Godinama sam bio ponosni Djed Mraz, što mi daje autoritet da zaključim: nije dobro nekome pokušati uskratiti ono što ga usrećuje. To ne može biti tradicija niti jednog pristojnog društva.

Najdraže kvazipatriotsko poređenje s domovinom je majka. Mislim da ono nije upotrebljivo na našim prostorima. Ovdje domovine nisu nježne niti brižne. Primjerenije ih je uporediti ih sa razmaženim djetetom koje neprestano skreće pažnju na sebe, histeriše, ispituje granice i traži što mu ne pripada

Ne mogu biti objektivan u ovom slučaju. Ne zanimaju me nikakve ekonomske analize, statistike, opravdanja, naročito ne botovske dezinformacije. U sukobu između rudara i vlasti, slijepo biram rudarsku stranu. Vjerujem da je to strana pravde, da su na njihovoj strani vrijednosti koje smo izgubili.

Mučni poslijeratni period Komšiću nije bio nimalo mučan. Naprotiv, “bilo je to vrijeme ruža”, imao je visoka primanja i uživao sve privilegije koje ova država nekome može dati. Kako sam kaže, bilo mu je “ugodno u miru” i “možda je bio suviše uljuljkan i opušten” pa je zaboravio da državu treba graditi. Kako smo se mi osjećali za to vrijeme?

Svaka nacionalistička ideja je vrlo slična tom grafitu, obavezno je ružna, neprirodna i opasna. Njeni kreatori su svjesni da je ona takva, kao što su svjesni da će se uvijek naći neko da je odbrani, bezglavo i glupavo.

Nema razlike među nacionalizmima. To što je jedan trenutno slabiji od drugoga, to je samo zato što se nisu stekli uslovi da ojača. A kad jedan ojača, uvijek stradaju najslabiji iz redova “drugih”. To stalno treba imati na umu

Dok pišem shvatam da niko dobar iz ove priče više nije s nama. Ostao je cirkus koji se raspada.

Sve je već pod Dodikovom kontrolom u Republici Srpskoj, šta se može promijeniti proglašenjem samostalnosti?

Sve mrtve fabrike ubijene su na vrlo sličan način. Tranzicija i privatizacija predstavljaju procese u kojima naše fabrike prestaju biti naše

Naši mrtvi uvijek su svježi, nije važno kada su izgubili život, u kojem vijeku i kakvom ratu. Za njih ratovi nikada ne završavaju, oni neprestano počinju, iznova i iznova. Na mjestima gdje leže naši mrtvi vrijeme se svija kao u vremenskoj petlji.

Za kraj ljeta objavljujemo bilješke o lijepim uspomenama, krimi romanima, jednom gumenom čamcu, Charlieju i rušenju svijeta

Šta Dodik i Čović mogu uzeti od Bosne i Hercegovine što do sada nisu oteli i šta Izetbegovići i dvorska svita mogu odbraniti što već nisu prigrabili sebi?

Sve što je povezano sa “radničkim” nekada je bilo sinonim za vrijednost i čestitost. Danas to znači biti ponižen, prevaren i potplaćen. Ni otvorenost nije na cijeni u vrijeme kada smo gradove pretvorili u feude šačice tajkuna, koji ne podnose nikakvu konkurenciju, naročito zdravu

Prsten s glavom indijanskog poglavice privukao je pažnju medija. Novinari pokušavaju da dokuče šta je njegova tajna simbolika i šta se desilo s pečatnjakom koji je nosio dok je marširao kroz Srebrenicu

Prenosimo tekst iz afiše pozorišne predstave “Sedam strahova”, koju je po istoimenom romanu Selvedina Avdića režirala Selma Spahić u BNP Zenica

Stvorio je samoga sebe iz ničega. To jest, od onoga što ga je okruživalo i onoga što je imao u sebi. Dylan je pronalazak vlastitog uma. Stvar nije u tome da ga shvatite, nego da ga prihvatite. On se i inače uvuče u vas, pa što ga ne bi prihvatili?

Besmislena potraga za šahtom u kojem je Muhamed Kondžić napisao roman "Noć nema svjedoka"

Ima dana kada osjećaj zatvorenosti smeta više nego drugih. Nije to pandemijski lockdown, to smo lako pregurali, nego činjenica da smo, ne svojom krivicom, odvojeni od čitavoga svijeta. Da sjedimo u zamci.

Dok razmatramo mogućnost novog rata bilo bi dobro dobro da se prisjetimo da smo trenutno već u jeku jednog – rata protiv virusa. U njemu smo pokazali potpun nedostatak strategije i izgubili bezbroj bitaka na mnogim frontovima. Zbog nemara, neznanja i kriminala naših vojskovođa bilo je pandemijskih dana u kojima smo ginuli kao u najgorim ratnim ofanzivama