Spori kadrovi (audio): Muzej kućanskih aparata i bijele tehnike (2)

Mobilni telefon

Moj komšija je na čekanju posla. Već godinu dana ne zovu ga iz fabrike, iako su zapisali, hemijskom olovkom, naglasio mi je, njegov broj telefona. Navikao je on na čekanje, cijeli život nešto čeka, ne zna više šta, samo zna da kasni. To i ja znam, kao što znam da ne vrijedi razmišljati o tome. Ako dođe, dobro je.

Ponekad se ipak nada boljem. Trenutno se nada da će od naknade koju dobija za svoje čekanje moći platiti grijanje. Jer, idu hladni dani, novembar je već tu.

Kada se vraćam kući vidim ga kako stoji uz prozor. U ruci drži mobilni telefon. Ponekad mahnem, ali on nikada ne odgovara. Možda ne gleda u mom pravcu.

Zaustavio me neki dan ispred ulaza i pitao:

- Slušaj, ti bi to trebo znat. Jel Štulić pjeva straobalno ili maestralno jato pingvina?

- Mislim da je straobalno.

- I ja sam bio bliži tome.

Nismo imali šta više reći, dugo nismo razgovarali pa smo se odvikli jedan od drugoga. Zbog toga je zaključio:

- Dakle, straobalno je.

I otišao negdje, dugačkim koracima. On zna gdje. U ruci je držao mobilni telefon.

Pegla

Vrelom peglom pritisnuo je tetovažu na podlaktici. Želio je zauvijek izbrisati lik bivše djevojke. Dugo se oporavljala koža na ruci, pio je antibiotike, opekotinu mazao kremom i pokrivao zavojem. Kada je rana konačno zarasla, nova koža nije izgledala kao nova - bila je siva, suha i namreškana. Vratila se i tetovaža, ali ni ona nije izgledala dobro, uokvirena otiskom pegle, bila je nejasna, blijeda i ružna - kakvo je postalo i sjećanje na bivšu ljubav.

Uskoro je pronašao novu djevojku koja je postala tetovaža na listu noge. Zajedno su otišli u Njemačku. Prije odlaska rekao je da ga, izuzev ružnih sjećanja, ništa ne veže za Bosnu. Dodao je da kod nas još samo ćevapi valjaju, ali da to nije dovoljno za ostanak.

Nikad ga više nisam vidio.

Pisaća mašina

D.H. Lawrence napisao je u jednom eseju da treba živjeti i pisati kao da je svako djelo posljednje u životu - kao da će smrt staviti tačku na kraj svake nove, zapisane rečenice.

Poznavao sam dramskog pisca kojega je morio strah od smrti. Nije krio strah, ispričao nam je kako se bori protiv smrti - čim završi dramu, odmah uvlači papir u pisaću mašinu i počinje novu. Mislio je da ga smrt neće zaskočiti usred dramske radnje. Zvuk njegove pisaće mašine zvonio je kroz noć, obznanjivao da je dramski pisac budan dok svi spavaju. I da je tako životniji od drugih...

I moja majka vjeruje u moć nedovršenosti. Kad god kažem kako mi nešto nedostaje da bih bio potpuno zadovoljan, ona odgovara da je to dobro i da tako treba ostati što duže. Mislim da takvo vjerovanje potiče iz istog izvora kao i kod dramskog pisca, iz straha od smrti. Oboje vjeruju da smrt dođe tek kada čovjek uspješno okonča neki posao, da sve do tada mirno posmatra i čeka kako bi stavila tačku.

(zurnal.info)