Bilješke o čitanju (1): Kako korisno potrošiti život i čitati cijelim tijelom

Mnogo više volim čitati nego pisati. Razlog je jednostavan i sasvim logičan - zato što je pisanje rad, a čitanje užitak i mislim da više od toga ne moram objašnjavati.

Život se sasvim korisno može potrošiti samo uz čitanje, da čovjek ne napiše niti jedan stih ili priču. S druge strane, ne može se dobro pisati ako se sa merakom ne čita. Na žalost, ponekad mi se čini da danas postoji mnogo više pisaca nego čitalaca. Zbog tog nesrazmjera, svaki pisac morao bi se brinuti o svojim čitaocima i svakodnevno strepiti da se nekome od njih nešto ne desi, jer ako ostane bez čitalaca njegovo pisanje neće imati previše smisla.

Saveznik i neprijatelj

Jan Parandovski u "Alhemiji riječi" piše da čitalac svakom piscu može biti saveznik, ali i neprijatelj, ukoliko se radi o pravom čitaocu - "onom koji ne traži nikakve metafore i ograde, koji to svoje ime dobija u časovima opštenja sa knjigom, koji je nevidljiv, dalek, nepoznat".

Zagonetan u svojoj tajanstvenosti, adresat iz nepoznatih ulica, stanovnik hiljada gradova, palanki i sela, prolaznik koji zastajkuje pred knjižarskim izlogom, vlasnik slobodnih trenutaka koje posvećuje knjizi na klupi u parku, u vagonu, u krevetu. Potencijalni saveznik ili neprijatelj.

Siguran sam da je ljepše biti čitalac nego pisac. Kako sam već pisao u "Autobusnim bilješkama", čitaoci znaju da u književnosti nema takmičarskoga metra, da nije važno ko je više ili brže pročitao, da je važno samo ono što se dešava između čovjeka i knjige, da je taj međuprostor jedino pravo poprište. Čitalac je uvijek dostojanstven, što se za mnoge pisce željne pažnje ne može reći. Susret dva strastvena čitaoca je susret dva iskustva, dok je susret dva pisca vrlo često samo sudar dvije frustracije.

Često pozajmljujem knjige drugim čitaocima, svojim knjigama dozvoljavam da lutaju po tuđim domovima. Priznajem, nekada mi nije lako, uplašim se da se nikada neće vratiti kući, ali takav je život odraslog čovjeka.

(Henry Miller)

U "Knjigama mog života" Henry Miller je napisao da su knjige jedna od rijetkih stvari do kojih je ljudima mnogo stalo. Kada piše "ljudi" siguran sam da Miller misli na čitaoce, i to one najstrastvenije, jer sumnjam da u savremenim ljudskim žudnjama knjiga zauzima toliko dragocjeno mjesto. Bilo kako bilo, on piše:

A što je čovjek bolji, to će se lakše rastati od svojih najdražih predmeta. Knjiga koja leži nečitana na polici, to je neiskorištena municija. Knjige moraju, kao i novac, biti neprestano u opticaju. Pozajmljuj i uzajmljuj najviše što možeš - i knjiga i novaca! Osobito knjiga jer knjige vrijede mnogo više od novca. Knjiga nije samo prijatelj, preko nje se sprijateljuješ s drugima. Kad si pročitao knjigu u kojoj ima pameti i duha, obogatio si se. A kad je daš nekom drugom da je pročita, trostruko si se obogatio.

Ako ni zbog čega drugoga, knjige treba pozajmljivati bar zbog tog obećanja blagostanja.

Grijeh čitaoca

Od knjiga tražim samo užitak. Ako sam u drugim stvarima u životu pravio kompromise, ponosan sam na to što sam nepopustljiv u tom odnosu. Kada mi bilo šta zasmeta, odustajem od čitanja, bez obzira na preporuke, kritike ili mjesto koje neka knjiga ima u istoriji književnosti.

Singer je rekao da nema većeg grijeha za čitaoca od čitanja knjige koja mu se ne dopada. U jednom intervjuu je dodatno zaključio da nikakav komentar ili fusnota ne treba da nam objašnjavaju sopstveno zadovoljstvo. Meni je to savršeno opravdanje za čitalačku aroganciju. Malo je vremena, a na svijetu ima tako mnogo knjiga koje sasvim sigurno neću stići pročitati. Ipak, ponekad se pitam, kako bi se život odvijao da sam čitao i knjige koje sam morao? Možda bi se sve pravilnije složilo, smirilo u svom okviru, spokojno i pouzdano? Možda bi sve bilo jednostavnije, prohodnije, s manje sumnje i straha? Tako se pitam. Ne prečesto. Jer, tada bih morao razmisliti o još jednom pitanju: Zašto u životu nisam birao samo one ljude koji su mi potrebni?

(I. B. Singer)

Izvinjenje, penzija i mirovina

Borges je u uvodu za svoju Osobnu biblioteku ( Molim da mi, gdje god da je, oprosti što ga zloupotrebljavam kako bih podržao klimave teze. Prečesto ga uznemiravamo, ali teško je pisati o knjigama a ne pomenuti bar par rečenica iz mora divota koje je o njima napisao. Možda je to i  nepristojno.) napisao: Knjiga je puki predmet, zabačen svezak među inim svescima što napučuju ravnodušan svemir, sve dok ne nađe svog čitaoca, osobu kojoj su namijenjeni njezini simboli. Tada nastupi ono posebno uzbuđenje zvano ljepota, onaj predivni misterij što ga ne mogu odgonetnuti ni psiholozi ni retorika.

Nema mnogo stvari koje volim raditi više od čitanja. U ovom momentu mogu se sjetiti samo četiri, ali neću ih navoditi jer me to može uvući u nesporazume, a njih imam više od svega na svijetu.

Knjigama posvećujem veliki dio vremena. Čitam po nekoliko istovremeno, približno isti broj čeka na svoj red, imam i desetak knjiga koje neprestano prečitavam, a toliko je i onih koje planiram pročitati u penziji. Možda je od penzije preciznija riječ mirovina, jer maštam da će se tada sve oko mene smiriti pa ću moći čitati koliko poželim. Nadam se da ću se u penziji konačno dočepati one polaganosti za koju nas ubjeđuju kako je više ne zaslužujemo.

Ne živim od knjiga, ne prodajem ih, ne iznajmljujem, ne mogu prehraniti porodicu od čitanja ili pisanja. Ipak, nikada, ni u najcrnjim danima nije mi palo na pamet da odustanem od njih. I ja sam čitao šta Henry Miller misli o životu i knjigama, znam i da je Kafka savjetovao dječaka Gustava da je iz života lako izvući knjige, ali iz knjiga veoma malo života. Iako obojicu izuzetno cijenim, nisu me pokolebali. Nije uspio ni jedan univerzitetski profesor kada mi je preko ramena rekao da su mu dosadile knjige, namjestio šešir i pun očekivanja izašao u noć. 

Sve dok me čine sretnim nema razloga da preispitujem svoj odnos prema njima. Valjda bi sreća trebala biti ono čemu težimo u životu. Sem toga, poznajem mnogo ljudi koji imaju sličan odnos prema knjigama. Jedan od takvih odlučio je da pročita Krležine Zastave na ljetovanju u Dubrovniku. To je i uradio, neizmjerno sretan na praznoj terasi, dok mu se djevojka samotno sunčala na plaži i razmišljala o njihovoj vezi. On i danas u tome ne vidi ništa neobično. Nju, na žalost, više nemam priliku da pitam.

(J. L. Borges)

Digresija, ali biće ih još

Ovdje ću ponovo napraviti digresiju, ne sumnjam da će ih do kraja teksta biti još mnogo, takva je tema a i ja sam takav karakter.

Dakle, ne slažem se sa konceptom "knjiga za plažu". On podrazumjeva da se uz more ili neku drugu stajaću ili tekuću vodu, čitaju samo takozvana "laka" štiva, poput detektivskih ili ljubavnih romana. Smatram da se baš na takvim mjestima, u hladovini koja opušta, trebaju čitati zahtjevni tekstovi, pomenute "Zastave" ili "Potraga za izgubljenim vremenim", knjige koje zahtjevaju kontinuitet u čitanju, a tako nešto možemo obezbjediti samo na godišnjem odmoru.

Kad smo već kod godišnjeg odmora, da pomenem i ovo, prije nego što krenemo dalje. Francuski srednjoškolski profesor filozofije Phillipe Delerm napisao je izvrsnu kratku bilješku o čitanju na plaži, u kojoj opisuje da nije baš lagodno čitati na plaži - sunce zasljepljuje, mora se mijenjati položaj svakih nekoliko minuta, trne lakat, pa rame, vjetar nosi kristaliće prašine... Ali, tvrdi Dellerm, sve te neugodnosti na kraju se isplate.

Ako predugo čitamo s rukama ispruženima pred sobom, brada se ukopava i usne srču sprud, potom sjedamo, s rukama prekriženima na prsima, jedna ruka u pravilnim razmacima klizi kako bismo okrenuli i označili stranicu. To je mladenački položaj, zašto? On čitanje vodi prema pomalo sjetnim prostorima. Svi ti uzastopni položaji, svi ti pokušaji, ta zamaranja, ta slast na mahove, eto to je čitanje na plaži. Čovjek ima osjećaj da čita cijelim tijelom.

Nastaviće se...

(zurnal.info)