Analitičari nas uvjeravaju da ako glasamo za ove onda će biti dobro, jer će sve ostati isto, dakle nikakvo, ali ipak sadržajnije nego što je nesretnicima u Mariupolju, recimo.

Zahiragić možda izgleda neozbiljno, ali namjere njega i njegovih sljedbenika su izuzetno ozbiljne – blaćenje, degradacija, zastrašivanje, disciplinovanje - usmjerene na sve neistomišljenike, do konačne transformacije društva.

Pun nam je kalendar značajnih datuma. Ali, sem religijskih, znate li makar jedan koji slavljenici dočekuju sa osmijehom? Naši državni i entitetski praznici kod jednih izazivaju ponos a kod drugih prezir. Obilježavaju se godišnjice bitaka, masovnih stradanja, odvratnih zločina, postrojavaju se veterani, ljube ratne zastave...

Kao što se to obično dešava u sredinama u kojima su rodbinske i interesne veze godinama gusto isprepletene, posljednja generacija nacionalista nakaradno je mutirala - oni su primitivniji, direktniji i suroviji od svojih prethodnika, a sve dosadašnje ideje su maksimalno pojednostavljene, kao što to fundamentalisti obično rade

U svojoj televizijskoj izjavi, ministrica nam je iscrtala trougao koji čini njenu Bosnu i Hercegovinu – Predsjedništvo, Vijeće ministara i Parlament. U tom domovinskom trouglu ona zapošljava članove svoje porodice, bliske prijatelje i saradnike. Kada kaže “svi mi imamo dobar život” ministrica misli na stanovnike te Zemlje izobilja, jer sve izvan nje za nju nije stvarni svijet, zamagljeno je i izvan fokusa. Ona tamo više nikoga zaista ne poznaje.

Što se mene tiče, najvažnije u cijeloj priči je to što je bar malo osvijetlila Mehdija Alija, dječaka koji je devet najljepših godina sazrijevanja proveo u pritvoru. Teniser će ovo lako preboljeti.

Godinama sam bio ponosni Djed Mraz, što mi daje autoritet da zaključim: nije dobro nekome pokušati uskratiti ono što ga usrećuje. To ne može biti tradicija niti jednog pristojnog društva.

Najdraže kvazipatriotsko poređenje s domovinom je majka. Mislim da ono nije upotrebljivo na našim prostorima. Ovdje domovine nisu nježne niti brižne. Primjerenije ih je uporediti ih sa razmaženim djetetom koje neprestano skreće pažnju na sebe, histeriše, ispituje granice i traži što mu ne pripada

Ne mogu biti objektivan u ovom slučaju. Ne zanimaju me nikakve ekonomske analize, statistike, opravdanja, naročito ne botovske dezinformacije. U sukobu između rudara i vlasti, slijepo biram rudarsku stranu. Vjerujem da je to strana pravde, da su na njihovoj strani vrijednosti koje smo izgubili.

Mučni poslijeratni period Komšiću nije bio nimalo mučan. Naprotiv, “bilo je to vrijeme ruža”, imao je visoka primanja i uživao sve privilegije koje ova država nekome može dati. Kako sam kaže, bilo mu je “ugodno u miru” i “možda je bio suviše uljuljkan i opušten” pa je zaboravio da državu treba graditi. Kako smo se mi osjećali za to vrijeme?

Svaka nacionalistička ideja je vrlo slična tom grafitu, obavezno je ružna, neprirodna i opasna. Njeni kreatori su svjesni da je ona takva, kao što su svjesni da će se uvijek naći neko da je odbrani, bezglavo i glupavo.

Nema razlike među nacionalizmima. To što je jedan trenutno slabiji od drugoga, to je samo zato što se nisu stekli uslovi da ojača. A kad jedan ojača, uvijek stradaju najslabiji iz redova “drugih”. To stalno treba imati na umu

Dok pišem shvatam da niko dobar iz ove priče više nije s nama. Ostao je cirkus koji se raspada.

Sve je već pod Dodikovom kontrolom u Republici Srpskoj, šta se može promijeniti proglašenjem samostalnosti?

Sve mrtve fabrike ubijene su na vrlo sličan način. Tranzicija i privatizacija predstavljaju procese u kojima naše fabrike prestaju biti naše

Naši mrtvi uvijek su svježi, nije važno kada su izgubili život, u kojem vijeku i kakvom ratu. Za njih ratovi nikada ne završavaju, oni neprestano počinju, iznova i iznova. Na mjestima gdje leže naši mrtvi vrijeme se svija kao u vremenskoj petlji.

Za kraj ljeta objavljujemo bilješke o lijepim uspomenama, krimi romanima, jednom gumenom čamcu, Charlieju i rušenju svijeta

Šta Dodik i Čović mogu uzeti od Bosne i Hercegovine što do sada nisu oteli i šta Izetbegovići i dvorska svita mogu odbraniti što već nisu prigrabili sebi?

Sve što je povezano sa “radničkim” nekada je bilo sinonim za vrijednost i čestitost. Danas to znači biti ponižen, prevaren i potplaćen. Ni otvorenost nije na cijeni u vrijeme kada smo gradove pretvorili u feude šačice tajkuna, koji ne podnose nikakvu konkurenciju, naročito zdravu