Spori kadrovi (audio): Muzej kućanskih aparata i bijele tehnike

Ventilator

Ventilator je otac, na početku svoje posljednje jeseni, rastavio i složio u crnu vreću za smeće. Majka me pozvala da ga sastavim. Nije išlo, kao da nedostaje jedan dio. Ili dva. Majka mi je rekla da je otac u jednoj ladici čuvao uputstva za kućanske aparate. Nisam znao za to. Otvorio sam ladicu i zaista, bila je puna starih instrukcija i garantnih listova za miksere, fenove, veš mašine, televizore, zamrzivače, šporete, pegle, radio aparate, kasetofone, usisivače, frižidere... za sve kućanske aparate koje smo decenijama koristili u kući. Mnogi od njih odavno nisu s nama, proizvodile su ih fabrike koje su zatvorene - Obod, Iskra, Čajavec, Končar, Cer, Grundig, EI Niš, Insa, Iskra, Sonata..., neki su dolazili iz zemalja koje više ne postoje - Jugoslavija, Čehoslovačka, SSSR... U ladici moga oca smješten je muzej kućanskih aparata koji su zujali kroz dva vijeka. Ali, u njoj nisam našao uputstvo za ventilator. Vjerovatno je smatrao da je naprava suviše jednostavna.

Ipak sam ga nekako sastavio, okreće krilca, ali podmuklo stenje i povremeno reži. Rekao sam majci da ga isključi iz struje ako pretjera.  

Zidni sat

Kupio sam novi zidni sat i postavio ga u trpezariju, nasuprot stola za kojim pijem kafu. Izgledao je lijepo u prodavnici, žut, veličine ananas dinje, sa zlatnim kazaljkama. Ali, kada je stigao na zid pokazao je pravo lice. 

Treća kazaljka, najveća, šiljata i oštra, ne pokazuje sekunde, nego milisekunde, možda i manje od toga. Okreće se nevjerovatnom brzinom i to bez šuma, tiktakanja, kuckanja, bilo kakvog zvuka koji normalni satovi prave. Vrijeme prolazi brže nego ikada, ništa ne stižem uraditi, dok srknem kafu, stiglo je podne, tek što se obrijem moram ponovo, dan prođe a da se ne maknem iz trpezarije. Mali žuti sat ždere vrijeme, moj dragocjeni život troši nemilice, kao gastarbajter na odmoru.

Moram ga promijeniti, pronaći sat sličan njegovom prethodniku, onom uz koji se vrijeme lagano ljuljalo, uz koji niko nije mogao ostariti. Tražio sam ga, ali kažu mi da takvih više nema u prodavnici. Odavno nestalo. Nema ni u skladištu. Izgleda da se više ne proizvode.

Frižider

Majstor nas je upozorio na njega:
- Neka vas ne plaše čudni zvukovi. To reaguje plin. 

Čim je otišao, frižider je počeo da zuji, stenje, grgolji... i nikada nije prestao. Moja žena je govorila "šta mu je sad" i spuštala dlan na njega, kao da mu mjeri temperaturu. Vremenom smo se navikli, kao što se sretniji ljudi naviknu na šum mora ili rijeke ispod prozora.

Ima već mjesec dana kako kasno noću progovara. Teško ga je razumjeti, frflja, kao ljudi kojima nedostaju prednji zubi, ali slušam, pokušavam. Odlučio je da progovori, što frižideri rijetko čine, mora da želi nešto jako važno reći. Kad je već tako, bio bi red da ga neko i sasluša. 

(zurnal.info)