Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera (audio): Nekazane rečenice
"A zašto vi pišete hrvatski?" Kako mislite, pa to mi je maternji. Uostalom za me isto je - većina oko mene piše srpski. Razumiju me, čitaju, znaju jezik. To nije ni hrvatski, nego naš, zajednički jezik, onaj nekadašnji srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Ako u mom jeziku netko vidi objekt mržnje već u formi, to je dobro za čitanje teksta jer će tražiti veći stupanj pozornosti, kontemplaciju koja iziskuje prijevod u glavi, i to na riječi koje čitatelj u vokabularu nema, jer se i ne bavi poetskom formom ikakvog teksta.
Treba podcrtavati neke rečenice uvijek i iznova. Izvrsni profesor Tomislav Brlek kaže:
"... Autonomija književnost znači da djelo nije svodivo ni na pisca, ni na sadržaj, nego se tiče načina na koji od čitatelja traži da sudjeluju u proizvodnji smisla. Svi koji žele da im netko drugi – institucije ili pojedinci – kaže što da misle, nalaze se u stanju koje je Kant nazvao - samoskrivljena nezrelost. Eksplicitno se pozivajući na Kantov prosvjetiteljski projekt "sapere aude", Foucault kaže da je princip autonomije stjecanje pojma o granicama vlastitog znanja: kad čovjek zna što doista zna, više se ne pokorava po nalogu, nego je pokoravanje utemeljeno na autonomiji. U etičkom kontekstu, to znači preuzimanje odgovornosti. Književnost u tome sudjeluje tako što od čitatelja zahtijeva upravo odvažnost da se sazna, ali i da se preuzme odgovornost koju saznanje podrazumijeva..."
* * *
Možda bi trebali zamijeniti. Pa umjesto "mjesta sjećanja" aktivirati "mjesta zaboravljanja"?
Dementiranje, kako smo već rekli. Društvo obuzeto zaboravljanjem. Selekcijom pamćenog. Jer, baštinjenje prošlosti nikada nije politički neutralan čin. Baš poput teatra.
Teatar osporava mehanizme kulturnog nametnutog modela, kakav god da jest.
"Višnjik" Čehovljev može biti i komedijom, ali što ako se ispod višnjika krije litij(um)?
* * *
Moja raja i ja, kupali smo se na ušću (Gomjenice u Sanu), gdje se na dvije strane vode dodiruju naselja Tukovi i Gomjenica. Gradska plaža kod Ribara "nije se primila" kod mladih "iz grada", koji su eto odlazili na ušće, bez obzira čak i na tuševe nedaleko mosta.
Kasne su sedamdesete i rane osamdesete godine prošloga stoljeća. Ljeta nisu ovako vrela (raja iz Crvenog, iz Kokinog, sva je visila na ušću, a predvečer na Kićinom brodu, kupalištu, na 300 metara od Crvenog solitera), jutra su počinjala maglom nad Sanom, a na ušću se zadržavala dulje i bivala lelujavijom. Bilo je sretnije doba. Bilo mi je mladost i djetinjstvo, duboka Sana kod "bagremika" i "popove", kazetofoni, sarajevska Drina, dvolitra crnog vina...
Dule Čeko bio je u pravu - danas kroz Prijedor Sana još samo prolazi.
* * *
U jesen, kad pođe progon od strane - nekazanih rečenica, kažem Lj.
To su one koje nismo stigli kazati onima koji su nam bili bliski a otišli su, umrli. Rečenice prepune mokrih riječi, koje se jedva kreću, cvokoćene.
To je ona munja, koja je čitavu oluju neodlučna presjedila u mraku.
"Verum caro fastum est" (Riječ postade meso). I umori se.
Približavam se punoj 57. godini i ulazim u godine rane starosti, kad mogu, rekoh, satima slušati Beethovenove kasne kvartete koji su suludo nevjerojatni, a slušani repetativno i mjesecima počinju se doslovce otvarati i nuditi riječi o sebi.
(Prije dvije stotine godina, početkom svibnja 1824. u Beču je izvedena premijera Beethovenove Devete. Eto, "dva veka Devete").
Mogu pritom čitati Dnevnik o Čarnojeviću. I da mi nitko ne treba doslovce danima.
Crnjanski nije nimalo loše ranojesensko druženje.
Koliko toga nisam razumio, koliko oholosti je u meni samoodgojeno.
Nekazane rečenice dođu iznenada - "eh, da sam mu/joj stigao reći..."
Presjedila u mraku munja, iznad mjesta zaboravljanja. U nekazanim rečenicama cvokoću točke i zarezi, našućuju se slova jedno od drugo.
* * *
Prava "Schindlerova lista" pronađena je u Sydneyu, u knjižnici South Wales Library, 2009. godine, u zapisima Thommasa Kenellyja...
Imala je 13 stranica, kao tvoj soliter katova, rekla je Lj.
Listu je Kenelly dobio u Americi, od L. Pfeffenberga, "židovskog radnika pod brojem 173".
* * *
Kako mislite knez? Stvarno, Lav?
Padavičar Miškin? Ma, sigurni ste?
"A zašto vi pišete hrvatski?" Kako mislite, pa to mi je maternji.
Uostalom za me isto je - većina oko mene piše srpski. Razumiju me, čitaju, znaju jezik. To nije ni hrvatski, nego naš, zajednički jezik, onaj nekadašnji srpskohrvatski/hrvatskosrpski.
Ako u mom jeziku netko vidi objekt mržnje već u formi, to je dobro za čitanje teksta jer će tražiti veći stupanj pozornosti, kontemplaciju koja iziskuje prijevod u glavi, i to na riječi koje čitatelj u vokabularu nema, jer se i ne bavi poetskom formom ikakvog teksta.
To je prepreka, u sredini gdje je svako ozbiljno pisanje gotovo neprijateljski čin.
Knez? Padavičar Miškin?
(zurnal.info)
