IGRA SE NASTAVLJA: Šta nam se desilo prije 11 godina i jesmo li išta naučili?

Prije jedanaest godina, u februaru, vratio sam se kući nakon protesta i neuobičajeno brzo napisao izvještaj. Tekst sam nazvao "GAME OVER: Šta nam se to dešava (u 10 tačaka)?". Slijedi u nastavku, da ne morate tražiti po stranici:

Može li se situacija nazvati anarhijom?

Komotno, demonstranti se sukobljavaju s policijom, građani razvaljuju društvenu imovinu (ako se ona više smije tako nazvati), saobraćajnice su blokirane, barikade se podižu na sve strane, gore vatre, u plamenu su vladine zgrade, sirene zavijaju, službeni automobili plivaju u rijeci, dim se vije na sve strane...

Ima li nasilja?

Kada bogati pljačkaju siromašne, to je biznis a kada sirotinja uzvrati, onda je to nasilje.

Je li nasilje nekontrolirano?

Jašta je, policija palicama mlati sve oko sebe, kamenje ne bira kome će pasti na glavu, suzavac svima štipa oči, demonstranti nasrću na civile koje sumnjiče da su policajci, napadaju novinare, otimaju kamere, policija hapsi sve što uhvati...

Ima li među demonstrantima huligana i vandala?

Zašto se nazivaju huliganima oni koji demoliraju kancelariju neke državne institucije, a ugledni građani su oni koji su demolirali cijelu državu, rasprodali i opljačkali imovinu, radnike izbacili na ulicu, uništili živote stotinama hiljada ljudi...

Ima li među njima maloljetnika?

Teško je odrediti godine, očigledno je da su brzi, snažni i glasni. I jako bijesni. Nasrću ko poljska konjica.

Da li je sve ovo očekivano?

Samo autisti i sarajevski kantonalni premijer Zeljković iznenađeni su ovim dešavanjima. Socijalne razlike su ogromne i nepremostive. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj postoji viša klasa koju čine političari, srednja u kojoj uživaju državni službenici, a svi ostali (čak i “biznismeni”) plaše se sutrašnjice.

Da li su ovolike razmjere destrukcije očekivane?

Golovi Edina Džeke bili su jedine lijepe stvari koje su građani dobijali od državnog grba. Država decenijama uzima sve što može od građana i zauzvrat ne daje ni ono što bi mogla. U državu ne vjeruju čak ni njeni najviši službenici koji javno izjavljuju da ona ne treba da postoji. Čitav sistem je nelogično ustrojen, počiva na nepravdi, neprestano se ljulja. Teško je odoljeti i ne pogurati tu klimavu konstrukciju.

Da li su demonstranti instrumentalizirani od neke političke opcije?

U ovom momentu ne vjerujem da postoji neki političar čije bi instrukcije poslušali bijesni demonstranti. Čak i da nema povišenog adrenalina, mislim da u Bosni i Hercegovini ne postoji autoritet oko kojeg postoji konsenzus naroda. Ipak, treba sačekati pa vidjeti ko će prvi pokušati osvojiti simpatije naroda. X faktor je otvoren.

Kako će se okončati?

Kako ja to mogu znati?

Jeste li znali sve ovo što sam napisao?

Naravno da jeste. Ali, zašto se onda toliki čude?

...

Zaista sam vjerovao da će ovi protesti nešto promijeniti. Na svaki sam izlazio, učestvovao na okruglim stolovima, pratio plenume. Količina energije me fascinirala. Ali, energija očigledno nije bila dovoljna.

Sjećam se, grupa protestanata upala je u kabinet kantonalnog premijera i zatražila njegovu ostavku. On je mirno uzeo komad papira, napisao nekoliko rečenica, potpisao ih i predao im "ostavku". Protestanti su se zbunjeno zgledali, nizu znali šta od tog momenta trebaju da urade, žvrljotinu predavali jedan drugom kao da je zapaljena, pa su se na kraju zahvalili, "doviđenja", "doviđenja", i napustili kabinet. Premijer se nakon nekoliko dana, u novom službenom automobilu, mirno vratio u kabinet.

Demonstracije su mučno jenjavale. Početna bujica ljudi svakodnevno se smanjivala. Ulice su očišćene od krhotina, fasade prefarbane, demonstranti su kružili gradom, ali više im se niko nije obraćao, na prozore institucija postavljena su nova stakla tako da  službenicima buka više nije smetala. Dokrajčile su ih političke manipulacije, podmićivanja najglasnijih, uhljebljenja, obećanja i slični kokošarski marifetluci.   

Vrlo brzo, život se vratio u stari tok, socijalne razlike su i dalje ogromne, Bosna i Hercegovina nastavila je da gradi društvo u kojem "postoji viša klasa koju čine političari, srednja u kojoj uživaju državni službenici, a svi ostali (čak i “biznismeni”) plaše se sutrašnjice". Moj tekst je postao potpuno besmislen, pridružio se povelikom brdu sličnih dokaza da sam nikakav analitičar. Doduše, nisam nikada ni tvrdio da jesam.

...

Iz apatije su me izvukli studentski protesti u Srbiji. Ponovo se osjeća snažna energija, želja za promjenom, ali ta energija je značajno drugačija od bosanskohercegovačkog bunta iz 2014. Onaj je, kako sam već napisao, podjećao na samoubilački juriš poljske konjice, a ovaj, da se zadržim na vojnoj terminologiji, više liči na strateški planiranu ofanzivu. Studenti su pronašli, nije pretjerano reći, genijalan način obračuna sa tamošnjim režimom - svaki sociopatski karakter žudi za pažnjom, a oni su odlučili da ga ignorišu i traže dijalog sa institucijama. To je najbolji način kažnjavanja sličnih bolesnika, ali i jedini ispravan metod uvođenja reda u državi pretvorenoj u društvo jednog lica.

Studenti i građani u Srbiji ne traže malo, nego sve -  raščišćavanje institucija od korupcije, kriminala, nasilja, primitivizma i lažnih diploma. Svjesni su da je sve manje od toga plastična operacija lešine.

Vlast u Srbiji društvo je potpuno srozalo, a uz njega i vlastitu strukturu koja nema dovoljno obrazovanja, mudrosti niti invencije. Oni su do sada svaki protest gušili na isti način - zastrašivanjem, nasiljem i diskreditacijom vođa. S godinama ta matrica postala je sasvim predvidiva, pa studenti lako pronalaze načine da je izbjegnu, a institucije uništene nepotizmom ne pronalaze novi način. Protivnik je jednostavno mnogo inteligentniji od njih.

Ne mislim da su studenti u Srbiji bolji od onih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ista je to japija. Potreban je samo odgovarajući okidač. Nije mi problem, možete me ismijavati zbog optimizma ili naivnosti, kako hoćete, ali i dalje vjerujem u to.

(zurnal.info)