Bilješke o čitanju (4): Čuvaj se savjeta amaterskog Hamleta

Puna, a prazna

Knjige ne nude jednostavna rješenja, one daruju zdravu sumnju, uče nas da ne robujemo dogmama. To je veliki dar, ali "lažnim" knjigama to nije dovoljno. Zbog toga se one pretvaraju da daju precizne odgovore na najvažnija pitanja.

Veliku torbu punu "lažnih" knjiga planirao sam odnijeti u gradsku biblioteku, ali sam se, postiđen, predomislio. Jer, kakav to čovjek poklanja bezvrijedne stvari? Nisam ni u jednom momentu pomislio da ih bacim. Ne znam zašto, možda se plašim da mogu pogriješiti, da nisam dobro procijenio, da sam neku nevinu knjigu sasvim nepravedno kvalificirao kao lažnu. Knjige sam spakovao u kutije i smjestio ih u ostavu. Sada je moj špajz mali depo "lažnih" knjiga. Pun, a prazan. 

 Arogancija i mala čuda

Najprije će biti da sam termin "lažna" knjiga smislio da ne bih neku nazvao lošom. Arogantan je to sud, jer šta uopšte znači loša knjiga? Možda je neka od njih sasvim dobra, ali joj mi nismo dorasli. Ili je naišla na nas u periodu u kojem nismo imali strpljenja za takve knjige? Možda nas je nešto u njoj uvrijedilo, neka tvrdnja iznervirala, pa smo je odbacili?

(Vladimir Nabokov)

Da bismo izbjegli aroganciju, uvijek treba imati na umu da kada se 1955. godine u Parizu pojavio roman "Lolita" Vladimira Nabokova, glave su podigli puritanci, zavidljivci, neznalice ili nedorasli čitaoci i odmah knjigu arogantno proglasili pornografskom. Slično je prošao i Joyce sa svojim Uliksom. Nazivan je prljavim pornografom i dva puta svoju knjigu branio na sudu. Danas se Uliks smatra najvećim romanom Dvadesetog vijeka, napisanim na engleskom jeziku.

Ali, ne smeta mi samo takva arogancija, oduvijek mi je smetala i arogancija nekih čitalaca, onih koji se iščuđavaju nad činjenicom da neko (ko nije, da naglasim, teoretičar književnosti) nije pročitao određenu studiju o Kafki, recimo, ili onih koji se hvale kako su odrastali u okruženju velike porodične biblioteke. Vjerovatno im je to velika prednost, ali mislim da ih oni koji su sami sticali svoju biblioteku lako mogu stići. Jer, oni su do svake knjige mnogo teže dolazili i svaki susret s novom doživljavali kao malo čudo, ne kao običan predmet, porodični escajg recimo, uz koji su odrastali privilegovani. Mislim da je sa svakim novim ushićenjem njihova strast postajala, ako ne veća, onda sigurno životnija od ubuđale porodične biblioteke.

Vodič kroz knjige

Jako je lijepo ako tokom odrastanja imate nekoga ko će vam razviti ljubav prema čitanju. Ja nisam imao previše sreće, bibliotekarka u dječijoj biblioteci bila je jako mrzovoljna osoba, mislim da je prezirala sve što čini njeno radno mjesto - i djecu i knjige. Imao sam i komšiju, amaterskog Hamleta iz moga grada koji me je jednom zaustavio ispred zgrade i zatražio da vidi knjige koje nosim. Bio je nezadovoljan mojim izborom knjiga - E. R. Burroughs, Conan Doyle, Robert Stevenson, Karl May... Rekao mi je da se tako ne čita - nego se izabere jedan pisac, iščita njegov cjelokupan opus pa krene dalje po istoriji književnosti. Tada mi je taj njegov savjet bio dosadan, a danas mislim još gore o njemu.

Dječak Alberto Manguel imao je više sreće od mene - živio je u Buenos Airesu, a komšija mu je bio Borges. U to vrijeme, veliki pisac je bio slijep pa je tražio nekoga da mu čita. Manguel ga je posjećivao od 1964. do 1968. godine. Godinama poslije, u knjizi "Sa Borgesom" zapisao je da se za Borgesa suština stvarnosti nalazila u knjigama, u njihovom čitanju, pisanju, razgovoru o njima.

Manguel se sjeća da je Borgesov stan bio prigušen topao, blago namirisan, vjerovatno zbog maramice natopljene toaletnom vodom koju je pisac nosio u prsnom džepu sakoa. Takva atmosfera dječaka je još više uvjeravala da se taj stan postoji van našeg vremena, u vremenu sačinjenom od Borgesovih književnih iskustava. Ta druženja na Manguela su ostavila toliki utisak da je cijeli život posvetio knjigama i istraživanju biblioteka. Između ostalih, napisao je knjige "Biblioteka noću" i "Selidba knjiga" - koje se mogu čitati kao avanturistička štiva, kao i kapitalnu "Istoriju čitanja".

(Alberto Manguel)

U nastavku ću sigurno prepisati neke rečenice iz tih knjiga. Nemojte sumnjati.

Da li je čitanje važno, i kome?

Francuski pisac Daniel Pennac u jednom eseju zapisao je da, uglavnom svi, znaju da je čitanje i važno i potrebno.

Ima ih koji nikada nisu čitali i toga se stide, onih koji više nemaju vremena za čitanje i zbog toga toliko žale, ima ih koji ne čitaju romane, nego samo korisne knjige, samo eseje, samo stručne djela, samo povijesne knjige, ima ih koji čitaju sve i bilo što, onih koji «gutaju» i čije oči sjaje, ima ih koji čitaju samo klasike, gospodine, «jer sito vremena najbolji je kritičar», onih koji u zrelim godinama «ponovno čitaju», i onih koji su pročitali zadnjeg toga i tog i zadnjeg onog drugog, jer mora se, gospodine, biti u toku… Ali svi, baš svi govore o potrebi čitanja. Uključivši i onog koji vas uvjerava da danas više ne čita zato što je mnogo čitao jučer, no studij je sad iza njega, a u životu je uspio,  ali rado priznaje da su mu te knjige, koje više ne treba, bile doista korisne, čak prijeko potrebne...

Da li je baš tako?

Jedan kantonalni ministar za kulturu i sport u televizijskom intervjuu na pitanje “čitate li” odgovorio je:

- Čitam uglavnom stručnu literaturu iz oblasti turizma, inače nisam ljubitelj književnosti.

Težinu njegove izjave dodatno otežava činjenica da je njegov ministarski resor, pored sporta, i kultura, a tu je već nemoguće zaobići književnost.

Ipak, nije neko iznenađenje što taj ministar ne voli književnost, poznajem mnogo ljudi koji su jedva čekali da prođe obavezan školski teror lektire. Ali, jeste neobično što je on to javno priznao, pred televizijskim kamerama, svjestan da će ga vidjeti i čuti veliki broj ljudi. Jer, ljudi koji ne čitaju knjige rijetko to javno priznaju, građani u anketama govore da nemaju vremena, studenti se žale na tijesne ispitne rokove, javne ličnosti u intervjuima žele da ostave dobar utisak pa se sjećaju “tolstojevskog"...  

Svi oni dobro znaju, ljubiti ili ne ljubiti književnost nije isto kao voljeti ili mrziti bijeli luk, znaju da to ima neke veze sa opštim obrazovanjem i kulturom. Brine to što ministar nije čuo za tu strategiju ljudi koji ne "ljube" književnost. To nam pokazuje da nije govorio potpunu istinu kada je rekao da nije ljubitelj književnosti, stvar je gora - on književnost jednostavno ne primjećuje, u njegovom poretku vrijednosti ona ne postoji.

Moć čitalaca

Alberto Manguel (eto, došao je na red) u knjizi "Biblioteka noću" objasnio je u čemu leži moć knjige, čitanja i čitalaca.

Moć čitalaca ne počiva u njihovoj sposobnosti prikupljanja informacija niti u njihovom umijeđu katalogiziranja, već u njihovom daru za tumačenje, povezivanje i transformisanje onog što su pročitali. Prema talmudskim školama, kao i prema školama islama mislilac može preko vještine čitanja pretvoriti vjerska ubeđenja u aktivnu moć, jer je znanje stečeno posredstvom knjiga dar od Boga.

(Koča Popović kao mladi nadrealista)

Totalitarne vlade oduvijek su se plašile toga. Jer knjige, kako sam već pisao, daruju sposobnost sumnje, preispitivanja svega do same prozirnosti. Legendarni partizanski komandant Koča Popović u mladosti je bio nadrealistički pjesnik. U svom posljednjem intervjuu rekao je da je zahvalan nadrealizmu zato što ga je naučio da ne robuje nikakvim dogmama, pa ni onoj komunističkoj kojoj je posvetio život.

Manguel, ovaj put u knjizi "Istorija čitanja", kaže da se ne plaše samo totalitarne vlade čitanja, nego da čitatelje tiraniziraju u školskim dvorištima i u svlačionicama jednako kao i u zatvorima.

Nešto u odnosu između čitatelja i knjige priznaje se kao mudro i korisno, ali se na to isto tako gleda s prezirom kao isključivo ili isključujuće, možda zbog toga što slika pojedinca sklupčanog u kutu, nesvjesnog prigovaranja sa strane, govori o neprobojnoj privatnosti i sebičnosti, čudnoj tajnoj radnji. ("Idi i živi!" govorila bi mi majka kada bi me vidjela kako čitam, kao da moja nečujna aktivnost proturječi njezinu shvaćanju onoga što znači živjeti.) Pučki strah od onoga što bi čitatelj mogao učiniti izmedu stranica neke knjige, sliči vjekovnom strahu koji muškarci osjećaju prema onome što bi žene mogle činiti u tajnim mjestima svoga tijela i prema onome što bi vještice i alkemičari mogli činiti u mraku iza zaključanih vrata.

Svjestan čitatelj

Ako se sjećate, negdje na početku ovih bilješki posumnjao sam da neki pisci vrlo rijetko čitaju tuđe knjige i zaključio da se ne može dobro pisati ako se sa merakom ne čita.

Viktor Šklovski u knjižici "Tehnike spisateljskog zanata" kaže da je pažljivo čitanje preduslov za dobro pisanje. On predlaže i jednu zanimljivu igru.

- (...) Zatim pokušajte izbaciti maleni dio iz nekakve stranice; recimo kod Tolstoja se opisuje scena između kneginje Meri i njezinog starog oca (u Ratu i miru); tijekom te scene škripi kotač; precrtajte taj kotač i vidite što će ispasti. Vidite što bi moglo zamijeniti taj kotač: da li bi tu bio dobar opis krajolika iza prozora, recimo, opis kiše ili možda spomenuti da je netko prošao hodnikom.

Šklovski daje i konkretan savjet: "Postanite svjesni čitatelj. On je jako potreban književnosti".

(Šklovski i Majakovski)

Koliko je čitao Bernhard

Glasine da mnogi pisci malo čitaju teško je provjeriti, a oni sami neće priznati. Jedini, za kojeg ja znam, da je to uradio je Thomas Bernhard. Ali, ne može se vjerovati baš svemu što on kaže, jer je nekim izjavama samo želio izazvati reakcije javnosti, najradije negativne.

- Živio sam u kući svoga djeda koji je pisao i imao ogromnu biblioteku (...) U to vrijeme samo sam slušao, a gotovo da nisam čitao, jer sam u suštini mrzio knjige. (...) Kada sam imao sedamnaest - osamnaest godina, nije mi bilo ničeg odvratnijeg od knjiga.

Tragom ovih izjava, Bernhardov biograf Miguel Saenz čak je provjeravao biblioteke iz njegove ostavštine. U književnikovoj kući u Obernatalu na policama je pronašao samo primjerke prijevoda Bernhardovih knjiga, vodiče, putopise, nekoiliko knjiga Ernsta Blocha, Lenjinova izabrana djela, "Das Kapital"... i to je otprilike bilo sve.

- Ako postoje dvije vrste intelektualaca, oni koji napišu članak poslije čitanja trideset knjiga i oni koji napišu trideset knjiga poslije čitanja jednog članka - Bernard je pripadao drugima. 

Ipak, Saenz na kraju razmatranja sumnja u svoje traganje. Koliko je čitao Bernhard ne treba zaključivati na osnovu njegovih izjava ili sadržaja privatne biblioteke - nego na osnovu njegovih djela.

- Kada čitamo Bernharda, možemo zaključiti da je raspolagao ogromnom muzičkom kulturom i da je pročitao većinu velikih filozofa, duboko poznavao višu matematiku, dominirao prirodnim naukama i poznavao cijelu svjetsku književnost.

Na isti način i mi možemo zaključiti koliko čitaju neki pisci. Ne treba ih ispitivati, dovoljno je pročitati neku njihovu knjigu.

(Thomas Bernhard)

NASTAVIĆE SE

(zurnal.info)