DOK TANKI LED PUCA POD NOGAMA:Ubijanje djece

Selvedin Avdić

DOK TANKI LED PUCA POD NOGAMA: Ubijanje djece

Počinje kada djecu zamijene brojevi. To je najteži korak, nakon njega slijedi jednostavan račun, prost kao brojalica za djecu.

Ubijanje djece
screenshot

 

Civilizacija je samo tanki sloj leda na dubokom moru haosa i tame.

Herzog

 

Istina je: lako se navići na ubijanje djece. Svi znamo da je tako, svaka generacija se lično uvjeri, pa ipak se čudimo.

"Kako, zašto, zar je moguće?"

Lako, zato, kako da nije.

Počinje kada djecu zamijene brojevi. To je najteži korak, nakon njega slijedi jednostavan račun, prost kao brojalica za djecu.

Plač postane jedan.

Duboke oči jesu dva.

Kosica puna prašine pretvori se u broj tri.

Cipelice spale s golih stopala su četiri.

Mala ruka krvava ispod noktiju je pet, "daj pet".

Šest je košmar koji zamijeni snove u kojima se raste kada se pada.

Bezuslovna ljubav pretvori se u sedam, osam je tišina koja vrišti iznad svijeta, a devet je mrak, bijel, crven pa crn.

Onda dođe broj deset, i sa njim prva nula, liči na zmiju koja grize rep, na kolo vještica, ralje ljudoždera, okular snajpera. Strašna je, mnogo. Od pogleda na nju skrati se dah.

Ali, za njom brzo, nakon par dana, desetak oštrih komandi, dvadesetak napada i stotinjak granata, eto i druge nule. Nije više toliko strašna, jer već smo je vidjeli. Ona sada pomalo liči na kuhano jaje iz školske menze.

Vidi, vidi, kada se bolje zagleda može biti i kinder jaje... Čak i balon, može i balon, zaista balon. Balon.

A kad dođe i treća nula, gotovo je. Navikli smo se. Nula ko nula. Ne liči ninašta, dosadna, sa svake strane ista. Ne znamo šta bi sa njom, takvom - nikakvom, pa biramo da je ne vidimo. Ona s nama više ništa nema. Ništica ko ništica. A ništa ne da gledati u sebe.

Nema više šta da se broji, zbraja, oduzima, množi ili dijeli, računska operacija konačno je privedena kraju. I šta tada? Od tolikoga besmisla možemo samo krenuti ispočetka. Sa ubijanjem i brojanjem.

Sada će ići lakše, svaki put sve lakše, jer znamo kako, uz koji račun, moguće je navići se na ubijanje djece. Tuđe.

A kad to možemo, onda nema šta ne možemo.

Možemo, recimo, tamo gdje su ubijena djeca napraviti plažu za odmor njihovih ubica. Možemo čitav taj krvavi, tjeskobni pojas uz more nazvati rivijerom. Možemo, zato što nema šta ne možemo.

Dok tanki led puca pod nogama.

(zurnal.info)