Otišla teška industrija: Izgradićemo fabriku čipova ili ćupova... isti đavo

Zeničke željezare više nema. Ali, ne bi nam taj nestanak trebao biti preveliki šok, jer godinama smo se navikavali na njeno propadanje. Tokom banditske poslijeratne tranzicije ona je pretvorena u igračku, koju su jedan drugom dodavali kuvajtski, indijski i fočanski tajkuni, a tokom njihovih igrica ona se smanjivala, topila kao grudva snijega, dok se nije pretvorila u prljavu, otrovnu baricu.

NEMA ŠTA NEMAMO

Željezare više nema, ali kamo sreće da je to jedini gubitak, nema više ni rudara, vatrostalaca, velikih građevinskih firmi, nema čega nemamo. I tačno se zna ko je kriv za to, zna se ko je vodio privatizaciju, upravljao industrijom, pravio se da planira, investira... niti jedna vlast nije nedužna. Činili su to iz različitih razloga, neki su podmićivani, neki se „ugradili” u posao, a neke to jednostavno nije zanimalo, jer nisu imali vlastiti interes.

Za to vrijeme, tajkuni su odbijali bilo kakvu odgovornost za grad, uz saglasnost vlasti na svim nivoima trovali su ga nemilice, na razne načine odbijajući da poštuju ekološke standarde. Ako se dogodi neki veći pritisak građana, prijetili su konačnim rješenjem – zatvaranjem fabrike i otpuštanjem svih radnika. Kompanija Pavgord nastavila je tu praksu - obmanjivali su javnost pričama o „zelenoj energiji” što je drugi naziv za spalionicu otpada, a otpor građana pokušali su slomiti prijetnjama o otpuštanju radnika. Sada su prijetnje ispunili.

Ostaje pitanje šta će biti sa Zenicom, kako će se nestanak industrije odraziti na grad?

TRI DOGAĐAJA

Tri su događaja odredila Zenicu i sva tri su povezana sa Željezarom, kako sam već pisao u knjizi „Moja fabrika”.

Prvi se dogodio 1892. godine, kada su praški veletrgovac željeznom robom Leon Bondy, fabrikanti čelika iz Wilchelmsburga braća Moritz i Adolf Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru koju su nazvali “Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica”.

Drugi se dogodio 1948. godine, kada je socijalistička vlast napravila prvi petogodišnji plan industrijalizacije Jugoslavije i u njemu predvidjela modernizaciju zeničke željezare.

Treći ključni događaj jeste rat i privatizacija Željezare nakon njega.

Pokušat ću ukratko objasniti kako sam sklepao ovaj historijski dunđeraj.

Značaj prvog događaja potvrđujem činjenicom da je Zenica sve do izgradnje Željezare bila kasaba, s mahalama, čaršijom, malim zanatsko - poslovnim sokakom, džamijom, medresom, mektebom i grobljem. Nakon izgradnje fabrike dobila je vodovod, kanalizaciju, električnu rasvjetu, osnovne škole, biblioteke, pjevačke zborove, dnevne novine... Postala je gradić.

Broj stanovnika Zenice utrostručio se do kraja petogodišnjeg plana, broj škola bio je deset puta veći (150), izgrađeni su institut, bolnica, stadion, banke, hoteli, kina, mostovi... Mogla se nazvati gradom.

Doba nakon trećeg događaja još proživljavamo. Nakon što je izdržala rat, Fabrika je konačno poklekla. Grad koji se duže od jednog stoljeća oslanjao na svoju Fabriku izgubio je svaki oslonac i počeo se urušavati u sebe.

ZAOBIĐI ME

Doduše, za Zeničane se svijet prvi put srušio kada je Fabrika tek izgrađena. Teško su podnosili promjene, čak i prolazak željezničke pruge. Plašili su se da će u kasabu nahrupiti novi svijet i unijeti nemir “među djecu”. Muhamed Serdarević je u jednom tekstu pisao da Zeničani imaju jednu zajedničku identitetsku tačku, a ona glasi: Zaobiđi me.

Švedski historičar Peter Englund u knjizi "Male historije" piše da se cijela Evropa tog doba plašila promjena:

“Sa dolaskom kapitalizma stara agrarna Evropa se slama; vidovi života i rada koji su bili uglavnom nepromijenjeni stotinama, hiljadama godina, razbijaju se u komadiće. Ranije feudalno društvo bilo je izuzetno stabilno i tradicionalno, svaki čovjek je poslušno i skoro bez razmišljanja išao stopama svoga oca, nasljeđivao njegov društveni položaj, njegov rad i uslove života. Sa kapitalizmom se uvode pojmovi kao što su razvoj i napredak. Građani u usponu slave ono što zovu samopoboljšanjem, početi praznih šaka i uspeti se naviše. Naša generacija teži dalje, više, više. Nijedan vid života nije više vječan, već se smatra samo krajnje privremenim stanjem, u kojem nas nezadovoljstvo rastrže kao svrab ispod kože.”

Kemal Hrelja u uvodu knjige "Zenica i njena okolina" opisuje potrese koje su u kasabi izazvali prvi fabrički dimnjaci:

“Gradska civilizacija koja se nakalemljuje na dojučerašnju bosansku kasabu – Zenicu – nuzproizvod je industrijalizacije koja se u njoj provodi od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Pa što je sredina zaostalija u kojoj se vrši industrijalizacija, to je složenost problematike veća i potresi, kao popratna pojava probijanja novog kroz oronule okvire starog, sve jači. Prvi tvornički dimnjak u Zenici zatamnio je svojom sjenkom idilu vjekovne nepromjenjivosti i sporosti težačko-kasabskog života, i u njegova shvatanja, način života, način mišljenja i moral unio zabunu i poremećaje koji su stalni pratioci smjene perioda.”

ČIPOVI I ĆUPOVI

Sjećam se kada je zeničko Općinsko vijeće nakon rata raspravljalo o budućnosti Željezare. Bila je to zabavna, bizarna rasprava,  iz sadašnje perspektive tragična. Sjećam se, za govornicu su izlazili vijećnici, blago rečeno, sasvim neupućeni u problematiku. Jedan od njih je predložio da se na mjestu željezare izgradi fabrika čipova, što je prema njegovim riječima „koliko moderan toliko i prosperitetan posao”, pa odmah dobio aplauz. Nesporazum se pojačao kada je drugi „stručnjak” pitao kako osigurati toliku glinu, kao i tržište za ogromnu količinu ćupova koje može ispeći ogromna Visoka peć...

Otprilike u isto vrijeme, na istom mjestu, odvijala se jednako, ako ne i više, komična rasprava o novom identitetu. Skakalo se na noge na svako pominjanje radničkih prava i socijalne pravde koji su svrstavani u neželjene ostatke „komunističkog mraka”. U takvom „nuru demokratije” i „intelektualnom ozračju” praznog populizma svih ovih godina razmatrala se problematika srednjebosanske industrije.

Na žalost, čak i ondašnji sastav zeničkog Općinskog vijeća, u poređenju sa današnjim, bio je naučni institut. Danas je to tek klimoglava struktura slijepo odana načelniku Fuadu Kasumoviću, koja podstiče divlju gradnju i uništavanje zelenih površina. Njima povjeriti planiranje petogodišnjeg plana bilo bi krajnje neozbiljno, jer nisu u stanju obezbijediti pristojno grijanje grada za predstojeću zimu niti odvoz smeća, što jeste u njihovoj nadležnosti. Ni u kantonalnim vlastima nije ništa bolje, dok se otpuštaju željezarski radnici, ministar privrede svečano otvara samouslužnu praonicu automobila. 

OTRCANI VIC

Volio bih da griješim, ali ako se nešto ne promijeni, ako se ne pronađe neki razvojni put koji ne podrazumijeva samo tržne centre, nemamo kuda nego da se vratimo u doba prije dolaska one četvorice austrougarskih tajkuna, „u idilu vjekovne nepromjenjivosti i sporosti težačko-kasabskog života” o kojoj je pisao Hrelja. Bila bi to ponovo skučena kasaba sa ustajalim zrakom, u kojoj po ostacima industrije lešinare tajkuni sve manjeg kalibra i čiji su stanovnici osuđeni na staru identitetsku tačku: „Zaobiđi me”. Ne zagovaram povratak dimnjaka, taman posla, ali ima li neko u ovoj državi neku ideju koja bi bila bolja od fabrike čipova ili ćupova i sličnih otrcanih viceva?

Znam i ja da nema, ali eto, nada umire zadnja, kako obično govore ljudi na rubu očaja.

(zurnal.info)