Nije problem u nevremenu, njegove razorne moći mogu se uspešno zauzdati ili bar ublažiti, problem je u vlasti koja predstavlja pravu prirodnu ljudsku nepogodu od koje nema spasa. Ili, preciznije, neljudsku – pošto u tako radikalnoj ravnodušnosti prema sudbini sopstvenih sunarodnika, komšija, sugrađana nema ničeg čovečnog.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

I ništa ne postoji slađe, ništa ne postoji ljepše od potpune odvojenosti od svijeta u pola devet ujutro, kad napokon bolnih udova utonem u san. Neće on biti okrepljujući, neće on možda biti ni zdrav, ali bit će samo moj, jer đavolji sat je prošao, putnici su otputovali, komšinica je otišla, lift je utišao, ptice ću opet vidjeti jednom.

Na viberu je uključio kameru i tepa djevojčici, očito kćerki, dok u drugom planu razgovara s majkom djeteta. "Ma anđele jedan, vidi ti njoj zvrka na čelu, ljubavi, vidi tatu svoga... Primakni dijete više, glupačo" - glasno se obraća ženi, potom opet tepa curici - "ma srećo ne plači, šali se tajo..." "Sve ti jebem, primakni je", odjednom je zaurlao

Za spektakularne priče nije potrebno spektakularno živjeti. Dovoljno je nakon buđenja ugledati mačku koja doji tri mačića, češkati psa koji ti se mota oko nogu ili iz otvorenog dlana jabukama hraniti magarce.

Dokazivati ministru da je i latinica srpsko pismo, da su neki srpski jezikoslovci učestvovali u njenom stvaranju, da je slovo “đ” napravio Đura Daničić, da je možda važniji sadržaj knjiga od tipografije, da postoji opšti interes čitalaca da im bude dostupna sva vredna literatura, da proterivanje latinice pomalo podseća na ona davna spaljivanja knjiga u Nemačkoj, da je to sakaćenje srpske kulture i pročaja – sasvim je bespredmetno.

U Pregledu sedmice 23. do 29. septembra poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

"A zašto vi pišete hrvatski?" Kako mislite, pa to mi je maternji. Uostalom za me isto je - većina oko mene piše srpski. Razumiju me, čitaju, znaju jezik. To nije ni hrvatski, nego naš, zajednički jezik, onaj nekadašnji srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Ako u mom jeziku netko vidi objekt mržnje već u formi, to je dobro za čitanje teksta jer će tražiti veći stupanj pozornosti, kontemplaciju koja iziskuje prijevod u glavi, i to na riječi koje čitatelj u vokabularu nema, jer se i ne bavi poetskom formom ikakvog teksta.

Osamdeset godina je prošlo od Kecmanovićeve partizanske bilješke o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve što je zapisao tačno je, sve što smo učinili svih tih godina bilo je pogrešno.

Cijelu godinu radiš kako bi si, na koncu, priuštio dva tjedna mučenja - dugačko putovanje do mjesta u kojemu vladaju gužva, nesnosna vrućina i skupoća. Kući se vraćaš jednako programiran kakav si od kuće otišao. Vraćaš se onome što pretenciozno nazivamo običnim, malim, svakodnevnim životima.

Narodni heroji ionako ništa ne znače široj javnosti koja je već decenijama ogrezla u najcrnji revizionizam, pa joj najsvetliji likovi istorije služe za sprdnju. Ne obećava slučajno gradonačelnik “kvalitetnu ekshumaciju”, to znači da on misli kako građani od njega očekuju drugačiji tretman posmrtnih ostataka, otprilike onako kao što se tretira smeće.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

I onda, ako smo sretni, ide „treća životna dob“. U kojoj smo, ako imamo sreće, relativno zdravi i bistri. I tad, nećete vjerovati, baš tad imamo jedinu mogućnost da živimo vlastiti film. „Meni nije važno imam li vode, plina, i koliko je hrane u frižideru“, govori slučana prolaznica, penzionerka, koju je zaustavila novinarska ekipa, da je pita kako preživljava. „Meni je važno da imam kablovsku televiziju i puno kanala koje ću da gledam. Znači, djeca mi plate struju, ja platim kablovsku. I meni dobro.“ I bila sam tužna kad sam to čula

Jesam li ona posljednja generacija koja zna tko je Vuk Karadžić, i tko je Tesla, ili tko je Žika Pavlović, tko Kafka, ili Modigliani ili Ella Fitzgerald, što zna tko je Šostakovič, ili što zna tko su bili stoici, tko je bio Marko Aurelije, tko ga je učio... Ili da je Puškin poginuo u dvoboju, da je Mandeljštam nestao u gulagu, ili kako režira Kokan Mladenović... Izgleda

U prijateljskoj atmosferi naše redakcije, svakog 20-tog u mjesecu, ugostimo sagovornike i sagovornice čiji se glasovi slabo čuju u vrijeme opšte histerije i konstantne buke.

Povratak u Mostar bio je povratak u jesen. Dočekala nas je opjevana mostarska kiša. U grudi mi se naselila melankolija. Osmijeh Ljube Čupića koji sam vidio u Nikšiću sjetio me na to da njega nisu ubili samo zbog ideala. Ubili su ga i jer je bio lijep.

Dobro, i vrapcima na grani je jasno šta je cilj nacionalne čitanke. Indoktrinacija mladih naraštaja, uterivanje dece u Prokrustovu postelju nacionalnog identiteta, pravljenje malih nacionalista, stvaranje podanika a ne slobodnih građana, svođenje ličnosti na etničku dimenziju, sakaćenje nežnih dečjih duša, i sve to kroz neku vrstu maskirane predvojničke obuke.

U Pregledu sedmice 9. do 15. septembra 2024. poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Postalo je preočito pri ovim vrelinama, kako se zaoštrava globalna nestašica vode, hrane, energije i mineralnih rezervi. Bitka za resurse davno je počela, i dakako da je nismo skužili, zauzeti sobom. Traje rat na svim frontama, svi Jahači Apokalipse napajaju konje na izvorima.