Evolutivni zadatak razuma, kakav god doista bio u odnosu na ljudsku vrstu, svakako je u 21.stoljeću već dobrano izigran. Događa se predaja matriksu, oslobođenje straha od smrti vještačkim postojanjem. Kao da ne vjerujemo da iza svakog profila na facebooku postoji stvarno biće, koje (već) ima iskopan grob.

Dan je jesenski kišan i zimski hladan. Takav me u potpunosti naselio i iz misli istisnuo sve drugo što se gibalo i titralo u mene...

Sveopšta korupcija i otimačina, bez ikakvog ustručavanja, osnovno je obeležje srpskih vlasti. Naprednjačka oligarhija jednostavno radi šta joj se prohte, otimaju javna dobra, pljačkaju budžet, a još se i enormno zadužuju na račun stanovništva koje će silne desetine milijardi evra morati jednom da vrati zajmodavcima.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

U našim slučajevima, dakle, nacionalizmi su neozbiljni, time smiješni i dobra podloga gogoljevskom izvrgavanja ruglu ružnih kolektivnih osobina.

Soliter nam tone, kaže susjeda starica, uplašena. Svi šute u liftu, prave se da nisu čuli. Rašivena dolazećom vodom, Sana pipa u mraku ušće Gomjenice. U daljini, iz ove perspektive, Crveni soliter izgleda kao mesingana pločica s imenom i brojem, okačena o sivi vrat vojnika.

Najveća nervoza vladala je kod onih koji tokom prvog mandata nisu zaokružili sve poslove i počistili iza sebe sve materijalne dokaze pa su prinuđeni da se ponovo kandiduju. Dugo su strepili da će ih rival, ukoliko pobijedi, iz čiste pakosti i ljubomore na njihov uspjeh, strpati u zatvor. Zamislite samo njihovo olakšanje kada je tokom izborne noći brojanje glasova prevagnulo u njihovu korist

Nije problem u nevremenu, njegove razorne moći mogu se uspešno zauzdati ili bar ublažiti, problem je u vlasti koja predstavlja pravu prirodnu ljudsku nepogodu od koje nema spasa. Ili, preciznije, neljudsku – pošto u tako radikalnoj ravnodušnosti prema sudbini sopstvenih sunarodnika, komšija, sugrađana nema ničeg čovečnog.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

I ništa ne postoji slađe, ništa ne postoji ljepše od potpune odvojenosti od svijeta u pola devet ujutro, kad napokon bolnih udova utonem u san. Neće on biti okrepljujući, neće on možda biti ni zdrav, ali bit će samo moj, jer đavolji sat je prošao, putnici su otputovali, komšinica je otišla, lift je utišao, ptice ću opet vidjeti jednom.

Na viberu je uključio kameru i tepa djevojčici, očito kćerki, dok u drugom planu razgovara s majkom djeteta. "Ma anđele jedan, vidi ti njoj zvrka na čelu, ljubavi, vidi tatu svoga... Primakni dijete više, glupačo" - glasno se obraća ženi, potom opet tepa curici - "ma srećo ne plači, šali se tajo..." "Sve ti jebem, primakni je", odjednom je zaurlao

Za spektakularne priče nije potrebno spektakularno živjeti. Dovoljno je nakon buđenja ugledati mačku koja doji tri mačića, češkati psa koji ti se mota oko nogu ili iz otvorenog dlana jabukama hraniti magarce.

Dokazivati ministru da je i latinica srpsko pismo, da su neki srpski jezikoslovci učestvovali u njenom stvaranju, da je slovo “đ” napravio Đura Daničić, da je možda važniji sadržaj knjiga od tipografije, da postoji opšti interes čitalaca da im bude dostupna sva vredna literatura, da proterivanje latinice pomalo podseća na ona davna spaljivanja knjiga u Nemačkoj, da je to sakaćenje srpske kulture i pročaja – sasvim je bespredmetno.

U Pregledu sedmice 23. do 29. septembra poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

"A zašto vi pišete hrvatski?" Kako mislite, pa to mi je maternji. Uostalom za me isto je - većina oko mene piše srpski. Razumiju me, čitaju, znaju jezik. To nije ni hrvatski, nego naš, zajednički jezik, onaj nekadašnji srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Ako u mom jeziku netko vidi objekt mržnje već u formi, to je dobro za čitanje teksta jer će tražiti veći stupanj pozornosti, kontemplaciju koja iziskuje prijevod u glavi, i to na riječi koje čitatelj u vokabularu nema, jer se i ne bavi poetskom formom ikakvog teksta.

Osamdeset godina je prošlo od Kecmanovićeve partizanske bilješke o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve što je zapisao tačno je, sve što smo učinili svih tih godina bilo je pogrešno.

Cijelu godinu radiš kako bi si, na koncu, priuštio dva tjedna mučenja - dugačko putovanje do mjesta u kojemu vladaju gužva, nesnosna vrućina i skupoća. Kući se vraćaš jednako programiran kakav si od kuće otišao. Vraćaš se onome što pretenciozno nazivamo običnim, malim, svakodnevnim životima.

Narodni heroji ionako ništa ne znače široj javnosti koja je već decenijama ogrezla u najcrnji revizionizam, pa joj najsvetliji likovi istorije služe za sprdnju. Ne obećava slučajno gradonačelnik “kvalitetnu ekshumaciju”, to znači da on misli kako građani od njega očekuju drugačiji tretman posmrtnih ostataka, otprilike onako kao što se tretira smeće.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.