Čovjek se rodio u Banatu i ono za što sam se posebno zakačio jeste njegov lament nad činjenicom da je samo za vrijeme njegovog djetinjstva grad u kojemu se rodio nekoliko puta mijenjao ime. Te Bečkerek, te Veliki Bečkerek, te Petrovgrad a, na koncu, Zrenjanin. Kako god se zvao taj grad je i dalje ostajao njegov zavičaj, mjesto za koje su vezana njegova najranije sjećanja.

U nekoj iole uređenoj državi stvari bi izgledale potpuno drugačije. Tu bi se vodile javne debate o tome da li je moguće iskopavati litijum bez pogubnih posledica po životnu sredinu, institucije koje uživaju poverenje bi davale stručna mišljenja, eksperti iz raznih oblasti bi polemisali, zainteresovane strane bi iznosile svoje argumente i pregovarale.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Ti bi da ubojice, tako si rekao, kaže Lj., dakle da svatko tko je ubio, nosi do svoje smrti kosti onoga koga je ubio! Pa, ako si ubio jednog čovjeka, nosiš neveliku kesu s 206 kostiju. Ali, ako si ubio petoro, osmoro ili više, ako si masovni, tada  ti je teret s kostima ogroman, a nitko ti neće pomoći da ih nosiš!

Život kao da postaje uspomena na budućnost.

Naprednjacima bi bilo mnogo lakše kad bi mogli da se totalno opuste, pa da vladaju kao pravi tirani, bez donošenja bilo kakvih uredbi i zakona, prosto da rade šta god im padne na pamet. Na njihovu žalost, Srbija se nalazi na evropskom kontinentu, pa su povremeno primorani da sopstvenoj samovolji daju privid zakonitosti.

U Pregledu sedmice 22-28 jula 2024. poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Meni je dakle, već sasvim zamisliv scenarij koji će uključivati bager u rušenju Crvenog solitera. Jer će, deco, doći novi vlasnik, nasljednik tog nesretnog Avdije, njegovih njiva i bašči na kojima je soliter. Taj će sve da proda "nekom našem", a ovaj, recimo, poželjet će baš tu eto - teniske terene!?

Ponekad mi se plače ali kad vidim u malim stvarima koliko su moji prijatelji tužni onda se naljutim.

Pored upozorenja, postoji još jedan razlog za pisanje ovog teksta. U razgovoru sa putnicima na onoj pauzi u Olovu, sinulo mi je da je kod nas paranoja zapravo postala realističan, opravdan i legitiman pogled na svet.n Nikad dovoljno opreza, jer nikad ne znaš odakle ti preti opasnost. Država i društvo su u totalnom raspadu, ništa ne funkcioniše kako treba, pa zato valja biti obazriv i smotren čak i tamo gde strahu na prvi pogled nema mesta.

Nebeske vode, za razliku od zemaljskih, imaju svoje ćudi. Nekad uz nebeske kiše plačemo, nekad se smijemo i otvaramo im svoje zagrljaje, a nekad spavamo. Ili makar jako želimo da mirno spavamo, do sutra, kad će se možda sve promijeniti, ili neće, ali nam je svejedno.

U Pregledu sedmice od 16. do 21. jula poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Mogao bih danima pisati o našim avanturama i njezinom karakteru. Ali danas samo osjećam žal za svakim danom kojeg nismo proveli zajedno, žalim zbog toga što sam znao otputovati i zanemariti je makar je uvijek ostajala okružena ljubavlju.

U ovih petnaest godina izmijenjalo se nekoliko garnitura političara. Čini mi se da nije bilo gore od ove današnje, koja je beskrupulozija nego ikada. Ideologije više nema ni u tragovima, sve se svodi na prizemni populizam koji je dimna zavjesa za primitivni grabež

Ovo su fragmenti samo jedne tragične sudbine iz Sovjetskog Saveza, a sličnih ima na desetine miliona. I to je zemlja kojoj se dive ovdašnji putinofili, zemlja koja je samu sebe tako žestoko i surovo osakatila da sama pomisao na oporavak deluje kao prazna fantazija. I tom državom neprikosnoveno vlada čovek koji potiče iz organizacije koja je organizovala gulage...

Petu epizodu podcasta „Radićeva 2“ posvetili smo sebi. Obilježavamo 15 godina Žurnala, naše redakcije smještene u Radićevoj 2. Gosti pete epizode su Eldin Karić, izvršni direktor Centra za razvoj medija i analize, pod čijim okriljem je nastao Žurnal i Tomislav Marković, Žurnalov dugogodišnji kolumnista iz Beograda.

U Pregledu sedmice od 8. do 15. jula poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Moderni teatar se mora cijeniti ne po tome koliko on zadovoljava navike publike, nego po tome koliko ih mijenja! Dalje, može li umjetnički svladati zakone po kojima se odvijaju društveni procesi sadašnjice. Ne, dakle, može li kazalište zainteresirati gledatelje za kupovinu karte, nego da li ono može zainteresirati gledatelja za svijet. Za izmjenu svijeta. 

Smislio sam jezik, poljski kritičar "Schindlerovog lifta" taj je jezik nazvao - srpskohrvatski, zapadna varijanta, koji ne postoji (čovjek je to naglasio), ali je roman preveden sa srpskog na poljski...Što je ok, zar ne?; i tako pričamo o fenomenu "pogrešno ime". O smrti narezanoj na rečenice.