Kod nas, kao i svuda na svijetu, nacionalizmi hrane jedni druge. Nacionalisti dobro znaju da će ostati gladni ako bude više ljudi poput Franje Šarčevića. A, njihova glad je nepodnošljiva, živ čovjek je teško može izdržati. Neće im glad biti utažena ako Franjo napusti Sarajevo. Nastaviće prebirati po ostacima.

Sjećam se, nacionalisti su mi, godinama poslije, kada sam prvi put uočio da su odnekud izgmizali, bili urnebesno smiješni. Bio mi je smiješan način na koji govore, kako se oblače, bilo mi je bizarno njihovo pozivanje na religiju, tradiciju, mitove, kvazihistorijske zablude... Nisam ih shvatao ozbiljno, sve njihove laži bile su prozirne, svi navodni argumenti očigledno krivotvoreni. Bilo ih je lako ismijavati...

Mislim da imamo manjak strastvenih čitalaca i višak dosadnih pisaca. Taj nesrazmjer je toliki da bi svaki pisac trebao da se stara o bar jednom čitaocu, da mu obezbjedi ugodan i dugovječan život, kako bi ga neko mogao čitati.

Kada čujem da postoje ljudi koji priželjkuju rat, a među njima su često i oni koji su ga iskusili, pomislim, kako je moguće da priželjkuju nešto toliko nehumano, zar su sve zaboravili? A onda, kada bolje razmislim, shvatim da je to zbog toga što je takvima rat doba u kojem su doživjeli svoj životni vrhunac, ostvarenje najmračnijih ambicija. Oni ništa nisu zaboravili, samo žele ponovo proživjeti "lijepe uspomene".

Prigodno je u ovo januarsko vrijeme, kada je puno pijanih glava i napaljenih budaletina, podsjetiti na rečenicu koju je Predrag Lucić zapisao još u aprilu 1991. godine, pred samo otvaranje pakla: "Bolje umrijeti od smijeha nego dati život za državu."

Cijele 2023. godine niko nam ništa lijepo nije obećao. Naprotiv, plašili su nas mogućim izbijanjem oružanih sukoba i prijetili nestankom države. Prognoza za 2024. godinu još je gora, najavljuje se produbljivanje krize. Ako se ta očekivanja iznevjere, imaćemo razlog za slavlje, nipošto za postnovogodišnju depresiju. 

Pisanje je najgrotesknija verzija volje za moći.

Svijet se lako umara od tuđih tragedija. Jer, stižu praznici, radost prvog snijega... A možda i neki novi, uzbudljiviji rat.  

Mir je krotak i blag dan koji nježno teče. I ne prijeti nikome. 

Palestinski izvori saopštili su da je za sedam dana u Gazi ubijeno 1000 djece, a onda je UNICEF objavio da je tokom jedne sedmice ubijeno 700 djece, a 2450 ranjeno. Taj broj je do objavljivanja ovog teksta sigurno još veći, jer izraelsko granatiranje i dalje traje.

Iz vlastite fotelje, u zdravlju i veselju, moguće je učestvovati u komadanju nečijeg tijela ili doma. Ko to može platit?

Zlo je vitalno i uvijek spremno da se prilagodi novom okruženju. Uvuče se na sportske događaje, filmove, popularnu muziku, iskače na tik toku i instagramu, gdje god vidi pogodan prostor. Kao što svjedočimo, na našim prostorima pokazalo je veliku kreativnost i zbog toga ne treba da brine za svoju budućnost. 

Uz prvi maj podsjećamo na "lice sa hiljadarke" - čeličanca Arifa Heralića...

Malo znam o moru, da bih ga sebi približio pripisujem mu osobine koje mi prijaju. U žudnji, pamtim ga ljepšim nego što ono može biti. Moje more zavodljivije je od stvarnog.

Često je dolazio u klub u kojem sam, neposredno prije rata, puštao muziku. Jedne večeri, iza ponoći, gledali smo kako pleše sam, uz The Cure remikse. Kretnje su mu bile spore, udovi vidno teški, ali ipak je bio nekako graciozan, kao ostarjeli baletan koji dobro poznaje svoje tijelo.

Ako mislite da vas se linč u Banjaluci ne tiče, zato što ne živite tamo ili zato što ste tradicionalni, religiozni, uzorno porodični ili odani vlasti, varate se. Niko nije siguran, jer mjerilo društvenih vrijednosti nalazi se u rukama prevrtljivih osoba, koje lako mijenjaju političke pozicije i svjetonazore. Zbog toga se svakom od nas lako može dogoditi da se, jedne subotnje večeri, bilo koje, odjednom krug ljudi razmakne oko nas i da neko kaže: „Ovaj\ova, nije naš\naša“. 

Naravno, zanimljivo je šta je Krleža pisao o Bosancima. Ali, ništa manje nije zanimljivo ni šta je pisao o nacionalistima, uzor patriotima, fanaticima, lopovima, mitomanima, nepismenjacima, lažovima, udvoricama, sažaljenja dostojnim bijednicima, životinjama najmajmunskijim, crvima, generalima, ministrima, članovima središnjih odbora, njihovim tetkama, strinama, zatvorenim veleizdajničkim krugovima…

Reditelj Zlatko Paković se optužuje da ismijava religiju, vrijeđa šehide, majke, sestre, zahuktali intelektualci onda pominju agresiju, fašizam, šovinizam, genocid (čak sedam puta) i udruženi zločinački poduhvat, pa kad su se tako lijepo zagrijali prelaze i na klanje, silovanje i raseljavanje. Naravno, ništa od navedenog nema u predstavi, ali je saopštenje s tolikom strašću napisano da se čini kako bi žarko željeli da ima. 

Divljan, Fadejev, Blok, Simić, revolucija, djeca i gomila malih grafitnih olovaka...