Nitko ne može nikome ni dati smrt, kad ima samo svoju. Nikome ne možeš ni uzeti smrt. Dvosmrtan ne bi mogao hodati. Jednosmrtan sam, dakle. Da zapišem još ponešto, iako već moj jezik polako je načet zaboravljanjem.

Zubi nedavno preminulih, najčešće vojnika koji su poginuli u borbi, smatrani su vrijednim zbog relativno zdravog stanja. Zubi bi se vadili, očistili i ugradili u podlogu napravljenu od materijala poput bjelokosti za stvaranje proteze.

U posljednjem mjesecu 2024. (čuli ste sigurno!) sveučilište Oxford proglasio je „truljenje mozga“ (brain rot) za riječ godine! Truljenje mozga? Već je napisan tom komentara na ovu vijest. Ali, eto - pojavu definiraju kao „pogoršanje nečijeg mentalnog ili intelektualnog stanja kao rezultat prekomjernog korištenja materijala, uglavnom online sadržaja, kojega se smatra trivijalnim ili neizazovnim“.

I kako je samo cinično u svojoj strašnoj komičnosti - što te pozivaju i što govoriš na gotovo svim sahranama svojih starih komšija, svih vjera, kaže mi Ljiljana. Kako se priča otme svemu, samo ako je vidiš. Ispraćaš ostarjele crvenosoliterce. I to baš ti, jednog po jednog.

Groblja danas imaju i otvoren wf...Ležarina po danu u mrtvačnici je toliko i toliko. Nema izležavanja ni mrtvima. U svoj grob/grad pa tamo lezi koliko hoćeš. Naravno da je tu lova. Ali čuj rečenicu - ležarina u hladnjaku.

Vještačka inteligencija (AI) postaje nezaobilazan alat u filmskoj i tv industriji. Njena primjena se proteže od scenarija i montaže, pa sve do specijalnih efekata i distribucije. AI pomaže kreativnosti da se unaprijedi, skraćuje procese proizvodnje, smanjuje troškove i, možda najbitnije - stvara sadržaj koji je prilagođen ukusima publike! (Vidiš, to me čudi kažem Ljiljani.)

Esemesiram poruku pjesnikinji u Novi Sad, s pitanjem da li je u redu, zbog svih tragedija i smrti, te mogu li možda nešto učiniti... Ona piše: "Nažalost, sve je totalno ludilo. Tako i vest od evo malopre, o 15toj žrtvi. Pazi, bez da znamo ko je, čoveče...

Mi pravimo doba da se autorsko pravo na domovinu ne zaboravi i preda onima kojima će ovo biti domovina puno lišća nakon nas.

Doba cirkusa Medrano, koji je bio stacioniran pored Gradskog stadiona, u tzv. "pećanskom parku" koji je tada još bio obična livada. Ili cirkusa Corona, koji je dolazio ljeti i bio pored Sane, na mjestu gdje je danas hotel Prijedor... Nebrojeni vašari s fliperima, vožnje - sudaranja malim strujnim autima na žetone...

Usprkos silnoj moći okupljanja, nacionalnog ponosa, kolektivizma i populizma, danas na globalnom nivou, događa se fenomen ultraultra bogatih pojedinaca, čija je moć tolika da se sami počinju ponašati kao zasebne države - M. Zukenberg, E. Musk, B. Gates...To su najbogatiji ljudi u ljudskoj povijesti.

Prijatelj M. profesor je srpskog jezika i književnosti u srednjoj školi u većem gradu. Priča mi kako je na sred sata učenica treće godine ustala i rekla mu, uz keženje svih u razredu : mi, profesore, svi slušamo Aleksandru Prijović, Cecu, za mene i za nas je to poezija, književnost, i umjetnost, šta će nam te vaše knjige, koga to još zanima!?

Stalni pozivi najpopularnijih ruskih tv lica da se nuklearno uništi zapadna Europa, začinjeni su bizarnim fantazijama Marije Z. portparolke Ministarstva inozemnih poslova RF - e. Pokušala je da dešifrira stihove Justin Biebera, te ih dovede ih u vezu sa rusofobijom (!?), baš kao i napade na repera P. Diddy. Govori u ime svojih nadređenih, onih koji za svoje žrtve ne haju.

Mi iz Kokinog grada i iz Crvenog, proveli smo djetinjstvo na gradskom pravoslavnom groblju, priča mi tiho Pana, dok čekamo početak pokopa komšije. Svi smo, Cvijeta buraz, ovdje propušili, procugali, prve mrtvace vidjeli, učili se groblja ne bojati. Sada je to drveće sve posječeno, ali duž grobljanske staze nekad su bili dudovi, i sve je bilo u dubokoj hladovini, pričam mu tiho...

Evolutivni zadatak razuma, kakav god doista bio u odnosu na ljudsku vrstu, svakako je u 21.stoljeću već dobrano izigran. Događa se predaja matriksu, oslobođenje straha od smrti vještačkim postojanjem. Kao da ne vjerujemo da iza svakog profila na facebooku postoji stvarno biće, koje (već) ima iskopan grob.

Soliter nam tone, kaže susjeda starica, uplašena. Svi šute u liftu, prave se da nisu čuli. Rašivena dolazećom vodom, Sana pipa u mraku ušće Gomjenice. U daljini, iz ove perspektive, Crveni soliter izgleda kao mesingana pločica s imenom i brojem, okačena o sivi vrat vojnika.

Na viberu je uključio kameru i tepa djevojčici, očito kćerki, dok u drugom planu razgovara s majkom djeteta. "Ma anđele jedan, vidi ti njoj zvrka na čelu, ljubavi, vidi tatu svoga... Primakni dijete više, glupačo" - glasno se obraća ženi, potom opet tepa curici - "ma srećo ne plači, šali se tajo..." "Sve ti jebem, primakni je", odjednom je zaurlao

"A zašto vi pišete hrvatski?" Kako mislite, pa to mi je maternji. Uostalom za me isto je - većina oko mene piše srpski. Razumiju me, čitaju, znaju jezik. To nije ni hrvatski, nego naš, zajednički jezik, onaj nekadašnji srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Ako u mom jeziku netko vidi objekt mržnje već u formi, to je dobro za čitanje teksta jer će tražiti veći stupanj pozornosti, kontemplaciju koja iziskuje prijevod u glavi, i to na riječi koje čitatelj u vokabularu nema, jer se i ne bavi poetskom formom ikakvog teksta.

Jesam li ona posljednja generacija koja zna tko je Vuk Karadžić, i tko je Tesla, ili tko je Žika Pavlović, tko Kafka, ili Modigliani ili Ella Fitzgerald, što zna tko je Šostakovič, ili što zna tko su bili stoici, tko je bio Marko Aurelije, tko ga je učio... Ili da je Puškin poginuo u dvoboju, da je Mandeljštam nestao u gulagu, ili kako režira Kokan Mladenović... Izgleda

Postalo je preočito pri ovim vrelinama, kako se zaoštrava globalna nestašica vode, hrane, energije i mineralnih rezervi. Bitka za resurse davno je počela, i dakako da je nismo skužili, zauzeti sobom. Traje rat na svim frontama, svi Jahači Apokalipse napajaju konje na izvorima.