Iz Crvenog solitera (audio): Plač beba po notama Bacha

Snesena jaja stvarnosti - kupit ću Greenland, denacificirat ću Kanadu, prepričani vicevi sarajevskih nadrealista, zajebancije Čede Lažova u Agavi 1983.

A)
Gospodin diktator Kim Jong-un zabranio hrenovke i razvode brakova u zemlji - Daily Mail!
Vođa je rekao da bi jedenje ovog jela bilo jednako činu izdaje, jer je "previše zapadnjačko". Svatko tko bude uhvaćen u kuhanju hrenovki, bit će poslan u radne logore na šest mjeseci.

Kim je također zapovjedio da se parovi koji se razvode, pošalju u radne logore kako bi "platili za svoje zločine".

B)
“Revoluciju vode manjine, kao i kontrarevoluciju. Masa je pasivna – onaj ko nadvlada, on masu mobilizira”, rekao je Đilas. Narod ionako nije subjekt u politici, već su to politički pokreti i partije. Samo one daju narodu ideje i, barem načelno, formu kretanja, govorio je.

"Svako izlaženje iz plemena, pa i iz sveta palanke, u pravcu novije (gradske i građanske) kulture i civilizacije, odlikuje se jakim „osećanjem” smrti, naglašenim interesovanjem za smrt." (Radomir Konstantinović)
Dosta je hrenovki! Jel' to jasno?

* * *

/iz rukopisa/
Od svih ljudi kao da smo na svijetu ostali nas dvojica.
Hoćemo Lou Reeda na YouTube, pa da ga s telefona slušamo kraj vode?
Zapalit ćemo vatru, kažem, malo ribe na roštilj. Nasmije se.
Gledam Darka kako je ostario, posijedio, kako ga je urušilo to pokušavanje da u Prijedoru naprave "ozbiljan" teatar.
Važi, idemo, kaže.

Znaš da sam kao mladi glumac, 1989/1990 igrao anđela u predstavi "Umorni" Nebojše Romčevića, režirao Nenad Bojić...? Toga lika nema u tekstu, veselo pojašnjava ali ga je redatelj Nenad Bojić smislio. I, sad scena - glumac bard, već tada ostarjeli Marko Pavković, igra čovjeka koji doživljava infarkt.
Ja trebam da se pojavim njemu iza leđa čim umre, ono - anđeo, poezija, kužiš?
Ali, bard Marko na sceni je smrt glumio nekoliko minuta...
Ja bih taman krenem da bi se na vrijeme pojavio njemu iza leđa, ali njegov novi glumljeni hropac, vraćao me natrag iza zavjese. Marko se razglumio umiranja.
Kad je napokon bard odglumio smrt, ja se odlučim vratiti istom mjerom.
Scena stoji, čovjek upravo umro, anđela niotkud. Čujem tihi bardov šapat: "mali, mrtav sam, izlazi." Tri puta.

Završava priču i gleda me, pa još kaže:
"Ti si bio u logoru. Toliki nisu našli očeve.
Možda i mene... stari negdje čeka?

Mali, mrtav sam, dolazi."

* * *

Tih, miran, posve neuzbudljiv finiš ove životne avanture još želim. To ne bi trebalo da je previše. Tko je god rođen, rođen je s darom za smrt, i za grob. Nitko ne može nikome uzeti grob. (Imao sam 21. godinu kada sam igrao Becketta.)
Nitko ne može nikome ni dati smrt, kad ima samo svoju. Nikome ne možeš ni uzeti smrt. Dvosmrtan ne bi mogao hodati. Jednosmrtan sam, dakle. Da zapišem još ponešto, iako već moj jezik polako je načet zaboravljanjem.

Kad nekoga ubiješ – daješ mu svoju smrt, i ti ostaješ bez smrti.
I pitanje je kako ćeš umrijeti, bez svoje smrti. Isto tako, ne možeš ni grob nekome uzeti. Čak ni tako što ćeš puno tijela staviti u jedan. Jer to je tvoj grob. I sve si ih sebi stavio u kuću.

Tko god je umro, umro je s pravom na neravan krov. Nitko ne može nikome uzeti podrum s nebom.
Onaj što si ga ubio, sada je tvoje nebo. Kako sve više u ustima imam ruskog, bojim se.
Shvatio si - ubiješ da bi ga upamtio. I kada na ovom svijetu nikoga ne bude da pamti toga koga si ubio, ti ćeš ga pamtiti.
I ruke ti sve više u crvenim... rukavicama.
/iz rukopisa/

* * *

GARAVI SOKACI

Na Jakarinoj Kosi našli masovnu grobnicu. Iz "ovoga rata", u Rudniku rude željeza Ljubija (samozvani četnici ubili Bošnjake i Hrvate).

Na Bukovoj Kosi našli pod zemljom ugalj.
Prekopali Kosu, prekopali masovna stratišta i kosti seljaka iz potkozarskih sela Jelovca, Bukove Kose... iz ljeta 1942. iz "onog rata" (ustaše poklali Srbe).

Čuperak kose obično... kose.

* * *

Na pravoslavni Božić (7.5.2025.) umrli su Slavko Gavranović (75) i Vladimir Krčkovski (77), komentiram s Ljiljanom, u Crvenom soliteru.
Profesor Krčkovski tvorac je, između ostalog, i knjige "U srcu Kozara", u kojoj svjedoči o nastanku prvih Književnih susreta na Kozari, tada još susreta mladih pisaca Bosne i Hercegovine, 1964. godine.
Obojica su bili "ljudi knjige", u najljepšem smislu, Slavko kao nenadmašni akviziter, čovjek koji je Prijedoru otkrivao Weiningera, Spenglera ili T. Bernharda i Cercasa, i Krčkovski kao  jedan od osnivača Književnih susreta, profesor ruskog, rukovodilac u Rudniku željezne rude, aktivist... (Krčkovski bi uvijek s ponosom rekao da je rođeni Prijedorčanin i da voli svoj grad, a u šali bi dodao da je rođen u muzičkoj školi. Naime, zgrada današnje prijedorske muzičke škole nekada davno bila je porodilište! Od krikova beba do Bachovih tokata!)
Samo par dana kasnije, umro je i prijedorski akademski slikar, osnivač Galerije "Sreten Stojanović" - Predrag Marjanović (78).

Još jedna santa glečera našeg vremena odvojila se i krenula sama niz ocean.
Santin angeo došao je na vrijeme, mali. 

(zurnal.info)