Iz Crvenog solitera (audio): Molitva za djecu marksizma

Papir je zalijepljen u kabini lifta u Crvenom soliteru. Na njemu rukom ispisano upozorenje "dragim komšijama", da ne idu pored zgrade sa sjeverne strane, prema Plavom soliteru, jer se Crveni soliter, dame i gospodo - zvanično počeo osipati!

Ili citirajmo to grublje - "mole se stanari da ne idu uz zid zgrade i da ne parkiraju kola".
I tako se stanari - mole.
Eto, dosad je on, pedesetgodišnjak, mogao meni predbacivati starost i usporenost onoga dječaka koji je trčao uz stepenice na 12. kat s gramofonskom pločom pod miškom, ali majstore Crvena soliterčino, počeo si se osipati!
(Da, pričam sa soliterom!)

Ispasti će još da taj soliter samo još mali roman drži na okupu, u jednoj priči s vremenom. Pa nije valjda da su austrougarske zgrade u Ljubiji, stare po 120 godina - još nastanjive, a ova socrealistička oduspravljena željezna konzerva, na 50-ti rođendan se već počela razmesivati...? Konačno dakle, golubovi će pobijediti. Kost se oduvijek mogla vidjeti.
U Taibovoj bašti mala zgrada, Mali Crveni.

I taj će se kasnije osipati, i "stanari se mole" da to uzimaju u obzir pri kupovini stanova.

* * *

OTKAD NEMAM SISU VIŠE MI JE ZIMA, REKLA JE

Otac maloga sina podiže, igraju se, baca ga u zrak, smiju se
Platno u tišini teksta čeka mokro lice

Potom sin raste i dodiri su sve rjeđi
Otac je uzor i velikost
Kafkin, Isusov, ptičji Otac
Ne dodiruje ga se više
Zatim otac postaje starac i obolijeva

Sin je već pedesetgodišnjak, sjedobrad
Sin presvlači malog oca izmršavjelog
Sin dodiruje oca
Otac se smanjuje, pa smanjuje pa smanjuje

Drži sin oca za ručicu kao šaku vrućih eksera
Umre otac sinu na rukama
"Oče, zašto si me ostavio?"

Potom sin ostari
Podiže oca, baca ga u zrak mokrog lica
Platno se zgužva u tišinu teksta
I obolijeva

* * *

Kao što je nama dopizdio marksizam, tako će ovim generacijama vjeronauka, rekao mi je Desin mali.
Samo gledaj.

"DANTON:" Čuješ li Fabricije, Robespiere smatra da nije ubijen nijedan nevin čovjek!"
/DANTONOVA SMRT, G. Buchner, čin prvi, VI scena/

* * *

"Mole se stanari"... Crveni se osipa.
U ulici "43. prijedorske brigade Vojske Republike Srpske" br. 15
/nekadašnja Save Kovačevića/

Konačno, golubovi će praviti gnijezda, netjerani ni od koga.

* * *

Čaj s polonijem, topla Putinijada s limunom?
Ili čaj s Polonijem, kojeg je Hamlet ubio bodežom kroz zavjesu?

Zapravo, svejedno je hoćeš li na večeru ili ćeš tamo gdje će tebe večerati, da parafraziram riječi kraljevića.

* * *

Projekat "PROČITATI TRILOGIJU NAGLAS "
Snimiti mobitelom ljude kako govore poglavlja iz sva tri kratka romana.
Npr. za SCHINDLEROV LIFT - 33 različita lica, svatko pročita jedno poglavlje!
A može se i predstaviti i reći broj poglavlja.
Snimak isključivo mobitelom. Dobiti na taj način materijal koji se može posve drukčije kolažirati. Ko - lažirati.
Biti večeran.

* * *

Kako tvrditi da nije bilo tako? Zamislimo se u razgovoru s Bogom, nakon prelaska.
Nije bilo tako, Oče. Bilo je, sine. Nije, oče, Vi ne znate sve. Jeste, sine, ja znam sve.

Čuješ li, Fabricije, mole se stanari? Meni je još zanimljivo da je prva žena Carla Schmitta bila Hrvatica a druga Srpkinja. Treba biti u svojem poslu, kao preparator ptica, koji popodne premazuje lakom kljun tek prepariranog ćuka.

Još je Gotfrid Benn pisao da je, ako umjetnik očekuje da se javnost interesira za njega ili da ga materijalno pomaže, to nepogrešiv znak njegove provincijalne zaostalosti.
Umjetnik prati svoje pomame - zašto bi netko morao da mu bude zahvalan?
Umjetnik je, nastavlja Benn, statistički asocijalan i živi samo sa svojim unutarnjim materijalom, posve je nezainteresiran za širenje utjecaja, površinsko dejstvo, uspjeh na tržištu...
Umjetnik je hladan, materijal mora ostati hladan, on mora da ohladi i zgusne misao ili toplinu, i dok drugi smiju da im se ljudski prepuštaju, on mekoti mora da podari čvrstinu... Sam je. Sam.

To je normalno. Samo gledaj. Večerati ga.

* * *

PRVA SLIKA

Kad u Grobnici za Borisa Davidoviča, Mikša Hantesku postavlja klopku za tvora koji proždire kokoši reb Mendela, on postavlja jaje, u kojemu "kao u kovčegu, truli košinšinsko pile". Dakle, mrtav kokošiji fetus je u jajetu, "kao u kovčegu," a jaje u sanduku u koji se lovi tvor.
Kad ga ulovi, Her Miksat mu brnjicu natiče, kači o dovratak (kakva riječ) i u par poteza dere svo krzno sa životinje. Ostaje krvavo klupko koje se grči.
Dupli prevrat.
Mrtvo pile u lijesu i živ odran tvor. Nešto će se čudno događati u romanu s pričama, crta nam Kiš, Majstori i odrani tvorovi, boljševici fašisti, popovi na agentima kriju čizme.

Treća noć iza proljeća.

* * *

Kazalište nije imitativan čin.
"Zrcalo pred licem svijeta", kako se teatru voli tepati, nipošto ne imitira lice svijeta.
Ono ga pro-izvodi. Pro-izvođenje svijeta je njegova uspostava u ovome vremenu. Drugo nemamo.
Kako je smiješno kad događaje za koje su nam rekli da su bili prije nas, podešavamo svojoj kratkoći bivanja. Znači, da čak i ono što mi mislimo da je očigledna istina sada, nečija buduća kratkoća interpretirat će kako mu volja. Poiesis, pro-izvođenje, autentični potpis, to je što možemo pijesku i oceanu još dok smo na obali, danas, dok je oseka.
Naše vrijeme.
Naredna dva sata vam uzimam, kazalištem. Kad budete umirali sjetite me se.

Ili, velim jutarnjem cugeru - poslovi oko sahrana, tu je čista lova jer su leševi roba koja neće kasniti.
Od kojega drva lijes, koji restoran pored groblja, koji svećenik...
Groblja danas imaju i otvoren wf...Ležarina po danu u mrtvačnici je toliko i toliko. Nema izležavanja ni mrtvima. U svoj grob/grad pa tamo lezi koliko hoćeš.
Naravno da je tu lova. Ali čuj rečenicu - ležarina u hladnjaku.

Ja sam onaj koji vam je uzeo dva sata disanja. Red je da vam vratim.
Da večeramo. 

(zurnal.info)