Tri decenije naivnog optimizma: Omlet od tvrdo kuhanih jaja

Sjećam se, u ratu smo desetak dana jeli isključivo rižu, nemasnu, tvrdu, potpuno bezukusnu, najviše nalik sitnom šljunku. Dok ju je pokušavao žvakati, jedan prijatelj je rekao da bi sve dao za samo jedan tanki kolutić salame.

- I šta bi onda? - pitao sam ga, jer smo se tih godina najradije zabavljali pričama šta ćemo raditi kada jednom rat stane.

- Zna se, drugi dan bih pitao ima li majoneze uz salamu...

Najvažniji događaj za moju generaciju bio je potpisivanje mirovnog sporazuma u Daytonu. Bilo je do sada različitih izbora za takav događaj, pominjali su se neki rock koncerti, pozorišne predstave, knjige, posjete - nemam ništa protiv toga, ali što se mene tiče bio je to Daytonski sporazum. Iz praktičnog razloga - prestali smo ginuti. I, konačno smo dobili taj slatki kolutić salame.

Slatka je bila i euforija nakon prestanka rata, čak su se i boje na ulicama promijenile, svjetlo je nahrupilo sa svih strana. Naravno, nije bilo teško napraviti korak naprijed nakon rata - bilo je dovoljno da ne puca. Ali, kada smo zatražili majonezu, počeli smo uviđati mane Daytona - njegovu nelogičnost, diskriminatorske odredbe, betoniranje nacionalnih podjela... Zbog takve nedovršenosti, iz njega su nacionalne "elite" uzimale samo ono što im je potrebno, različito tumačile kontekst, kupusale ga kako kome odgovara i obesmišljavale, sve dok naš primjerak sporazuma i fizički nije nestao s ovih prostora.

Nekako u to vrijeme shvatili smo da nas ni prisustvo smrti nije napustilo, iz prvog reda upoznali smo kako "rat ubija one koji misle da su ga preživjeli". Počela je i manipulacija strahom od novog, još krvavijeg rata, paranoja koja traje sve do danas. U svaku novu godinu ulazili smo sa upozorenjem da su pred nama mjeseci još veće političke krize. Vjerovali smo da samo međunarodna zajednica ne dozvoljava da se mitraljezi izvuku iz trapova, depresija je rasla, a Daytonski sporazum se sve češće počeo nazivati "ludačkom košuljom".   

Bivši britanski ambasador u BiH Charles Crawford nedavno je dao intervju za N1 u kojem je govorio o Daytonskom sporazumu. Odmah da kažem da mi se nimalo nije dopao ležeran i pomalo podsmješljiv ton ambasadora. Ne tvrdim da ga nismo zaslužili, ali malo me povrijedilo to što je njemu sve to skupa pomalo zajebancija, a meni je odredilo život. Ali, to je samo subjektivan osjećaj, zbog njega ne treba zanemariti ono što je gospodin Crawford iznio u tom razgovoru.

U vrijeme potpisivanja sporazuma nalazio se u Britanskoj ambasadi u Moskvi i sve posmatrao izdaleka, ali je očigledno imao sve potrebne informacije. Prema njegovim tvrdnjama, čitav proces je urađen u strašnoj žurbi jer je Clintonu trebao neki diplomatski uspjeh da bi bio ponovo izabran. Velika zamjerka ambasadora je i činjenica da među pregovaračima nije bilo previše "razumnih" ljudi, niti eksperata koji razumiju važnost koju je Jugoslavija pridavala "narodu" i "narodnostima". Tamo je nabrzinu postavljena ideja o konstitutivnim narodima koja je odmah bila diskriminatorna jer "ostali" nisu mogli birati svoga člana Predsjedništva.

- I pisao sam o tome u radu koji sam napisao na Harvardu 1998., '99., rekavši da je bosanski ustav jedinstven u svijetu jer je neustavan, jer s jedne strane uključuje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, ali s druge strane uključuje glasačke aranžmane koji su na prvi pogled diskriminatorni. To je nekako smiješno. I ako gradite veliku zgradu na prilično, ne znam kako da kažem, prilično sumnjivim temeljima, završite sa zgradom izgrađenom na sumnjivim temeljima. - rekao je Crawford.

U nastavku razgovora, bivši ambasador je također upotrijebio "jestivu" metaforu:

- U Bosni smo počeli s omletom, a završili s tri tvrdo kuhana jajeta koja se ne miješaju.

Kad je već tako, novinar je s pravom pitao ko će sada preuzeti odgovornost i pomoći Bosni i Hercegovini da izađe iz političke krize. Crawford je uz osmijeh odgovorio:

- Ko bi trebao gurati Bosnu? Bosna bi trebala gurati Bosnu. Ja ne želim gurati Bosnu. Muka mi je od guranja Bosne. Zašto bih trebao trošiti novac gurajući Bosnu? Imam druge probleme o kojima treba da brinem...

Dakle, eksperiment nije uspio, zgrada se ljulja na sumnjivim temeljima, kućepazitelji kradu struju i otirače ispred vrata, stanari su u panici, samo čekaju kada će situaciju pogoršati izbijanje požara, poplave ili curenja plina. Ali, arhitekti i izvođači radova odbijaju odgovornost za katastrofu.

Nemamo pravo da se ljutimo na Crawforda, samo je javno rekao ono što sve diplomate odavno misle, ali on je u penziji pa nema više razloga da koristi bilo kakva diplomatska ublažavanja. Sem toga, u pravu je, zašto bi neko trošio svoje dragocjeno vrijeme i još dragocjeniji novac na nas? Nije njegov problem što ne postoji "Bosna koja će gurati Bosnu", što mi nemamo političku snagu koja to može ili želi uraditi, što je ideja građanskog društva kidnapovana i falsifikovana. Mi ni danas, kao ni prije 30 godina, nemamo "razumnih" pregovarača koji razumiju koncept države, zemljom svih ovih godina vlada, manje-više, ista koalicija koja se bori isključivo za kontrolu javnog novca i u toj borbi produbljuje nacionalno nepovjerenje, koje je trenutno doseglo razinu pješadijskog rova. Mogućnost Daytona 2 nimalo ne ohrabruje. Sve projekcije njegovog sadržaja koje slušamo (nadati se da se radi o pustim željama), govore da izmjenama ne bi bila spriječena diskriminacija, nego bi podjele bile još naglašenije.  

Od tvrdo kuhanih jaja, koje je pomenuo ambasador, nemoguće je napraviti onaj nekadašnji omlet.

Trideset godina od Daytonskog sporazuma prošlo je nevjerovatno brzo. Ništa se ovdje nije promijenilo, izuzev nekoliko generacija mobilnih telefona.  Skršili smo decenije koprcajući se u "ludačkoj košulji", tu depresiju ne mogu ublažiti ni brda salame i majoneze. Nasjeli smo na svaku prevaru koja nam je namještena i red je da platimo svoju naivnost. Ipak, najvažnije je da ne dozvolimo povratak na rižu, ako je ono uopšte bila riža. Valjda smo bar to u stanju, jer od toga nema ništa važnije. Sjećate li se, bilo ju je nemoguće sažvakati, pa smo je zalijevali vodom? Sve je bolje od toga, tako se tješim.

(zurnal.info)