Bilješke uz Spomenar Mirze Idrizovića: Kako dobar čovjek odgovara na zlo?

Rat je i Mirza Idrizović u Sarajevu sanja zelenu travu u kojoj se odmara pas dalmatinac, a na rubu polja, na sjenovitom brijegu leži grad Livno.

"Iz ljubičaste dubine izlazi Zuko Džumhur, obučen u englesko odijelo za jahanje, sa Šerlok Holms šeširom na glavi, monoklom i štapom u ruci. Za njim ide Adem Čejvan, u kožnom mantilu, komesarskim čizmama i lenjinskom kapom na glavi, gura strai motocikl i kazuje ove stihove:

"Taj je junak vrlo ogolio,

na njem ništa od odila nije

na glavi mu fesić kapa mala

kapa mala vrlo izderana,

kroz kapu mu perčin ispanuo,

a za pasom samica kubura

takav bješe Budalina Tale..."

Sa posljednjim stihom Idrizović se budi pored svoje Zlate. Zajedno leže u hodniku njihovog stana zato što je dan prije granata udarila u balkon pa je samo ta prostorija ostala čitava.

Snovi su iskrivljena ogledala stvarnosti, često sazdani samo od krhotina i nanovo spojeni u neredu. Teško je pretpostaviti kako nastaju, pa tako i zašto je reditelj sanjao ovakav san. Možda zato što je u proljeće 1978. godine zajedno sa Zukom Džumhurom bezuspješno po Banjaluci tražio grob Budaline Tala - "junačine, a ljutog siromaha".

NAŠ ŽIVOT SU ELEMENTI

Ovaj san, kao i traganje za mezarom krajiškog junaka, Mirza Idrizović bilježi u knjizi koju je nazvao "Spomenar". Mislim da ne pretjerujem kada pišem da se radi o jednom od najvažnijih pisanih svjedočanstava o opsadi Sarajeva. Također i najljepših, jer Idrizović piše sa iznimnim osjećajem za detalj, bilježi iskusnim "filmskim okom", bez nepotrebnih digresija koje opterećuju papir ili filmsku traku.  Radi se o nekoj vrsti ratnog dnevnika, ali "Spomenar" je odlično izabran naziv za njega. Iz više razloga.

Sučen sa svakodnevnim ratnim strahotama, on ih vrijedno bilježi i uočava:

"Naš život su elementi: voda, plin, vatra, drva, struja, brašno, ulje, riža... eksplozije, smrt."

Uz pomoć citata iz svetih knjiga, literature, scena iz filmova..., pokušava da razumije apokalipsu kojom je okružen. Da bi se odmorio, nestaje u pejzažima Ismeta Mujezinovića ili oniričkim scenama Ibrahima Ljubovića, sjeća se putovanja, Stoca, Mostara, Istanbula, Španije, Pule... druženja, razgovora, prijatelja...

Dok jede konzervu sa lukom, sjeća se kafane "Park" iz koje se odlazilo u "Istru" ili "Klub kulturnih radnika", sanja kiselu čorbu iz krčme "Proleće" i pače "od glave" kod Hadžibajrića. Čita spisak zijafeta Vejsila Brave i razmišlja kako su sva jela povezana, onako kako je sve na svijetu povezano -  "što zna svako, osim budala i nacionalista":

"A, umalo da zaboravim da vam kažem da se rakija pije noću, jer su tada svi dušmani u krevetu".

Uspomene održavaju Mirzu Idrizovića , ali nije samo zbog toga "Spomenar" dobro izabran naziv. Idrizović u knjizi pominje svoje prijatelje i saradnike koje je izgubio u ratu. Sam je dva puta bio u blizini smrti, jednom u kombiju dok se vraćao sa snimanja, kada je vozača pogodio snajper, drugi put u tramvaju kada je "sijač smrti" pokosio putnike pored njega i Zlate. Ali, o tim događajima Idrizović piše škrto, samo zato što smatra da je to neophodno. Kada piše o smrti drugih znatno je opširniji, emotivniji, opisuje šta su radili u životu, citira njihove rečenice, evocira susrete... Kao da im želi vratiti dostojanstvo koje im je potpuno nedužnima oduzela bezumna smrt, da ih spasi bar od zaborava kada to nije mogao učiniti na drugi način.

SPOMENAR NESTALIH

Tokom čitanja bilježio sam imena koja Idrizović pominje, da bih mu bar malo pomogao u njegovom naumu. U "Spomenaru" su sačuvana imena Hajrudina Krvavca (kojeg je Mišo Smajlović pitao "ima li ovome kraja", a Šiba mu odgovorio: "Nisu sve varijante isprobane. Treba Srbi da napadnu Srbe, Hrvati Hrvate i obratno"), Žike Ristića, reditelja dokumentarnih filmova, koji je pronađen smrznut u zimu 1992. godine u svom stanu na Čobaniji, kipara Alije Kučukalića, akademika Josipa Lešića, Zlatka Lavanića, reditelja filma "Strategija švrake", profesorice Razije Lagumdžija, snimatelja Jana Berana, scenografa Vlade Brankovića, slikara Ibrahima Ljubovića, reditelja Ahmeda Obradovića, Midhata Mutapčića koji je režirao prvo remek djelo BH filma "Nada", ilustratora Željka Marjanovića, novinara Zlatka Vidovića koji je preminuo u zgradi televizije, arhitekte Sulejmana Đape, pjesnika i dramskog pisca Miodraga Žalice, Mirjane Dizdarević koja je umrla od tuge, Branka Mikulića, fotoreportera Salke Honde, snimatelja Branka Tešanovića, elektroničara Vlade Mašića, Eve Čerešnješ koja mu je objašnjavala majstorstvo Čarlija Čaplina, Dejana Vidovića, Jurice Malisa koji je odveden u Kulu i nestao, Jadranke Minić, Amira Begića...  Nakon dženaze filmskog snimatelja Emila Šećibovića, piše Idrizović, hodža je zamolio prisutne da pređu kod susjednog mezara jer tom rahmetliji niko nije došao na dženazu. U tom momentu granate počnu padati na mezarje, svi se razbježe, a hodža ostane da uči u kaburu.

"Ruši se i nestaje moj svijet", piše Idrizović, a kada ga novinar pita da li je, nakon tolikih smrti filmskih radnika, ovo rat protiv filmadžija, mirno mu odgovara:

 "Ne, protiv civila."

U knjizi je zabilježio i svoj posljednji susret sa Zukom Džumhurom, dva dana prije njegove smrti. Hodoljubac je bio slab, govorio šapatom. Vezira ga je pitala: "Znaš li ti Zuko, ko sam ja", a on je odgovorio: "Znam, La Pasionaria!"

Idrizović piše da je Džumhur "umro na vrijeme", sahranjen na brijegu iznad Konjica.

"Šta bi rekao danas, kad bi sa tog mjesta pogledao rodni grad. Kada bi ugledao srušeni Mostar i krhotine Mosta. Stolac bez Begovine i svijeta sa kojim se družio i akšamlučio. Počitelj sa velikim križom na kuli. Trebinje bez Trebinjaca. Višegrad bez Višegrađana. Sarajevo bez Vijećnice i Magribije džamije, razrušeno i opkoljeno. Banja Luku bez Ferhadije. Foču bez Aladže. Misleći tako, sjetih se da je volio sevdalinku "Dvije su se vode zavadile..."

ZAUHAR

"Spomenar" je pun zanimljivih i važnih epizoda, jako ih je teško navesti u jednom tekstu. Idrizović se sjeća druženja sa Susan Sontag, premijere predstave "Čekajući Godoa" koju su odigrali "razdragani i gladni glumci", predstave "U zemlji posljednjih stvari" sa Vanessom Redgrave, izložbi u Collegiumu Artisticumu, poetskih večeri, važnih izložbi, koncerata... Ratno, gladno i žedno Sarajevo, pokazuje nevjerovatnu "razdraganost" i kreativnost. To kao da i njega iznenađuje i pokreće, iznova se zaljubljuje u grad, kada je to moguće obilazi njegove mahale, prolazi pored zatvorenih kafana, "oživljava" ruševine, gleda u prazne prozore prijatelja kojih više nema, sjeća se vaterpolista na Bembaši, šeta omiljenom ulicom sarajevskih reditelja - Gundulićevom, u kojoj su snimali Hajrudin Krvavac, Suad Mrkonjić, Aleš Kurt, Ademir Kenović...

Posljednji zapis u knjizi napisan je u decembru 1995. godine. Idrizović u Ljubljani, kod ambasadora Uglješe Uzelca, gleda potpisivanje Mirovnog sporazuma u Parizu. Na televizijskom ekranu traje scena u kojoj Izetbegović, Tuđman i Milošević sjede za stolom, a iza njih stoje najveći svjetski moćnici. Idrizović piše:

"Beket je obični amater. Njegov apsurd je čisti realizam!" - kažem glasno.

Vrata ambasadorove sobe otvara prvi sekretar ambasade Besim Ćulahović.

"Muštuluk, Besime!"- kaže ambasador Uglješa Uzelac šeretski - dobio si Federaciju!"

"Zauhar!" - odgovara Besim Ćulahović u istom stilu.

Posljednjeg dana decembra u Ljubljani pada snijeg. Prošao je Božić.

RAZLOZI

Mirza Idrizović preminuo je 1997. godine, a  "Spomenar" je objavljen naredne godine u izdanju MESS-a. Ako se neko pita, zašto ja tek sada pišem o knjizi objavljenoj prije 27 godina, odgovaram da postoji nekoliko razloga.

Prvi je zato što je to potresna, uzbudljiva, topla knjiga, napisana u ratu, o ratu, ali u njoj nema ni naznaka mržnje, osvetoljubivosti, patetike (iako autor napominje da Sarajlije imaju sva prava na nju) ili površnih zaključaka koje je pregazilo vrijeme. Takve knjige su rijetke i nikada ih nije kasno ni čitati niti pisati o njima. Drugi je to što sam je, nakon niza preporuka, dugo bezuspješno tražio i tek nedavno konačno, zahvaljujući prijatelju, uspio pročitati. A, ovakve knjige morale bi nam biti lako dostupne. Jer, na žalost, čini se da su došla vremena potpuno drugačija od ove knjige, dakle puna mržnje, osvetoljubivosti, patetike i površnih zaključaka,  još i netolerantna, mrzovoljna i histerična. Mudrost, smirenost i empatičnost "Spomenara" može nas podsjetiti kako dobar čovjek odgovara na zlo. Neka to bude treći, najveći, razlog.

(zurnal.info)