Do posljednjeg nevoljnika (audio):Izvještaj sa filantropske večere

Selvedin Avdić

Do posljednjeg nevoljnika (audio): Izvještaj sa filantropske večere

U kuhinji se vuku lajne kokaina, pored kuharice koja priprema brancina.

Izvještaj sa filantropske večere
screenshot

Humanitarno se večera u skupom restoranu.

Skuplja se novac za bolesne, bezdomne, silovane, ostavljene... gosti ne znaju baš tačno za koga, nije ni organizatoru najjasnije, vlasnik restorana pravi se da zna. Doduše, nije ni važno, sve dok je humanitarno, sve dok je filantropski, za siromašne, jadne, gladne... sve dok je od srca.

Naštesrca i od srca piju se vina iz godina blagorodnih, čuvana za ovu priliku. Služe se konjaci i viskiji u čijim nazivima se ubrzano mijenjaju prednjonepčani i zadnjonepčani suglasnici, ali bez brige, ima i domaće rakije, prave šljive, koju je nečiji punac prije četvrt vijeka zakopao u voćnjaku zajedno sa maljutkom. Ima i travarice, loze, viljamovke, jabukovače, kruške, višnjevače, iz naroda, za narod.

U kuhinji se vuku lajne kokaina, pored kuharice koja priprema brancina.

Idu hladna predjela, čorbice, pečenja, salatice... zvecka se, sjecka, a onda oštri rez, slijedi minut šutnje da se pročita poruka podrške predsjednika. S twittera. Aplauz nakon poruke počinje predsjednikova kćerka, koja je glavna kapelnica večeri, kao bespogovorno najveća humanistica i filantropica u okupljenom društvu.

Malo prije torte, već im je muka, ne previše, ali ipak muka. Ali, nema te muke koja može zaustaviti humanost na nedjelu. Ako treba, povratiće do tada pojedeno pa nastaviti filantropsko žderanje. Ne treba sumnjati, njihova požrtvovana borba biće nastavljena sve dok sa ovoga svijeta ne nestane i posljednji nevoljnik.

...

Prethodne redove sam izmislio, jer nikada nisam prisustvovao nekoj humanitarnoj večeri, zato što nikada nisam bio dovoljno ugledan, moćan i bogat. Molim da mi se oprosti ako sam u nečemu pogriješio, jer priznajem, nije mi baš najjasnije kako funkcionišu te večere.

Nije mi jasno zašto tamo sjede ljudi koji su direktno odgovorni za siromaštvo građana, koji su decenijama na vlasti samo zahvaljujući neprestanom izazivanju krize i širenju straha i koji su stekli enormno porodično bogatstvo?

Zašto večerama prisustvuju biznismeni protiv kojih je pokrenut veliki broj krivičnih prijava zbog krađe na javnim nabavkama, koji svoje bogatstvo duguju činjenici da ne uplaćuju penziono i socijalno osiguranje radnicima i varaju na porezu?

Neke od zvanica povezuju se čak i sa ratnim zločinima, kako su odjednom u sebi uspjeli pronaći empatiju?

I ako ćemo zaista pošteno, šta rade oni u restoranima kada bi im krajnji domet trebala biti zatvorska kantina? Kako im se dozvoljava da imaju bilo kakav kontakt sa najranjivijim dijelovima društva?

Kao što vidite, moje neznanje je ogromno, nije mi poznat čak ni temelj koncepta humanitarne večere. Zanima me zašto su za ostvarenje plemenitih pobuda izabrane baš večere, zašto se smatra da je žderanje u javnosti najbolja demonstracija filantropije? Zašto se ne izabere neka druga aktivnost, možda neka dječija igra, recimo "Jurke", čija su pravila lijepo opisana u istoimenoj pjesmi Vaska Pope:

 

Jedni odgrizu drugima

Ruku ili nogu ili bilo šta

 

Stave to među zube

Potrče što brže mogu

U zemlju to zakopaju

 

Drugi se razjure na sve strane

Njuše traže njuše traže

Svu zemlju raskopaju

 

Nađu li srećni svoju ruku

Ili nogu ili bilo šta

Na njih je red da grizu

 

Igra se nastavlja živo

 

Sve dok ima ruku

Sve dok ima nogu

Sve dok ima bilo čega

 

(zurnal.info)