jako smo se ljutili, nismo vjerovali da neko može biti toliko bešćutan. Sada znamo da je on bio jedan od rijetkih političara koji je govorio istinu kada je rekao: "Nemojte sanjati snove da će Zapad doći i riješiti probleme u BiH". Također, danas znamo, ako se rješenje naših problema ne poklapa s interesima svjetskih moćnika, njih takvo rješenje ne zanima. Pošto ste slabi i siromašni, nemate drugog izbora nego strpljivo čekati da oni pronađu nekakvu brzu zaradu u prekidu vaših stradanja. Dok vas zasipaju granatama prinuđeni ste slušati  jalove izjave svjetskih moćnika, fraze ispražnjene svakog značenja - izuzev cinizma. Podsjetiću na nekoliko koje smo slušali onda, a ponavljaju se i danas.

...

Svijet ovo neće dozvoliti...

Kao što rekoh, političari neće reagovati sve dok se rješenje vaših problema ne podudari s njihovim interesima. A, "običan" svijet? On nema vremena, ima svoje probleme, na poslu, u braku, mora vratiti kredite, djeci platiti školovanje, produžiti registraciju, isplanirati ljetovanje... Vaša tragedija u njihovoj svijesti traje onoliko dugo koliko treba spikeru da pročita vijest o njoj. Ponekad desetak sekundi duže, ako imate sreće. Možda i duže, ali ne duže niti snažnije od, recimo, naše reakcije na genocid u Gazi. Budimo potpuno otvoreni, koliko traje vaša reakcija na neku u nizu jezivih vijesti o stradanju palestinskih civila? Koliko je ona snažna?

Pomno pratimo situaciju...

Vjerovatno. Tada prate kome treba prodati još oružja, a kome poslati humanitarnu pomoć.

Izražavamo duboku zabrinutost...

Zabrinutost, pa i duboka, znači da čovjek tek očekuje da se desi nešto loše.

Ova izjava podsjeća na frazu fudbalskih komentatora u situaciji kada se protivnički napadač nađe sam pred golom - "Može biti opasno". Već je opasno, može biti gol.

Moramo spriječiti opasnu eskalaciju...

Već je eskaliralo, genocid je u toku, ne može gore od toga. Onaj koji izgovara ovu frazu vrlo dobro zna šta se dešava, sve je dokumentovano milionima fotografija i video snimaka.

Šokirani smo...

Nisu. Uvjerite se i sami, na konferencijama za štampu potpuno su smireni, dotjerani i začešljani. U stanju šoka, puls je slab i brz, bolesnik ubrzano diše, koža postaje hladna, blijeda i znojna.

Situacija će se razmatrati na posebnoj sjednici...

Posebne sjednice su posebna priča. Morate sačekati zakazivanje sjednice, formiranje dnevnog reda, izglasavanje dnevnog reda, njegovu izmjenu, dopune, raspravu sa suprotstavljenim stavovima, neuspjelo glasanje, dogovor iza kulisa, pa zakazivanje nove posebne sjednice, usklađivanje datuma, formiranje dnevnog reda, izglasavanje dnevnog reda, raspravu u kojoj se osjeća da su se stavovi donekle približili... Nakon svega donesu se neke preporuke koje nikoga ne obavezuju ninašta. Nakon nekoliko mjeseci, neko se sjeti da ponovo zakaže posebnu sjednicu... Možda se tada donese čak i neka deklaracija, ali ona ponovo nikoga ne obavezuje.

Moramo spriječiti potkopavanje regionalne i globalne sigurnosti...

Ova rečenica otprilike znači da će se ubijanje lokalizirati na određenom području od kojega su svi već digli ruke.

Uočili smo brojna kršenja međunarodnog prava...

Međunarodno pravo je do sada toliko puta prekršeno da nisam siguran da uopšte postoji. Siguran sam da postoji pravo jačega, a jači se u svakom trenutku može izdvojiti iz zakona, ako to želi. Međunarodno pravo važi samo kada se discipliniraju slabi.

Ne smijemo dozvoliti...

Nakon najave da se nešto ne smije dozvoliti, obično uslijedi baš to. Kao da se zločinci ovom frazom podsjete šta su do tada zaboravili učiniti.

Pozivamo zaraćene strane...

Naravno, radi se o izjednačavanju agresora i napadnutog, žrtve i ubice. Agresor se poziva da obustavi granatiranje, a žrtva da tiše jauče.

Nakon ove, obavezno uslijedi fraza:

Radićemo na politici pomirenja...

Kada se strane izjednače, onda počinje proces "izrade politike pomirenja". To znači da žrtve moraju, u ime višeg cilja, da oproste zločincima koji su ih ubijali. Da na zemlju spuste kamen kojim su se branili od tenka.

Ova fraza logično vodi do naredne:

Moramo spriječiti humanitarnu katastrofu većih razmjera...

To je priznanje da je već nastupila humanitarna katastrofa, doduše manja zato što samo jedan narod umire od gladi. Veće razmjere katastrofe ne odnose se na hranu, vodu i lijekove, nego na nesmetan dotok nafte i plina.

Izvucimo pouke iz...

Istorija pokazuje da niko nikada ne izvlači pouke, ma koliko istorijska greška ili tragedija bile velike. Pogrešni stavovi se ne mijenjaju, samo se povlače pod pritiskom sile.

Jedinu pouku izvlače industrije oružja koje nakon svakog rata prave sve savršenije strojeve za ubijanje.

Moramo se vratiti zajedničkim vrijednostima...

Šta su uopšte zajedničke vrijednosti? Prema Lisabonskom ugovoru zajedničke vrijednosti zemalja EU su: ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokracija, jednakost, vladavina prava i poštovanje ljudskih prava, uključujući prava pripadnika manjina. Koja od njih do sada nije pogažena?

Doduše, kasno se sada brinuti zbog toga jer zaključak sa posljednje sigurnosne konferencije u Minhenu glasi:

"Naše zajedničke vrijednosti nisu više tako zajedničke."

Ma šta da su zajedničke vrijednosti do sada bile, od sada više ne postoje, tako da se nemamo čemu vraćati.

Humanost je na ispitu...

Nije. Celineu ne smijemo vjerovati za sve što je rekao ili napisao, ali mislim da je sasvim u pravu kada je zaključio da je čovjek human onoliko koliko kokoš leti.

(zurnal.info)