Thompson i kruševačko ludilo: Šta je to u ljudskom biću što ga vuče prema Perkoviću?

Vijest kaže da je Thompson prodao 130 hiljada ulaznica za svoj zagrebački koncert u prvih šest sati prodaje. Kažu još i da je to rekordni tempo prodaje u istoriji hrvatske estrade.

Kao što svi dobro znamo, svaku estradnu zvijezdu i njegovu publiku ne povezuju samo pjesme, nego i svjetonazor koji izvođač predstavlja. Recimo, Rolling Stonese i ljude koji kupuju majice sa drskim jezikom povezuje krhki san o slobodi šezdesetih, Jalu Brata i njegovu publiku mogućnost lake zarade koju će skršiti na vazdušne patike i brandirane torbice, Acu Lukasa i njegove povezuju vicevi o lakom seksu i teškim drogama, Jelena Rozga sa svojom publikom dijeli bajku o slatkim sekama koje najviše vole da ljube siromašne mornare... Zvijezda mora svojim obožavateljima ponuditi nešto što će ih vezati i nakon što refren utihne, neku zajedničku tajnu zbog koje će oni rado dozvoliti da im se ponovo uzme teško zarađeni novac. 

Šta je to što Marko Perković nudi svojoj publici da su u stanju satima, na kiši i vjetru, čekati u redu za ulaznicu? Šta ga to čini neodoljivo privlačnim pa da se karte za koncert na crnom tržištu prodaju za 200 eura?

Muzika? Prema malom uzorku koji sam čuo, radi se o najprizemnijem hard rocku, kopiji pjesama Divljih jagoda, Crne udovice i Osmog putnika propuštenih kroz filter izlizanih šablona pastirskog rocka. (Doduše, Thompson se ne libi da sasvim neočekivano skrene na teritoriju drugog žanra, baš kao što u tekstovima rado prisvoji dijelove teritorije tuđe države. Hladno ukrade melodiju hita Abbe dok objašnjava razliku između lijevog i desnog skretanja na životnom i svakom drugom putu.) Njegova muzika je očajno staromodna, o bilo kakvoj sličnosti sa modernim top listama nemoguće je govoriti.

Stihovi? Nema stihova. Ima nabacanih mjesta svake balkanske kvazipatriotske mitologije, za rimu se utrkuju vile, hajduci, vitezovi, grobovi, matere, djedovi, konji, zastave, mačevi... Slične tekstove lukavi srednjoškolci podmeću na literarnim takmičenjima na temu domovine, pokušavaju pogoditi ukus žirija u kojem glavnu riječ vode veterani koji su svojevremeno prepisivali lektire.

Svjetonazor? Thompson s pozornice rimovano propovjeda o ljepotama domovine, vrijednosti obiteljskog života, važnosti povijesnog sjećanja, mudrosti predaka, skrušenosti i pokornosti i dok vitla plastičnim mačem poziva na odbranu domovine koja nije napadnuta.

Sve navedeno zdrav tinejdžer prezire. Ja još nisam sreo nijednog koji će, bez da mu zaprijetite smanjenjem vladanja ili oduzimanjem džeparca, strpljivo slušati izmišljene poruke mudrih staraca na samrti. Nema tog adolescenta koji, dok mu mobitel pišti od poruka u viber grupama, bespogovorno prihvata lekcije o obiteljskim vrijednostima.

Pa šta je onda? E, tu dolazimo do male tajne koju Perković i njegova publika dijele. Doduše, teško da je to ikakva tajna ukoliko je zna milion ljudi. Takve tajne obično se nazivaju "javnim", ili svačijim, dakle svi znaju za njih, samo se prave mutavi. Tako "mutavi" kažu da slave heroje domovinskog rata iz devedesetih, ali oblače crne košulje, nose "U" na kapama i mašu NDH zastavama. Kao da stavite kaubojski šešir, čizme s mamuzama, colt u futrolu i obznanite da ste se maskirali u indijanskog vrača. Kada Thompson zaurliče "Za dom", pa mu publika odgovori "Spremni",  niko ne evocira "drevno obećanje hrvatskog naroda Papi Agatonu", kojeg su se ekstremisti uspjeli sjetiti tek prije par godina. Također, nikoga ne zanima da li je Thompson zaista otpjevao ustašku pjesmu "Jasenovac i Gradiška stara". On kaže da nije, ali njegova publika žarko želi da jeste. 

ZABRANJENO VOĆE

Hajde, da se i ja još malo pravim mutav, pa da pitam kako to da nikada niko na Thompsonovom koncertu ne stavi na glavu titovku sa petokrakom? Zašto uvijek klempavo "U"? I partizanski pokret je također važan dio hrvatske istorije. Što se mene tiče, i najčasniji. Partizani su voljeli domovinu, ginuli su da bi protjerali okupatora iz nje (za razliku od ustaša koji su svakom njemačkom vojniku plaćali dnevnicu, troškove municije i goriva za tenkove), branili su porodice i to sve ne samo svoju, zbog slobode bili spremni na žrtvu... Sve što Thompson navodno zagovara. Ali, nikada se niko s takvom kapom nije pojavio na koncertu. Naravno, dobro je da nije, svi prisutni doživjeli bi ga kao istorijskog neprijatelja.

Najveći broj publike na Thompsonovim koncertima čine mladi ljudi. Ne čudim se starim budaletinama, ali zašto mlade privlači desničarka ideologija? Čitao sam analizu u kojoj se tvrdi da se radi o efektu "zabranjenog voća", po kojem sve što je zabranjeno pobuđuje radoznalost, a kod mladih istovremeno i prkos protiv starijih generacija. To se ne može primjeniti na Thompsona, ništa njegovo nije zabranjeno, podržavaju ga političari vladajuće stranke, dobar dio crkve, popularni sportisti, influenseri, nastavnici, profesori... Thompson nije anomalija društva , on ne nastupa po podrumima i periferijskim krčmama, on je ideal, koji se poziva da uveliča proslave na glavnim gradskim trgovima.

Kamo sreće da se sve to dešava samo u ovom okrajku Balkana. Na žalost, u čitavom svijetu desnica sve više podiže krvožednu glavu i regrutuje nove generacije. Efekt "zabranjenog voća" ne može nam pomoći da razumijemo ni tu ekspanziju. Nema tu više ničega zabranjenog, desnice ruke nekažnjeno se dižu u znak pozdrava. Lideri najmoćnijih zemalja i najbogatiji ljudi svijeta otvoreno propagiraju desničarske stavove. Oni su postali mainstream, dok se svaki lijevi, progresivni pokret proglašava izdajničkim ili čak terorističkim. Ideje raznolikosti, jednakosti i uključivosti, koje su trebale iskorjeniti svaku diskriminaciju, protjerane su i proglašene smetnjom u nasilničkom svijetu koji prezire slabe i nemoćne.

Prije desetak godina u Srbiji je objavljena vijest kako je veliki broj učenika srednjih škola u Kruševcu tražilo knjigu "Mein Kampf". Pisac Filip David odmah je reagovao na tu vijest i činjenicu da se "zauvek pokopane i poražene rasističke i mračne ideje predstavljaju kao oslobodilačke i duboko istorijski, naučno, socijalno i politički utemeljene". Tada je upozorio:

- Zato i “kruševačko ludilo” mladih, potraga za Hitlerovom kultnom knjigom, nije samo izolovan bizaran slučaj kome ne treba pridavati previše pažnje. Kada ovakve knjige postaju popularne i tražene, to jednoga dana može da se preobrazi u onu vrstu ludila koje prevazilazi lečenje u psihijatrijskim ustanovama. Ono tada nije samo “kruševačko” i nije samo ludilo.

Dan kojega se Filip David plašio je došao. Brže nego što smo mislili. I to ludilo zaista nije samo naše i nije samo ludilo. Na to neprestano treba ukazivati, jer cijena šutnje pokazala se previsokom.

(zurnal.info)